Featured

BIRAJU LI DJECA RODITELJE???

Ima jedna knjiga među mnoštvom knjiga, a koju uvijek izdvajam kao „THE BOOK“,  to je „Razgovori s Bogom“ Neil Donald Walsh.
Prije neki dan sam je poklonila za rođendan svojoj dragoj prijateljici, jer znam da je zbog izazova koje je prošla i koje još uvijek prolazi za nju to prava knjiga. Ona koja joj može promijeniti život, sigurna sam. Pomoći da do kraja shvati neke od sad neshvatljivih postupaka svojih roditelja.
A kad shvati, možda će im jednog dana moći i oprostiti…
Jedna od brojnih mudrosti koje su mi se urezale u pamćenje, je teza iz knjige koja kaže da djeca biraju svoje roditelje. Biraju roditelje ciljano kako bi ih u ovom životu nečemu naučili. Netko bira oca alkoholičara, jer će lako vjerojatno kroz svoju patnju naučiti kakav roditelj ne želi biti svom budućem djetetu. Netko bira majku koja ga se odriče nakon poroda i daje na posvajanje, jer upravo to iskustvo želi doživjeti i proživjeti u ovom životu. Kad sam pročitala taj odlomak knjige, sve mi se nekako posložilo u glavi i odjednom sam i svoje roditelje počela gledati drugim očima.
Sve neke situacije koje sam im ponekad zamjerala i do nedavno mislila kako su u mom odrastanju mogli drugačije odraditi, potpuno sam prihvatila, čak i prigrlila. Shvatila sam da su radili najbolje što su znali, i da je sve zapravo – imalo smisla.
Zbog svih tih malih kockica iz mozaika zvanog odrastanje sam osoba kakva sam danas.
Veliki dio njihovih odgojnih metoda primjenjujem i na svojoj djeci, a jedan mali dio vjerojatno neću nikada…
Kad sam pročitala knjigu i došla svojoj kćeri s rečenicom: Hvala ti ljubavi što si me izabrala za svoju mamu i zagrlila je, mala je vjerojatno mislila da sam prolupala..:-)… ali nema veze… baš je fora što je od svih mama baš mene odabrala. Isto tako i moj sin… Zaista sam počašćena…
Što mogu reći za sebe je da sam iznimno otvorenih i totalno protu konzervativnih pogleda na život i svijet oko sebe, iskreno vjerujem u Boga, ali u crkvu odlazim isključivo kad moram (skoro pa nikada). Ukoliko svi koračaju jednim smjerom, često će se dogoditi da ja krenem u suprotnom. Obožavam različitosti, obožavam ljude koji imaju hrabrost zauzeti stav, i onda kad su hebena manjina.
Za svoju Hanu znam da me između ostalog upravo zbog toga izabrala za mamu.
Hana mrzi kad je netko nazove umjetničkom dušom, jer već sad ne voli stereotipe. Međutim činjenica jest da Hana crta i slika od kada zna za sebe. I to radi – odlično.
Ovo ljeto je Hana trebala izabrati srednju školu u koju želi ići.
Bile su dvije opcije. Gimnazija ili Škola primjenjene umjetnosti i dizajna.
Na meni kao majci je bilo da dam svoje mišljenje.
Ja sam išla u gimnaziju. Meni je osobno ta škola rušila samopouzdanje iz dana u dan, ponovo i ponovno. Ne smatram se ekstra inteligentnom, ali naravno niti glupom. Zapravo sam sebi prosječna, s nadprosječnom emocionalnom inteligencijom koja mi je ionako daleko važnija. Gradivo koje bi moja najbolja prijateljica savladala u sat vremena, ja sam štrebala – tri sata. Bila sam jadna, često neispavana, ali uporna kao magarac. Maturirala sam i diplomirala. Fakultet je nakon gimnazije meni bio kao neka zeka-peka iliti ga „peace of cake“…
Zbog svega toga, no i zbog činjenice da poznajem svoje dijete, navijala sam za umjetničku školu. ALI kako to s djecom obično bude, ti u kupe, oni u špade, Hana se odlučila za gimnaziju.
Promatram je sad već skoro tri mjeseca i mislim da je mala u jednoj velikoj – noćnoj mori. Dolazi iz škole, sjeda za stol u cipelama i jakni, vadi knjige i uči. Navija budilicu u 4 ujutro i opet uči.
A ako ste mislili da zbog tog truda ima sve petice, a ne, ne, ne… ima tu svega, šarenilo dobrih, ali bogme i nedobrih ocjena. Nije zadovoljna, a nije ni sretna.
Prije nekoliko dana mi je stigao njen sms : „Mama moramo razgovarati! O školi!“
Voljela bi se ipak prebaciti u umjetničku školu, jer želi imati ŽIVOT…:-).
Kažem joj normalno kako treba o tome dobro razmisliti, ne brzati, dam svoj stav i benefite jedne i druge škole, i dogovorimo se kako će ona donijeti odluku – do petka. Ja kao mama ću je naravno podržati – ma što god odlučila.
Došao je petak, Hana je rekla da joj treba još vremena, i dobit će naravno svo vrijeme ovog svijeta.
Ako se vratimo na moje djetinjstvo i moje gimnazijske dane: Da sam ja došla svom tati s odlukom kako bih mijenjala školu, dobila bih vjerojatno odgovor da to neće biti moguće, vrlo vjerojatno ili sigurno bi mi rekao „ah… ništa od tebe kćeri moja“.
Obožavam svog tatu, on je moj idol, ima najveće srce i najbolju dušu, ali rijetko ili nikad nisam čula: „Dobra si, super si, na tebe sam ponosan“. A toliko mi je to silno trebalo…
Tek kad sam odrasla mama mi je priznala koliko me uvijek hvalio, ali samo i isključivo onda kada to ne bih čula. Bio je prokleto ponosan, ali mi baš nikad to nije rekao.
Ja sam ga između ostaloga valjda zbog toga za svog tatu i izabrala.
Da naučim da svojoj djeci svaki dan, kažem koliko su divna, koliko su posebna i kako će sve biti u redu koju god odluku da donesu, ako će osjetiti da je upravo to njihov put. Bit će u redu i ako se predomisle. Pa što?
Nek’ se predomisle i sto puta ukoliko će tako doći do svoje sreće…
Zato dragi roditelji, gledajte na svoju djecu kao na biljčice koje treba svakodnevno zalijevati kako bi procvjetale, pohvalite ih za svaku sitnicu koju dobro naprave, recite im koliko ste ponosni.
Svaki dan se sjetite kako su oni baš vas izabrali za svoje roditelje.

Tatijana Livajić

 

hanin crtež

 

Featured

NEW YORK, NEW YORK!!!

Ljeto 2018. Najbolje ljeto, ljeto za pamćenje. Nogometna euforija, gomila emocija, Italija s obitelji i na kraju – NEW YORK!
Ovdje nećete puno pročitati o znamenitostima, jer i ptice na grani znaju šta se u NY treba pogledati. New York za mene nisu Kip slobode, Empire State Building itd… Znamenitosti su samo jedan mali ukras, nešto poput modnog detalja ovog grada.
Još kao klinka sam maštala o tome kako ću putovati svijetom i uvijek bi mi se misli ukopale u tom New Yorku. Bio mi je kao san. Onda te život odvede u drugom smjeru, imaš posao, pa su djeca mala, pa kažeš sebi da ima puno važnijih stvari od ostvarenja vlastitih sanjarija.
Točno se sjećam tog dana. Sjedila sam u agenciji i tipkala neki Ugovor. Odjednom kao da me grom opalio direktno u glavu.
Ostavila sam sve što sam radila i ukucala na Google: „putovanje New York“.
Nakon toga : „ishođenje vize za Ameriku“.
Malo, po malo, u ruci sam držala dvije povratne avionske karte i dvije putovnice s vizom na 10 godina. S Hanom sam putovala kad je kretala u 1. razred osnovne škole, pa u 5. razred i sad kad je upisala srednju školu koju je željela. Ta naša druženja kad smo potpuno same, nam služe odlično za povezivanje, ali i znam da će vrlo brzo htjeti putovati s frendicama, pa sam možda ulovila i zadnji vlak.
Rezervirale smo hotel na 7 dana i krenule.
Vremenska razlika Hrvatska – New York je 6 sati. Stigle smo oko dva popodne po tamošnjem vremenu. Brutalno smo bile umorne, jer je nama u Hrvatskoj bilo već lagano vrijeme za spavanje.
Negdje sam pročitala da tu vremensku razliku najlakše preživiš ako odmah prvi dan stisneš zube i ne odeš u krevet, već se prebaciš na novo vrijeme. Tako smo i napravile. Smjestile smo se u hotel i krenule prema Times Square-u u đir. Toliko sam bila uzbuđena, euforična, puna očekivanja, a onda TRES!!! TOTALNO RAZOČARENJE! Još uvijek ne znam je li to bilo zbog umora, nespavanja, no u jednom trenutku sam se poželjela „isti čas“ vratiti kući. Našle smo se na cesti, među milijun ljudi koji su se užurbano kretali i naguravali. Toliku sparinu i zagušljivost nisam osjetila nikad. Koža mi se lijepila. Zaglušujuća buka sa svih strana i previše podražaja za sva osjetila. Hana je isto imala nekakav pokisli izraz lica, ali malo manje nego ja. Tražile smo mjesto gdje ćemo podići svoj NEW YORK PASS koji sam kupila on-line. Potpuno smo se pogubile, jer za razliku od Europe, tu nisam mogla hodati s navigacijom na mobitelu. Napokon smo pronašle ured koji smo tražile i to uz pomoć policajca..:-). Odlučile smo da nam je dosta i vratile se u hotel. Kad smo se odmorile u rashlađenoj sobi, odmah smo živnule i napravile plan.
Dalje je sve bilo genijalno.
Svako jutro smo se budile oko 7 sati, spremale i dok nije prevruće odlazile u Starbucks na kavu. Mislim da smo probale skoro sve najnovije vrste koje su u ponudi. Obožavam Starbucks i personaliziranu kavu na kojoj piše Tatijana.

Starbucks

Prije izlaska iz hotela bih na mobitelu napravila screenshot puteva gdje trebamo ići i linije vlakova u podzemnoj željeznici. Ako bi promijenile plan, stale bi ispred nekog kafića ili trgovine i spojile se na njihov wifi ili ušle u Subway.
Ono ogromno razočarenje iz prvog dana se već sljedeće jutro pretvorilo u euforiju i sreću.
Tanja, pa ti si u New Yorku!!!! Stalno mi je ta rečenica zvonila u glavi.
Daj uživaj u svakoj sekundi!!! I stvarno sam uživala.

Central Park.jpg
Hana i ja smo puno toga vidjele i doživjele, ali puno toga je još i ostalo za pogledati. Tjedan dana nikako nije dovoljno za takav jedan grad.
New York bih opisala kao neko ogromno, živo čudovišno stvorenje sa srcem i sa sto slojeva duše.
Jednostavno te obuzme, začara i uđe ti pod kožu luda energija tog grada.

 


Naišli smo na beskućnika koji je sjedio na pločniku s tablom na kojoj je pisalo: „Family killed by aliens“.
U hrpi ljudi, jedna djevojka mi je doviknula: „Hey! I like your pants!“
U Central parku smo ležale na travi, slušale svirače, vozile bicikl i izgubile se tri puta.
U 11 navečer sam u hlačama od piđame skoknula do Burger Kinga po večeru, nitko me nije niti okrznuo pogledom.
Popila sam Cosmopolitan u kafiću Steve-a i Aidena iz Seks i grada, i to u podne.Bila na nekom fensi rooftop-u, a poslužio nas je konobar Uroš.
U Gap-u pitala prodavačicu koliko košta neka majica i dobila odgovor : „Sorry I dont speak english“…WTF???..:-).

 

Hana je nosila ogromnu zmiju oko vrata.

Hana and the snake
Toliko toga, toliko doživljaja, toliko čudnovatih i pomiješanih emocija.
Kad sam prijateljici rekla da idem u New York, pitala me : „a što ćeš poslije??? Bit će ti sve glupo nakon New Yorka“.
Sad vidim da je bilo smisla u toj njezinoj izjavi.
Potpuno sam se zaljubila u to prekrasno, čudovišno, živo stvorenje sa srcem i sa sto slojeva duše….

Tatijana Livajić

Brooklyn Bridge

5th avenue.jpg

Oculus.jpg

Empire State Building

Featured

ZAŠTO BI HTJELA DA MI DJECA ODU OD KUĆE S 18???

Po naslovu bi se reklo da ih se jedva čekam riješiti. Ma ne…iako ima i toga malo..:-).
Jedinica sam, nemam brata ni sestru, a moja najbolja prijateljica također je jedinica. Nas dvije smo jedna drugoj sestre. Upoznale smo se u gimnaziji, živjele u istom kvartu, imale isti izazov s očevima. Ta dva tvrdoglava “jarca” su bila previše zaštitnički nastrojena. Zamislite ljeto u Zadru. Mladi tek u 10 sati navečer izlaze van, a nas dvije u 11 sati moramo biti u kući. Krenule bi iz grada u 10:55 i onda trčale preko mosta kao sumanute da stignemo na vrijeme.
A onda smo maturirale i odlučile upisati faks. Naravno zajedno. Ali koji faks??? Definitivno van Zadra. A gdje??? Pa u Opatiji!!!

Opatija1
Opatija je tih godina bila centar društvenog života i noćnih izlazaka i pravo mjesto za nas.
Bile smo dobre učenice i bez problema položile prijemni ispit.
Fakultet nije bio težak, predavanja nisu bila obavezna, znale smo da sve stignemo.
I bit ćemo naravno cimerice.
Definitivno, ali definitivno taj odlazak od kuće i studentski život je nešto što ne bi mijenjala za sva blaga ovog svijeta.
I ne nismo bile problematične, ali da, napokon smo krenule u život bez nadzora roditelja.
Bilo je puno izlazaka do jutra, bilo je dosta i alkohola, bilo je zaljubljivanja i podosta propuštenih predavanja, kolokvija, ispitnih rokova itd.
Ali sva ta prikupljena životna iskustva, nikad, ali nikad ne bi stekle da smo ostale kući pod paskom roditelja.
One situacije kad imaš love, pa drugi dan nemaš prebijene kinte , a tek je početak mjeseca.
Kad ti je frižider prazan i jedino što jedeš danima je pašta s raguom iz konzerve.
Kad seliš iz studentskog stana jer imaš najezdu žohara.
Imali smo studentske bonove, ali tad smo s njima mogli kupovati i piće na određenim studentskim mjestima… Pa tko bi lud onda bonove trošio na recimo pristojan ručak.
Onaj osjećaj kad ti starci pošalju paket pun hrane busom, pa pozoveš cijelu ekipu na gozbu, jer znaš da su vjerojatno svi gladni. Onda riješiš taj paket u jedan dan, pa poslije opet zijevaš i lažeš mami kako si baš odledio one sarme koje je poslala…:-).
Neprocjenjivo.
Kad se iz Opatije utrpaš frendici koja je jedina imala neki mali auto i ideš na koncert Laufera u Zadar, ali moliš Boga da te nitko ne vidi jer se nisi javio starcima.
Kad zadnji i najvažniji ispit ideš polagati direktno iz noćnog izlaska i položiš ga bez greške.
Neprocjenjivo.
Vjerojatno nikad ne bih znala da moja Suzi ( prijateljica iz Splita ) može sa 20 kuna napraviti gozbu od ručka za 6 ljudi.
Nikad ne bi znala koliko toga mogu i znam napraviti sama bez ičije pomoći.
Nikad ne bi znala da se nipošto ne smije miješati pivo i tekila..:-)

I svi smo na kraju diplomirali, zaposlili se i stasali u dobre ljude.
Zato navijam svim srcem da mi klinci odu u svijet, pa makar i nikad ne diplomirali, samo neka se otisnu i iskuse život, jer znam da će ih to obogatiti više nego išta na ovom svijetu…

Tatijana Livajić

Opatija2

Opatija3

ŽIVOT NIJE OZBILJAN

 

„Život moraš shvatiti kao veliku zabavu! Život je pun smijeha, toliko je komičan, toliko je zabavan da ne možeš biti ozbiljan osim ako su ti svi životni sokovi presušili. Sagledao sam život iz svakog mogućeg kuta i uvijek je zabavan, kako god okreneš. I postaje sve zabavniji i zabavniji! Život je predivan poklon koji nam daruje nešto što je iznad nas.
Protivnik sam ozbiljnosti. Moj se pristup temelji na humoru. Najveća religiozna kvaliteta jest smisao za humor. Kad bismo cijeli planet mogli ispuniti smijehom, plesom i pjesmom – da svi ljudi pjevaju i njišu se u ritmu; kad bismo cijeli planet pretvorili u karneval radosti, festival svjetlosti – prvi bismo put na Zemlju stvorili istinski osjećaj religioznosti.“

Zašto smo se zaboravili smijati?
Jer društvo želi da budeš ozbiljan. Roditelji žele da njihova djeca budu ozbiljna. Profesori žele da njihovi studenti budu ozbiljni. Šefovi žele da njihovi radnici budu ozbiljni. Ozbiljnost se zahtijeva od svih.
Smijeh je opasan i buntovan. Ako se nasmiješ tijekom predavanja, nastavnik će to shvatiti kao uvredu. Roditelji ti nešto govore i ti se počneš smijati – to će biti shvaćeno kao uvreda. Ozbiljnost je časna i shvaća se kao poštovanje.
Iako je život zabavan, nitko se ne smije. Oslobodiš li smijeh iz tih lanaca, iz tih stega, iznenadit ćeš se – na svakom koraku se događa nešto ludo i zabavno.
Život nije ozbiljan.
Samo su groblja ozbiljna, smrt je ozbiljna.
Život je ljubav, život je smijeh, život je ples, pjesma.
Stalno potiskivanje smijeha učinilo te gluhim za smijeh.
Mnogo toga se događa na svakom koraku, ali ti ne vidiš nijedan razlog za smijeh.
Kad bi smijeh oslobodio stega, cijeli bi se svijet orio od smijeha. I trebao bi se oriti od smijeha.
Zapravo nisi toliko očajan kako ti se čini – nesreća i ozbiljnost čine te toliko očajnim.
Spoji nesreću i smijeh, i već nećeš djelovati tako očajno.
Stanovi u današnje vrijeme imaju tako tanke zidove da htio – ne htio, čuješ što se događa s druge strane zida.
U jednoj zgradi svi su stanari bili zbunjeni…Svaki se par svađao, bacao je jastuke, razne predmete, razbijao šalice i tanjuriće, svi su vikali jedni na druge, supruzi su tukli žene, supruge su vriskale – nije im bio potreban nikakav razglas. Cijela zgrada je uživala.
Jedini problem bio je neki Sardar. Iz njegova stana nikada se nije čula svađa. Naprotiv uvijek se čuo samo smijeh. Svi su stanari bili zbunjeni. U čemu je problem? Ovi se ljudi nikad ne svađaju. Kod njih se uvijek čuje smijeh – i oboje se smiju tako glasno da ih cijela zgrada čuje! Mi toliko toga propuštamo, a oni uživaju. U čemu je njihova tajna?
I tako su stanari sačekali Sardara kad se vraćao iz trgovine noseći vreće s povrćem i drugim sitnicama.
Okupili su se oko njega i rekli: „ Moraš nam reći u čemu je tajna! Zašto se vi smijete dok se drugi svađaju?“
On im reče: „Ne tjerajte me da vam kažem jer je vrlo neugodno.“
„Neugodno? Ali mislili smo da vam ide odlično. Uvijek čujemo smijeh, ili se smiješ ti, ili se smije tvoja žena…Ne svađate se.“
On reče: „Pa događa se to da ona mene nečim gađa. Ako promaši, onda se smijem ja, a ako me pogodi, onda se smije ona.“
Sve što nam se događa ima svoju smiješnu stranu, trebaš samo imati smisla za humor.
Nije potrebno puno tragati, samo pokušaj vidjeti i spoznat ćeš smiješnu stranu svega na svakom koraku.
Za smijeh ti zapravo ni ne treba nikakav povod ; smij se jednostavno zato što ti se smije!

Iz knjige „ Život – Ljubav – Smijeh“, Osho

RODITELJI KAO KONTROLORI DJEČJEG LETENJA

“Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer ona imaju vlastite misli. Možete okučiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele…“

Halil Džubran

Isječak iz pjesme ovog divnog libanonskog pjesnika došao mi je pod ruku kad mi je bilo najpotrebnije, opet sam se uvjerila da nam svemir ili Bog pošalje što nam treba uvijek u najboljem mogućem trenutku. Za mene je to bio period kad sam spoznala da baš i nisam majka kakvu bih sebi poželjela da sam dijete…

Oduvijek imam jasnu sliku svoje djece u budućnosti. Plan, pakleni plan!
Ne zamaram se puno diplomama i fakultetima.

Ali zato…

Vidim dvoje divnih, sretnih, zdravih ljudi koji vole, poštuju sebe i sve druge ljude…
Pršte energijom i samopouzdanjem…
Putem su ojačali svoje mišiće života.
Potpuno sam mirna jer znam da će ih svaki pad i razočarenje samo dodatno osnažiti.

Pa zašto sam uopće pomislila da sam loša majka?
Sigurna vam zvučim kao super huper mama…

E pa…

Nisam baš uvijek bila ovako cool osviještena.
Prije bih rekla da sam bila poprilično u nesvijesti.
Nesvjesni roditelj, rekli bi psiholozi.
Moja djeca su bila kao ptice, a ja poput zločestog kontrolora njihovog letenja…

“Sad ćeš obaviti to, pa ćeš onda to!“
“Bit će kako ja kažem ili nikako!“
Kad bi me kćer upitala: “Ali zašto mama?“
Odgovarala bih bez i jednog argumenta: “E pa, zato što ja tako kažem!“

Stalno sam se nešto borila, i stalno uvjetovala.
Nisam shvaćala da su ta djeca zapravo mali ljudi. Da nisu moje vlasništvo. Da su na svijet došla zbog vlastitih iskustava, isto kao i mi odrasli.
Ego me uvjerio da sam pametnija i mudrija jer sam prije njih stigla na ovaj svijet…

Totalna glupost!

Onda sam srušila vlastiti ego kao kulu od karata…
… i priznala da – ne znam.

Počela sam učiti, čitati i raditi na sebi.

Nakon mnoštva pročitanih knjiga i puno preispitivanja…
… sad napokon mogu reći da sam svjestan roditelj…

Nisam više u nesvijesti.

Svjesna sam da nas djeca promatraju i da postoji realna šansa…
… da će kad odrastu biti baš poput nas.

Svjesna sam da je iskustvo jedini pravi način učenja.

Svjesna sam da djeca imaju pravo na svoj izbor i na…
… posljedice tih izbora.

Svjesna sam da ponašanje moje djece nisu ona sama.
Njihovo ponašanje je njihovo ponašanje, a ne njihov identitet…

Tako da…

Hanči ako ovo čitaš…
… znaj da te volim i onda kad mi tvoje ponašanje nije baš wauu…
Volim te i kad nabaciš šminku u punk stilu,
pa čak i kad mi smuljaš i ne javiš se na mobitel…

Tebe Josipe volim i onda kad unedogled odgađaš večernje tuširanje…
… i švercaš se s pranjem zubića…

Da završim, napokon…

Dragi roditelji, heroji, vjerujmo u svoju djecu.

Vjerujmo u njihove snove i želje…

Uvijek očekujmo od njih najbolje, pa će tako i biti.

Tako nam Bog pomogao!..:-)

Amen..!

Tatijana Livajić

KAKO SE ČUVA LJUBAV?

Valentinovo je iza nas… na sreću… da, ja sam onaj “antivalentinovo“ tip , i živciraju me isforsirani izlasci na večere, bombonjere u obliku srca i prekomjerno puno članaka o sv.Valentinu…
Ujutro kad sam se probudila i otišla u kupaonicu, iznad ogledala me dočekalo izrezano ogromno kartonsko srce i na njemu kemijskom napisano “Volim te“.
Točno u stilu mog muža.
ALI…
Super je što on ta srca lijepi po kući spontano, kad mu dođe i dosta često… a najčešće kad mu ispečem palačinke, koje obožava…
Jedno Valentinovo je došao doma s vrećicom iz sexy shopa.
…kupio mi je donje rublje za koje nisam mogla skužiti ni kako se oblači…
…iznapadala sam ga i tražila račun da to vratim natrag… haha…mislim da je to bio i zadnji pokušaj obilježavanja dana zaljubljenih u kući Livajićevih.
Dolje Valentinovo!!!
Kad smo se Pero i ja upoznali, objasnila sam mu kako nisam neka romantičarka.
Rekla sam mu da ne baca novac na cvijeće i da ne volim iznenađenja.
Objasnila sam i da na dan kad mi je rođendan…
…ne kupuje gluposti, već ću mu ja lijepo reći što mi treba…
Grozno jel’ da?
I OPET ALI…
Hvala Bože na pametnom mužu kojem su moje upute na jedno uho ušle, na drugo izašle…
…kao i uvijek…
…pa je našao načine kako će u naš brak ubaciti tu i tamo zrno romantike…
– s ljepljenjem ceduljica po kući “volim te“…
– da mi je konobar na desetu godišnjicu braka uručio buket koji mu je Pero dostavio još ujutro…
– da mi je uletio dok sam ručala s prijateljicama i svakoj donio ružu… a brzo i otišao da nam ne remeti kvočkanje…
– da mi kupi čokoladu koju volim…
-da me češka po leđima dok gledamo TV…
-da nosi svu spizu sam i ne da mi ni jednu vrećicu…
-da stavi svako jutro vodu za kavu prije nego se ja dignem…
To su samo neke male sitnice s kojima Pero čuva ljubav..
I sad svi mislite BLAGO TANJI!
Pa naravno, ali ljubav mora biti obostrana da bi bila ljubav…
I ja imam svoje metode čuvanja ljubavi…
Jučer je Sanja Doležal napravila u emisiji tortu naziva ČOKO ČUDO…od čokolade i lješnjaka…
Vidjela sam da su se mom mužu okice raširile k’o u čudu na to – čoko čudo.
Izgledao je kao da će ući u televizor.
Zato sam danas kupila lješnjake…
Nisam vješta kao Sanja, al valjda će i moje čoko čudo biti pa barem jestivo…

Pero, sretno ti AFTERVALENTINOVO!

Tatijana Livajić

 

F**K IT!

In the last couple of years I read a bunch of spiritual books. Some I’d start reading and close them after the first 20 pages, and some I’d read in one day. Some authors are neat for me to read, some exaust me in the beginning so I nicely say my goodbye till’ some maybe future hello. When you multiply and devide everything, all spiritual books have the same point.
What you put out, you get back, it’s all in the head, meditate, afirmate, visualize… one author even reccomends waking up at 5 in the morning, emidiately workout or run.
That’s all great… makes sense. I tried everything except this early wake up call and running… maybe in some other life. Basically all of this works… really works, I swear…
When as soon as I wake up in the morning I put myself on the right frequency of happiness or at least of good mood, my day really is brilliant. Kids aren’t all over me, get all A’s, husband sings around the house, lunch I love is waiting for me on the kitchen table, birds are flapping their little wings… you get it…

BUT what happens when you wake up annoyed and don’t even know what for??? When you’re crazy and don’t know why.

Yesterday that morbid morning happened to me. I’m laying in bed and talking to myself. Do I wake up or just cover my head with a blanket and pretend I’m dead? Aha… but I need to put food in Josip’s bag for school. I need to clean the house because I say two crumpets on the floor. I need to iron my blouse because I have some boring meeting in the agency… and that’s how my thoughts fly…
Somehow I crawl out of bed like a worm, get to the kitchen, make black coffee so strong that the spoon is just standing up because that’s how my Bosnian grandma taught me. I take my digital heat-meter and think: „must be my blood presure, let’s see”. I see the digital numbers so low, but that’s my normal being, so it’s not that producing hopelessness in my head. I’m coming in the room to wake up my 9 year old and faking a high pitched cute voice, because the kid doesn’t need to know that his mom is a little crazy today. I kiss him, get him to school, wave cheerfully from the window. I stay alone and think what kind of day is coming my way if I’m like this? Then I remember the book “Fuck it” – John C. Parkin.

Remembering how much I laughed while reading it, I cried of laughter. Tears were dripping on to my blanket under my glasses. I remember that even my husband asked if I’m alright. That kind of lifter from a book you should carry with you like The Bible. I open my laptop and search on Google something more to remind me of the philosophy. And I find it and remember everything.

I remember I used it when Hana was going through a phase… and it worked…
I used it even when I had no money, after half an hour called the apartment seller saying he’s giving me a raise. I remember I used it before summer when I realised my celulite from a year ago is more visible than last summer. And surely I used it when my mom came to tell me my bath is full of scale and explained to me the easiest way to clean it while showering…
It worked in every one of the mentioned exmples. Immaculately!!!
„If you say fuck it, you free your automatic worry for something. When you say fuck it you let yourself float the flow of life, stopping doing what you do not want, you stop listening to others and start listening to yourself.
To say fuck it points a spiritual rank, because you pull your hands up away from the problem, you get back in the natural flow of life.
If you say fuck it, you stop worrying generally.
Say fuck it to something, anything. Feel the freedom and ease which comes from that rank”.
That’s how I went through the day yesterday.
In the morning our boarder called me to tell me that he won’t move in after all…I thought…fuck it…
Buyers who were supposed to buy an apartment I was selling, said they need more time…well of course…fuck it…
Like a cherry on top, in the evening Hana told me she wants to transfer from a gymnasium to an art school…instead of freaking out…I told myself…fuck it…I just hope you’re happy… In the end the day turned out comepletely ok…with the fuck it spiritual philosophy…
When I came in the library and came up to the librarian scared to tell him which book I wanted, tried to whisper, so people don’t hear…
He just casually and loudly exclaimed: „Well say it like that lady! I think on the shelf I have one more FUCK IT!!!”
No one in the library did not even blink…
Obviously they already read that book and they just do not give a shit…

Tatijana Livajić

BRAK-MRAK-LJUBAV

“Brak je izmislio čovjek, ljubav je dio života. Kad oko ljubavi izgradiš brak, izgradio si sigurnost. Činiš nešto što se ne može učiniti – ljubav se ne može pretvoriti u nešto zakonski određeno. Pokušavaš učiniti nešto nemoguće, i ako se u tom naporu ljubav ugasi, to nije čudo. To više nisu dvije osobe koje žive, one postaju – “funkcionari”. Suprug ima određenu funkciju, supruga ima određenu funkciju – oboje imaju dužnosti koje trebaju ispunjavati. Njihov život se zamrzava, prestaje teći.
Kada se dvoje vole, tu nešto teče, kreće se i mijenja. Kada se dvoje vole, oni žive u auri, dijeljenje je stalno prisutno. Njihove vibracije stalno dopiru do onog drugog, oni emitiraju svoje biće jedno drugom. Između njih ne postoji nikakav zid, oni su dvoje, a ipak nisu dvoje – istodobno su i jedno.
Supružnici su odvojeni jedno od drugog, čak i ako možda sjede jedan pored drugog. Suprug ne sluša ono što mu supruga govori, odavno je oglušio za ono što supruga priča. Supruga ne vidi što se događa suprugu, odavno je postala slijepa za to. Jedno drugo uzimaju zdravo za gotovo, pretvorili su se u predmete, više nisu osobe, jer osobe su otvorene, nikada nisu sigurne i uvijek se mijenjaju. Oni sad imaju određene uloge koje moraju igrati. Oboje su umrli onog dana kad su se vjenčali. Od toga dana – oni više nisu živi.“
OSHO – “ŽIVOT, LJUBAV, SMIJEH“

Tko se slaže s ovim, neka digne ruku…!
Hmmm…
Jutros, dok sam se vozila na posao, čula sam da je danas – dan braka.
Javljali su se ljudi u eter i pričali o svojim iskustvima.
U 10-ak minuta naslušala sam se svega i svačega.
Većina bi ih se složila s odlomkom na početku teksta.
Brak nije prirodno stanje, brak je mrak, brak ubija ljubav itd…
… kažu oni što su se rastali iz ovih ili onih razloga…
Dok nisam upoznala svog muža, složila bih se sa svima njima i s Oshom naravno.
Osho kaže da je brak ljudska izmišljotina…
… i da u braku preuzimamo uloge… Istina.
Ali, zar ne preuzimamo i još mali milijun drugih uloga???
Ulogu majke, ulogu oca, ulogu prijatelja, ulogu kćeri, sina, zaposlenika….
… zar su onda i sve druge uloge besmislene, hah???
Brak ubija ljubav?
Ne bih se složila. Čovjek ubija ljubav s brakom ili bez braka ako tako odluči.
Bila sam u dugoj vezi bez braka, iz koje se rodila moja kći, iz ljubavi.
Dogodilo se da je ljubav nestala, nije za to trebao brak, ubili smo je moj partner i ja, ne brak.
Osho kaže da je brak napor i da je zakonski određen – ok, ponekad je tako.
Al’ i majčinstvo je jeb*** naporno, pa što da radimo.
Ne stvaramo djecu??? Ne vidim tu nikakvog smisla.
Naporno je ponekad i dići se iz kreveta i otići na posao, pa idemo.
Imamo ulogu.
Ako bi odbacili sve uloge, što ostaje na kraju?
Biti sam kao otok??? U zenu!!!
Ljudi varaju u braku? Pa da varaju. Ali varaju i van braka jednako.
Opet brak ništa nije kriv.
Jedina stavka koja mene muči kad govorim o braku su zavjeti.
Zavjete bih potpuno promijenila.
Ne bi rekla: voljet ću te do kraja života, bla, bla, bla…
… jer stvarno ne znam hoću li te voljeti.
ALI
Volim te sada, ovakva kakva sam sad i ovakvog kakav si ti sada.
Ako se ljubav ugasi, obećavam ti da ću biti iskrena, da neću varati i lagati, i da ćemo uvijek biti povezani kao dvoje koje se voli ili se voljelo nekada.

Ovo mi se čini puno poštenije, a vama???

Tatijana Livajić

ODJE** SUPERMAMA!

“Supermama je sranje. Potpuna izmišljotina sastavljena od haljina Cath Kidston, superhranjivih smoothieja, obiteljskih monovolumena i kuharica Mary Beth. Supermamu možete vidjeti na internetskim stranicama robnih kuća, u uskim trapericama, prsluku i namjerno raštrkane kose ili u kuhinji, čistoj, modernoj i prenamjenjenoj iz staje, koja miriše na voćne kolače.
Supermama se kupa u čarobnom napitku strpljivosti i nikada se ne ljuti. Njezina djeca nikada ukočeno ne leže na podu pošte ili na sav glas urlaju o prdcima i guzama jer je postavila granice.
Ima (ta supermama) dvoje djece (muško i žensko, dakako) koja nikad ne gledaju televiziju osim ako vani sniježi, a tada piju vruću čokoladu pod kariranom dekicom zato što je tako prokleto zabavno.
Iako sam mjesecima zavidjela Supermami, shvatila sam da je to pomalo slično ljubomori na Barbiku i njezin nedostižni omjer bokova/struka/grudi. Supermama može odjebati zajedno s muffinima s chia sjemenkama jer što se mene tiče, Supermama ne postoji.“

Sarah Turner – “Ne baš savršena mama“

Prošli tjedan sam navratila u knjižnicu, ali potpuno nespremna, bez uobičajenog popisa knjiga koje želim posuditi i pročitati.
Pomislila sam, ma WTF kad već nemam popis, neka knjiga nađe mene, ha.
U tom momentu, ugledam na polici libar naziva “Ne baš savršena mama“.
Naslov savršeno usklađen s mojim trenutnim stanjem uma.
Skinula sam je s police, odnijela doma i pročitala – u jedan dan.
Knjigu piše mlada blogerica, mama dvoje klinaca, koja je pala u totalnu komu od sve roditeljske literature na koju je nailazila na internetu. Majčinstvo je djelovalo čarobno i blistavo, svi su nosili božićne džempere, nikome govno nije curilo kroz pidžamu i svi su neprestano bili nasmiješeni.
To nikako nije pomagalo, pa je krenula pisati prave istine, svoje istine o majčinstvu i roditeljstvu.
Voljela bih da sam naišla na ovu knjigu ranije kad su moji klinci bili maleni, kad sam mislila da sam totalni luzer, da majčinstvo nije za mene, i molila Boga da mi djeca prežive…
Sjećam se kad je Hana jednom kao beba ležeći bljucnula, a mlijeko je izašlo istovremeno i kroz nos i kroz usta. Bila sam sama kod kuće, uhvatila sam je za noge i onda u panici kucala susjedi u stanu do mene koja je već bila “iskusna“ mama, supermama. Primila je Hanu u naručje, mene posjela, dala mi čašu vode i pola sata me uvjeravala kako je sve u najboljem redu i kako je Hana dobro. Nakon toga mjesecima nisam spavala, stalno sam osluškivala svoje dijete…
Tad su mi svi govorili: mala djeca, male brige, velika djeca velike brige…
Mislila sam… pa kako sad to… gore od ovog ne može… samo da malo porastu i spašena sam… od pelena, nespavanja, cjelodnevnog nošenja na rukama…
A onda PUBERTET!!!
OMG!!!
Tek sad mi je jasno ono o velikim brigama.
Sarah Turner je napisala knjigu o istinama roditeljstva s malom djecom, a ja razmišljam kako pretočiti na papir svoje istine o roditeljstvu tinejdžera.
Znam da ne smijem, barem ne još, Hana to ne bi odobrila.
Ali čim agonija zvana PUBERTET prođe, bacam se na posao, zapamtit ću svaki detalj ove noćne more…
Upravo sam saznala kako ima novu prijateljicu, genijalnu curu pankericu, koja nosi naušnice od limenki.
WAUUU…
Sad je tri sata poslijepodne…
Ako Pero i ja budemo imali sreće možda nas i pozdravi kad dođemo s posla. Ako se to dogodi, otvaramo šampanjac i plešemo onaj ples iz Fortnitea koji klinci obožavaju, o da.
Živili! Yeah…

Tatijana Livajić

NEW YORK – LIVING CREATURE WITH A HEART AND SOUL

Summer 2018. The best Summer, time to remember. Football euforia, many emotions, Italy with family and in the end – NEW YORK! Here you won’t read much about sightseeing, even birds on a branch know what you should visit i NY. New York to me aren’t the Statue of Liberty, Empire State Building etc… Sights are just one little ornament, something like a fashion accessory of this city. As a kid I imagined about travelling the world and my thoughts always went back to New York. It was my dream. Then life takes you in a different direction, you have a job, kids are still kids, so you tell yourself that there are far more important things than accomplishing your silly goals. I remember that day distinctly. I was sitting in my agency typing some contract. All of a sudden it was like lightning hit me directly in the head. I left everything I was doing and searched on Google: „New York trip”. Afterwards: „getting a visa for America”. Little, by little, I was holding two airplane tickets and two passports with a Visa worth 10 years.

Hana and I travelled when she was only in first grade of elementry school, then when in fifth grade and now when she’s starting High School. Our hangouts when we’re completely alone are a great way for us to bond, even though I know very soon she’ll soon much rather do that with her friends, so I maybe caught the last train. We reserved a hotel for 7 days and began. Time difference Croatia – New York is 6 hours. We got there at around two in the afternoon, Eastern Standard Time. We were brutally tired, because at home it was already sleeping time. Somewhere I read that the easiest way to survive that time difference is to on the first day just suck it up and not go to bed, imediately adjust to the new clock. That’s what we did. We got comfortable in our hotel room and headed to Times Square. I was so euphoric, exited, full of expectation, and then BOOM!!! UTTER DISSAPOINTMENT! Still I don’t know what it was about, restlessness, but for a moment I wanted to return home. We were just standing there, a million people around us blocking any oxygen, fast walking and bumping at us. That much polution and dificulty to breathe I’ve never felt so intensely. My skin was sticky. Abnoxious loudness from every angle was overoccuping my senses. Hana also had some kind of blue facial expression, a little less obvious than mine. We started looking for a place where we can get our NEW YORK PASS which I bought online. We were completely lost, to say it lightly, because compared to Europe, here I couldn’t walk with navigation on my phone. Finally we found what we were looking for with the help of a policeman. We decided that we’ve had enough and got back to our hotel. When we woke up rested in a climatized room, full of energy we made a plan. Everything leading up was brilliant.

Every morning we woke up around 7 AM, got ready and while it wasn’t too hot headed to Starbucks. I think we tried all the newest drinks in stock. I love that shop and personalized coffee with my name on it, Tatijana. Before every outside exploration I screenshoted every way we need to go and subway lines. If we were to change our plan, we’d stop in front of some coffee shop or store just to catch WIFI. That huge dissapointment from Yesterday turned into pure happiness. Tanja, you’re in New York!!! That sentence kept screaming at me interally. Enjoj every second!!! And really, I enjojed.

Hana and I saw and experienced a lot, but many things still remain undescovered by us. A week is not enough for that place. I would describe New York like a big, living monster like creature with a heart and a hundred layers of soul. It just overindulges you, gets under your skin and casts a spell on you with the crazy energy of itself.

We found a homeless man who was sitting on the ground with a sign in his grasp which said: „Family killed by aliens”.

In a crowd of passing faces, some nice lady told me she likes my pants.

At Central park we were laying on the soft grass, listened to instruments played near, rode bikes and got lost three times.

At 11 PM I went to Burger King to get us dinner, no one found my attire even remotely unusual.

I drank a Cosmopolitan in a Steve and Aiden’s bar from Sex And The City, at noon.

Was in some fancy rooftop bar, the waiter spoke our dalmatian language.

In Gap I asked the worker how much a shirt cost and got a response telling me she doesn’t speak English…WTF??

Hana wore a large snake around her neck.

So many weird and mixed emotions.

When I told my friend I am going to New York she asked me what am I going to do after, that everything will be boring after this. Now I see the logic behind those words.

I completely fell in love with that beautiful, living creature with a heart and a hundred layers of soul.

Tatijana Livajic