„Odličnog sam zdravlja, vitalna i puna energije. Osjećam se genijalno, nikad bolje u životu.“
To je svaki put moj odgovor kad me netko upita kako sam i kako mi je zdravlje.
Zašto je takav moj odgovor? Zato što je to postala moja istina i moja realnost…A nije uvijek bilo tako.
Prije 15-ak godina, kad bi me netko upitao isto to pitanje, krenuo bi monolog:….a evo ok sam, a moglo bi i bolje, nešto me muči astma, alergije, nizak mi je tlak, imam nesvjestice…ili…nisam ništa spavala, ništa mi se ne da, dijete je plakalo cijelu noć….i tako unedogled….samo kukanje, jedno, pa drugo, pa treće…
Što se promijenilo???
Zadesila nas je u obitelji teška situacija, šok i nevjerica.
Moji roditelji su živjeli u stanu s mojom bakom koja je tad imala 70 i koju godinu.
Tu noć zazvonio mi je telefon i čula sam s druge strane mamin plač. Prva pomisao mi je bila kako je baka loše i da treba zvati hitnu pomoć. A onda sam shvatila da se ne radi o baki već o mom tati.
Sjela sam u pidžami u auto i odjurila vidjeti što se događa. Kad sam ušla u stan, tata je sjedio sasvim miran u krevetu, gledao u mene, ali nije mogao progovoriti. Pogled mu je bio prazan. Shvatili smo da je doživio moždani udar.
Moj tata je tad imao 57 godina, bio je aktivan, vitalan i odličnog zdravlja. Nije pušio, popio bi tu i tamo čašu vina iza obroka, zdravo se hranio, puno kretao.
Bio je snažan, mrga od čovjeka. Imao je uvijek sve pod kontrolom, bio smiren i staložen u svim situacijama.
ALI imao je jedan jedini strah. Ogroman strah koji ga je pratio kao duh. Strah o kojem je stalno pričao, stalno čitao, i istraživao.
To je bio strah od MOŽDANOG UDARA.
Ono čega se najviše bojao, o čemu je najviše pričao, čitao i istraživao, upravo mu se i dogodilo.
Moj tata je preživio , ali mu je trajno oduzeta moć govora i desna strana tijela.
Čovjek koji je bio odličnog zdravlja, aktivan, smiren i staložen, sad je invalid.
Ne bih sad pisala o tome, niti razmišljala o tome, da nije knjiga i knjiga koje sam nakon toga  pročitala.
Toliko je istraživanja provedeno o kojima ne znamo i ne čitamo dok nas ne zadesi neka bolest ili nesreća. Svi smo preokupirani svojom svakodnevnicom i jednostavno letimo kroz život, kao spavači.
Ljudski um ili glava, kako ja to volim reći je neistraženo čudo. Apsolutno čudo!
I potpuno sam sigurna da naš fokus i percepcija događaja oko nas oblikuje našu stvarnost.
Negdje sam pročitala da je liječnik imao dva pacijenta. Slučajnom zamjenom nalaza, pacijentu koji je zaista bolovao od karcinoma je rekao kako mu je nalaz uredan. Pacijentu koji je bio zdrav rekao je da nalaz pokazuje karcinom. Za nepunih 6 mjeseci, čovjek s karcinomom je ozdravio, a zdrav čovjek je i u stvarnosti obolio.
Mom sinu je liječnik s nepunih 5 godina dijagnosticirao reflux želudca. Dijete je dobilo terapiju koju bi trebalo piti kad god osjeti tegobe. To nije terapija koja liječi, već terapija koja uklanja neugodan osjećaj. Kad god mu bol nije bila prejaka, a dok bi se on i ja igrali, zamolila bih ga da ponavlja kako je zaista savršeno zdrav dječak i neka se zamišlja kako skače , trči, igra nogomet…Stvarno me poslušao….Nije se desilo ništa preko noći, ali malo po malo, potpuno je prestao s lijekovima.
Ovaj tekst je poruka i mom mužu koji je novinar i lektor za moje pravopisne i gramatičke greške, pa će ovaj tekst prvi i pročitati.
On je dosta nalik mom tati, pa jako voli surfati i istraživati simptome nekih svojih tegoba.
Često si tako privuče raznorazne nepotrebne situacije, pa ga na hitnoj već puštaju preko reda…:-).
Znači kako ste???
Nikad bolje u životu!!!

Tatijana Livajić