Istaknuto

ODJE** SUPERMAMA!

“Supermama je sranje. Potpuna izmišljotina sastavljena od haljina Cath Kidston, superhranjivih smoothieja, obiteljskih monovolumena i kuharica Mary Beth. Supermamu možete vidjeti na internetskim stranicama robnih kuća, u uskim trapericama, prsluku i namjerno raštrkane kose ili u kuhinji, čistoj, modernoj i prenamjenjenoj iz staje, koja miriše na voćne kolače.
Supermama se kupa u čarobnom napitku strpljivosti i nikada se ne ljuti. Njezina djeca nikada ukočeno ne leže na podu pošte ili na sav glas urlaju o prdcima i guzama jer je postavila granice.
Ima (ta supermama) dvoje djece (muško i žensko, dakako) koja nikad ne gledaju televiziju osim ako vani sniježi, a tada piju vruću čokoladu pod kariranom dekicom zato što je tako prokleto zabavno.
Iako sam mjesecima zavidjela Supermami, shvatila sam da je to pomalo slično ljubomori na Barbiku i njezin nedostižni omjer bokova/struka/grudi. Supermama može odjebati zajedno s muffinima s chia sjemenkama jer što se mene tiče, Supermama ne postoji.“

Sarah Turner – “Ne baš savršena mama“

Prošli tjedan sam navratila u knjižnicu, ali potpuno nespremna, bez uobičajenog popisa knjiga koje želim posuditi i pročitati.
Pomislila sam, ma WTF kad već nemam popis, neka knjiga nađe mene, ha.
U tom momentu, ugledam na polici libar naziva “Ne baš savršena mama“.
Naslov savršeno usklađen s mojim trenutnim stanjem uma.
Skinula sam je s police, odnijela doma i pročitala – u jedan dan.
Knjigu piše mlada blogerica, mama dvoje klinaca, koja je pala u totalnu komu od sve roditeljske literature na koju je nailazila na internetu. Majčinstvo je djelovalo čarobno i blistavo, svi su nosili božićne džempere, nikome govno nije curilo kroz pidžamu i svi su neprestano bili nasmiješeni.
To nikako nije pomagalo, pa je krenula pisati prave istine, svoje istine o majčinstvu i roditeljstvu.
Voljela bih da sam naišla na ovu knjigu ranije kad su moji klinci bili maleni, kad sam mislila da sam totalni luzer, da majčinstvo nije za mene, i molila Boga da mi djeca prežive…
Sjećam se kad je Hana jednom kao beba ležeći bljucnula, a mlijeko je izašlo istovremeno i kroz nos i kroz usta. Bila sam sama kod kuće, uhvatila sam je za noge i onda u panici kucala susjedi u stanu do mene koja je već bila “iskusna“ mama, supermama. Primila je Hanu u naručje, mene posjela, dala mi čašu vode i pola sata me uvjeravala kako je sve u najboljem redu i kako je Hana dobro. Nakon toga mjesecima nisam spavala, stalno sam osluškivala svoje dijete…
Tad su mi svi govorili: mala djeca, male brige, velika djeca velike brige…
Mislila sam… pa kako sad to… gore od ovog ne može… samo da malo porastu i spašena sam… od pelena, nespavanja, cjelodnevnog nošenja na rukama…
A onda PUBERTET!!!
OMG!!!
Tek sad mi je jasno ono o velikim brigama.
Sarah Turner je napisala knjigu o istinama roditeljstva s malom djecom, a ja razmišljam kako pretočiti na papir svoje istine o roditeljstvu tinejdžera.
Znam da ne smijem, barem ne još, Hana to ne bi odobrila.
Ali čim agonija zvana PUBERTET prođe, bacam se na posao, zapamtit ću svaki detalj ove noćne more…
Upravo sam saznala kako ima novu prijateljicu, genijalnu curu pankericu, koja nosi naušnice od limenki.
WAUUU…
Sad je tri sata poslijepodne…
Ako Pero i ja budemo imali sreće možda nas i pozdravi kad dođemo s posla. Ako se to dogodi, otvaramo šampanjac i plešemo onaj ples iz Fortnitea koji klinci obožavaju, o da.
Živili! Yeah…

Tatijana Livajić

Istaknuto

BIRAJU LI DJECA RODITELJE???

Ima jedna knjiga među mnoštvom knjiga, a koju uvijek izdvajam kao „THE BOOK“,  to je „Razgovori s Bogom“ Neil Donald Walsh.
Prije neki dan sam je poklonila za rođendan svojoj dragoj prijateljici, jer znam da je zbog izazova koje je prošla i koje još uvijek prolazi za nju to prava knjiga. Ona koja joj može promijeniti život, sigurna sam. Pomoći da do kraja shvati neke od sad neshvatljivih postupaka svojih roditelja.
A kad shvati, možda će im jednog dana moći i oprostiti…
Jedna od brojnih mudrosti koje su mi se urezale u pamćenje, je teza iz knjige koja kaže da djeca biraju svoje roditelje. Biraju roditelje ciljano kako bi ih u ovom životu nečemu naučili. Netko bira oca alkoholičara, jer će lako vjerojatno kroz svoju patnju naučiti kakav roditelj ne želi biti svom budućem djetetu. Netko bira majku koja ga se odriče nakon poroda i daje na posvajanje, jer upravo to iskustvo želi doživjeti i proživjeti u ovom životu. Kad sam pročitala taj odlomak knjige, sve mi se nekako posložilo u glavi i odjednom sam i svoje roditelje počela gledati drugim očima.
Sve neke situacije koje sam im ponekad zamjerala i do nedavno mislila kako su u mom odrastanju mogli drugačije odraditi, potpuno sam prihvatila, čak i prigrlila. Shvatila sam da su radili najbolje što su znali, i da je sve zapravo – imalo smisla.
Zbog svih tih malih kockica iz mozaika zvanog odrastanje sam osoba kakva sam danas.
Veliki dio njihovih odgojnih metoda primjenjujem i na svojoj djeci, a jedan mali dio vjerojatno neću nikada…
Kad sam pročitala knjigu i došla svojoj kćeri s rečenicom: Hvala ti ljubavi što si me izabrala za svoju mamu i zagrlila je, mala je vjerojatno mislila da sam prolupala..:-)… ali nema veze… baš je fora što je od svih mama baš mene odabrala. Isto tako i moj sin… Zaista sam počašćena…
Što mogu reći za sebe je da sam iznimno otvorenih i totalno protu konzervativnih pogleda na život i svijet oko sebe, iskreno vjerujem u Boga, ali u crkvu odlazim isključivo kad moram (skoro pa nikada). Ukoliko svi koračaju jednim smjerom, često će se dogoditi da ja krenem u suprotnom. Obožavam različitosti, obožavam ljude koji imaju hrabrost zauzeti stav, i onda kad su hebena manjina.
Za svoju Hanu znam da me između ostalog upravo zbog toga izabrala za mamu.
Hana mrzi kad je netko nazove umjetničkom dušom, jer već sad ne voli stereotipe. Međutim činjenica jest da Hana crta i slika od kada zna za sebe. I to radi – odlično.
Ovo ljeto je Hana trebala izabrati srednju školu u koju želi ići.
Bile su dvije opcije. Gimnazija ili Škola primjenjene umjetnosti i dizajna.
Na meni kao majci je bilo da dam svoje mišljenje.
Ja sam išla u gimnaziju. Meni je osobno ta škola rušila samopouzdanje iz dana u dan, ponovo i ponovno. Ne smatram se ekstra inteligentnom, ali naravno niti glupom. Zapravo sam sebi prosječna, s nadprosječnom emocionalnom inteligencijom koja mi je ionako daleko važnija. Gradivo koje bi moja najbolja prijateljica savladala u sat vremena, ja sam štrebala – tri sata. Bila sam jadna, često neispavana, ali uporna kao magarac. Maturirala sam i diplomirala. Fakultet je nakon gimnazije meni bio kao neka zeka-peka iliti ga „peace of cake“…
Zbog svega toga, no i zbog činjenice da poznajem svoje dijete, navijala sam za umjetničku školu. ALI kako to s djecom obično bude, ti u kupe, oni u špade, Hana se odlučila za gimnaziju.
Promatram je sad već skoro tri mjeseca i mislim da je mala u jednoj velikoj – noćnoj mori. Dolazi iz škole, sjeda za stol u cipelama i jakni, vadi knjige i uči. Navija budilicu u 4 ujutro i opet uči.
A ako ste mislili da zbog tog truda ima sve petice, a ne, ne, ne… ima tu svega, šarenilo dobrih, ali bogme i nedobrih ocjena. Nije zadovoljna, a nije ni sretna.
Prije nekoliko dana mi je stigao njen sms : „Mama moramo razgovarati! O školi!“
Voljela bi se ipak prebaciti u umjetničku školu, jer želi imati ŽIVOT…:-).
Kažem joj normalno kako treba o tome dobro razmisliti, ne brzati, dam svoj stav i benefite jedne i druge škole, i dogovorimo se kako će ona donijeti odluku – do petka. Ja kao mama ću je naravno podržati – ma što god odlučila.
Došao je petak, Hana je rekla da joj treba još vremena, i dobit će naravno svo vrijeme ovog svijeta.
Ako se vratimo na moje djetinjstvo i moje gimnazijske dane: Da sam ja došla svom tati s odlukom kako bih mijenjala školu, dobila bih vjerojatno odgovor da to neće biti moguće, vrlo vjerojatno ili sigurno bi mi rekao „ah… ništa od tebe kćeri moja“.
Obožavam svog tatu, on je moj idol, ima najveće srce i najbolju dušu, ali rijetko ili nikad nisam čula: „Dobra si, super si, na tebe sam ponosan“. A toliko mi je to silno trebalo…
Tek kad sam odrasla mama mi je priznala koliko me uvijek hvalio, ali samo i isključivo onda kada to ne bih čula. Bio je prokleto ponosan, ali mi baš nikad to nije rekao.
Ja sam ga između ostaloga valjda zbog toga za svog tatu i izabrala.
Da naučim da svojoj djeci svaki dan, kažem koliko su divna, koliko su posebna i kako će sve biti u redu koju god odluku da donesu, ako će osjetiti da je upravo to njihov put. Bit će u redu i ako se predomisle. Pa što?
Nek’ se predomisle i sto puta ukoliko će tako doći do svoje sreće…
Zato dragi roditelji, gledajte na svoju djecu kao na biljčice koje treba svakodnevno zalijevati kako bi procvjetale, pohvalite ih za svaku sitnicu koju dobro naprave, recite im koliko ste ponosni.
Svaki dan se sjetite kako su oni baš vas izabrali za svoje roditelje.

Tatijana Livajić

 

hanin crtež

 

Istaknuto

JEBE MI SE – najuzvišeniji duhovni put

U zadnjih nekoliko godina pročitala sam gomilu duhovnih knjiga.
Neke bi počela čitati i zatvorila nakon prvih 20-ak stranica, a neke bih progutala u jedan dan. Neki autori su mi čitki, neki me umore u startu pa se lijepo pozdravim s njima do nekog možda budućeg susreta. Kad sve zbrojiš i oduzmeš, sve duhovne knjige se svode na isto.
Kako zračiš, tako privlačiš, sve je u glavi, meditiraj, afirmiraj, vizualiziraj…jedan autor čak preporuča dizanje u 5 ujutro, odmah vježbanje ili trčanje, nasmiješeno naravno kako drugačije…
Sve je to super… ima smisla. Isprobala sam sve osim ovog dizanja u 5 ujutro i trčanja… to možda u nekom drugom životu..
Uglavnom sve ovo nabrojano radi… stvarno radi, kunem se…
Kad se odmah ujutro podesim na frekvenciju sreće ili barem „dobre volje“, dan mi stvarno bude genijalan. Djeca me ne gnjave, redaju petice, muž pjevuši po kući, dočeka me ručak koji volim, ptičice cvrkuću… skužili ste…
ALI što kad se dogodi jutro kad se probudiš živčan, a uopće ne znaš zašto si živčan???
Kad si lud, a ne znaš od čega si lud.
Jučer mi se dogodilo baš takvo šugavo jutro.
Ležim u krevetu i vodim monolog. Da se dignem ili da se pokrijem preko glave i glumim da sam mrtva? Aha… ali treba Josipu staviti marendu u torbu za školu. Trebam pospremiti kuću jer sam sinoć vidjela dvije mrve na podu. Trebam ispeglati košulju jer imam neki dosadan sastanak u agenciji…i tako moje misli lete…
Izvučem se nekako iz kreveta k’o glista, dovučem do kuhinje, stavim ‘đezvu’ turske kave toliko jake da žlica stoji uspravno jer tako me moja baka Bosanka naučila. Uzmem digitalni tlakomjer i mislim se: „bit će da je do tlaka, haj’mo pogledat“. Tlakomjer pokazuje neslućene nizine, ali to je meni normalno stanje, pa očito nije tlak uzrok ovog beznađa u mojoj glavi.
Ulazim u sobu probuditi svog devetogodišnjaka i namještam zvonki glas sreće, jer ne treba dijete znati da mu je mama jutros malo luda. Ljubim ga, ispraćam u školu, mašem mu radosno s prozora.
Ostajem sama i mislim se kakav li me dan čeka kad sam od jutra ovakva???
Onda se sjetim knjige „Jebe mi se“ John.C.Parkin.
Sjetim se koliko sam se smijala dok sam je čitala. Plakala sam od smijeha. Suze su mi kapale po dekici ispod ‘očala. Sjetim se i da me muž pitao je’l mi dobro.
Takav podizač od knjige da bi je trebalo nositi sa sobom k’o – Bibliju.
Otvaram laptop i tražim na Googlu malo više da se prisjetim „Jebe mi se“ filozofije.
I nađem. I sjetim se svega.
Sjetim se da sam je primijenila kad se Hana počela šminkati… i upalilo je…
Sjetim se da sam je koristila kad mi je nestalo love, nakon pola sata se javio prodavatelj stana da mi nosi proviziju.
Sjetim se da sam je koristila pred ljeto kad sam skužila da mi je celulit godinu dana vidljiviji nego ljeto prije.
A bogme sam je i koristila kad bi mi mama došla reći da mi je tuš kada puna kamenca i objasnila kako se najlakše očisti dok se tuširaš…:-)
Funkcioniralo je u svakom od navedenih primjera. Besprijekorno!!!
“Kažete li jebe mi se, oslobađate se svog grčevitog hvatanja za nešto.
Kad kažete jebe mi se prepuštate se tijeku života, prestajući raditi što ne želite, prestajete slušati druge i počnete slušati sebe.
Reći jebe mi se, označava duhovni čin, zato što dižete ruke od problema, vraćate se u prirodni tijek života.
Kažete li jebe mi se, prestajete brinuti općenito.
Recite jebe mi se nečemu, bilo čemu. Osjetite slobodu i olakšanje koje taj iskaz donosi.“
Tako sam i ja jučer prošla kroz dan.
Ujutro me nazvao podstanar iz Omiša da mi kaže kako ipak neće useliti… pomislila sam… ma jebe mi se…
Kupci koji su trebali kapariti stan koji sam im prodavala, rekli su da im treba još vremena…ma naravno… jebe mi se..
Kao šlag na tortu, navečer mi je Hana rekla kako bi se prebacila iz gimnazije u lakšu školu… umjesto da doživim slom… rekla sam si… jebe mi se… nek’ si ti meni sretna…
Na kraju je dan ispao skroz ok…uz jebe mi se duhovnu filozofiju…
Kad sam došla u knjižnicu i prišla knjižničaru bojažljivo s namjerom da mu nekako šapnem koju knjigu želim…da ne čuju ljudi…
A on meni onako gromoglasno pred svima:
„Pa tako recite gospođo! Mislim da imam na polici još jednu JEBE MI SE!!!
Nitko se u knjižnici nije niti trgnuo…
Očito su već svi pročitali tu knjigu i živo im se jebe…

Tatijana Livajić

Istaknuto

NEW YORK, NEW YORK!!!

Ljeto 2018. Najbolje ljeto, ljeto za pamćenje. Nogometna euforija, gomila emocija, Italija s obitelji i na kraju – NEW YORK!
Ovdje nećete puno pročitati o znamenitostima, jer i ptice na grani znaju šta se u NY treba pogledati. New York za mene nisu Kip slobode, Empire State Building itd… Znamenitosti su samo jedan mali ukras, nešto poput modnog detalja ovog grada.
Još kao klinka sam maštala o tome kako ću putovati svijetom i uvijek bi mi se misli ukopale u tom New Yorku. Bio mi je kao san. Onda te život odvede u drugom smjeru, imaš posao, pa su djeca mala, pa kažeš sebi da ima puno važnijih stvari od ostvarenja vlastitih sanjarija.
Točno se sjećam tog dana. Sjedila sam u agenciji i tipkala neki Ugovor. Odjednom kao da me grom opalio direktno u glavu.
Ostavila sam sve što sam radila i ukucala na Google: „putovanje New York“.
Nakon toga : „ishođenje vize za Ameriku“.
Malo, po malo, u ruci sam držala dvije povratne avionske karte i dvije putovnice s vizom na 10 godina. S Hanom sam putovala kad je kretala u 1. razred osnovne škole, pa u 5. razred i sad kad je upisala srednju školu koju je željela. Ta naša druženja kad smo potpuno same, nam služe odlično za povezivanje, ali i znam da će vrlo brzo htjeti putovati s frendicama, pa sam možda ulovila i zadnji vlak.
Rezervirale smo hotel na 7 dana i krenule.
Vremenska razlika Hrvatska – New York je 6 sati. Stigle smo oko dva popodne po tamošnjem vremenu. Brutalno smo bile umorne, jer je nama u Hrvatskoj bilo već lagano vrijeme za spavanje.
Negdje sam pročitala da tu vremensku razliku najlakše preživiš ako odmah prvi dan stisneš zube i ne odeš u krevet, već se prebaciš na novo vrijeme. Tako smo i napravile. Smjestile smo se u hotel i krenule prema Times Square-u u đir. Toliko sam bila uzbuđena, euforična, puna očekivanja, a onda TRES!!! TOTALNO RAZOČARENJE! Još uvijek ne znam je li to bilo zbog umora, nespavanja, no u jednom trenutku sam se poželjela „isti čas“ vratiti kući. Našle smo se na cesti, među milijun ljudi koji su se užurbano kretali i naguravali. Toliku sparinu i zagušljivost nisam osjetila nikad. Koža mi se lijepila. Zaglušujuća buka sa svih strana i previše podražaja za sva osjetila. Hana je isto imala nekakav pokisli izraz lica, ali malo manje nego ja. Tražile smo mjesto gdje ćemo podići svoj NEW YORK PASS koji sam kupila on-line. Potpuno smo se pogubile, jer za razliku od Europe, tu nisam mogla hodati s navigacijom na mobitelu. Napokon smo pronašle ured koji smo tražile i to uz pomoć policajca..:-). Odlučile smo da nam je dosta i vratile se u hotel. Kad smo se odmorile u rashlađenoj sobi, odmah smo živnule i napravile plan.
Dalje je sve bilo genijalno.
Svako jutro smo se budile oko 7 sati, spremale i dok nije prevruće odlazile u Starbucks na kavu. Mislim da smo probale skoro sve najnovije vrste koje su u ponudi. Obožavam Starbucks i personaliziranu kavu na kojoj piše Tatijana.

Starbucks

Prije izlaska iz hotela bih na mobitelu napravila screenshot puteva gdje trebamo ići i linije vlakova u podzemnoj željeznici. Ako bi promijenile plan, stale bi ispred nekog kafića ili trgovine i spojile se na njihov wifi ili ušle u Subway.
Ono ogromno razočarenje iz prvog dana se već sljedeće jutro pretvorilo u euforiju i sreću.
Tanja, pa ti si u New Yorku!!!! Stalno mi je ta rečenica zvonila u glavi.
Daj uživaj u svakoj sekundi!!! I stvarno sam uživala.

Central Park.jpg
Hana i ja smo puno toga vidjele i doživjele, ali puno toga je još i ostalo za pogledati. Tjedan dana nikako nije dovoljno za takav jedan grad.
New York bih opisala kao neko ogromno, živo čudovišno stvorenje sa srcem i sa sto slojeva duše.
Jednostavno te obuzme, začara i uđe ti pod kožu luda energija tog grada.

 


Naišli smo na beskućnika koji je sjedio na pločniku s tablom na kojoj je pisalo: „Family killed by aliens“.
U hrpi ljudi, jedna djevojka mi je doviknula: „Hey! I like your pants!“
U Central parku smo ležale na travi, slušale svirače, vozile bicikl i izgubile se tri puta.
U 11 navečer sam u hlačama od piđame skoknula do Burger Kinga po večeru, nitko me nije niti okrznuo pogledom.
Popila sam Cosmopolitan u kafiću Steve-a i Aidena iz Seks i grada, i to u podne.Bila na nekom fensi rooftop-u, a poslužio nas je konobar Uroš.
U Gap-u pitala prodavačicu koliko košta neka majica i dobila odgovor : „Sorry I dont speak english“…WTF???..:-).

 

Hana je nosila ogromnu zmiju oko vrata.

Hana and the snake
Toliko toga, toliko doživljaja, toliko čudnovatih i pomiješanih emocija.
Kad sam prijateljici rekla da idem u New York, pitala me : „a što ćeš poslije??? Bit će ti sve glupo nakon New Yorka“.
Sad vidim da je bilo smisla u toj njezinoj izjavi.
Potpuno sam se zaljubila u to prekrasno, čudovišno, živo stvorenje sa srcem i sa sto slojeva duše….

Tatijana Livajić

Brooklyn Bridge

5th avenue.jpg

Oculus.jpg

Empire State Building

LAŽI I SLOMLJENA KUHAČA

Postoji događaj iz mog djetinjstva kojeg ću pamtiti dok sam živa.
Bila sam klinka u osnovnoj školi, odlična učenica, ali Priroda je uvijek bila “rak-rana.“
Starci su mi od kad znam za sebe govorili kako je laganje loše i kako uvijek treba reći istinu kakva god ona bila. Inače, u našoj kući je vladala shema: dobar i loš policajac. Mama je uvijek bila onaj dobar.
To je funkcioniralo genijalno.
Do jednog dana.
Dobila sam trojku iz Prirode, a kad sam došla doma, nije mi se dalo objašnjavati zašto -trojka, a ne barem četvorka i fino sam smuljala kako učiteljica ispit još nije pregledala… da si kupim malo vremena i da me ne pilaju. Nije mi se ta laž činila kao nešto veliko i strašno.
Mama je naravno povjerovala.
Jedino što sam zaboravila, da mama pije kavu sa susjedom, čiji sin ide sa mnom u razred i koja će se sigurno pohvaliti kako je njezin mali dobio peticu.
Tako je i bilo.
Uglavnom, dok su one ‘kafenisale’, sjećam se k’o jučer da je bilo, ležala sam na krevetu i čitala neki strip.
U jednom momentu, ugledala sam mamu kako utrčava u sobu kao da ju je netko ispalio iz topa… k’o granata, majke mi.
A u ruci je držala – kuhaču.
I baš sve mi je postalo jasno.
Od panike mi je cijeli moj život prošao pred očima.
Nikad je nisam vidjela tako ljutu i potpuno bez kontrole…
Mahala je tom kuhačom i urlikala: “kako te nije sraaaaam!!!… da tako lažeš!!!… kao da smo ti ikad vikali zbog ocjena… zapamtit ćeš sad kad si zadnji put lagala…!!!”
Oooo…. i zapamtila sam Bogme…
Trčala je za mnom s tom kuhačom i mlatila mi po dupetu i bedrama.
Hvala Bogu što sam tada bila debeljuškasta, pa je manje boljelo.
Ukratko, kuhača se na mojoj g***ci slomila!
U tom trenutku je mama stala i kao da je onaj vrag što ju je obuzeo, napustio njezino tijelo.
Pogled joj se smekšao, sjela je, i bila je užasno tužna.
Nikad do tada nije izgubila kontrolu, i nikad me nije udarila… nikada.
Bilo joj je užasno žao, a meni su fine masnice virile ispod kratkih hlačica koje sam to ljeto nosila.
Kad god se sjetim tog događaja, pokušavam se sjetiti jesam li joj kao dijete to zamjerila i jesam li bila ljuta na nju? Jesam li mislila da me ne voli jer mi je na gu**ci slomila kuhaču?
Nisam, niti u jednoj milisekundi.
Ali od tad zbilja nisam ni lagala.
Imale smo iskren odnos, i imamo ga i dan danas.
Ono što mi je ostalo urezano u srce je užasno jak osjećaj intolerancije na laži.
Mrzim laži.
Čak i kad se čine male, sitne i nebitne…
Meni su bitne…
Živim u nadi da ću uspjeti sa svojom djecom izgraditi iskren odnos pun povjerenja kakav sam imala i imam sa svojom mamom.
Ali po mogućnosti bez kuhače…

Tatijana Livajić

OVAJ JE KOLAČ TAKO UKUSAN

Čula sam za jednog starog zen-redovnika:
Bio je na samrti. Došao je njegov zadnji dan života i on je te večeri izjavio da ga više neće biti.
Stoga su mu počeli dolaziti sljedbenici, učenici, prijatelji. Imao je mnogo obožavatelja i svi su ga oni došli vidjeti.
Kad je čuo da će učitelj umrijeti, jedan od njegovih starijih učenika otrčao je na tržnicu. Netko ga je upitao: „ Učitelj ti umire, a ti ideš na tržnicu? Zašto?“
Stari je učenik rekao: „Znam da moj učitelj voli jednu određenu vrstu kolača i idem mu kupiti taj kolač.“
Bilo je teško pronaći taj kolač, ali do večeri je uspio. Dotrčao je k učitelju noseći kolač.
Svi su okupljeni bili zabrinuti – činilo se da učitelj nekoga čeka. Svako toliko otvorio bi oči da pogleda oko sebe, a onda bi ih opet zatvorio.
Kad je stari učenik stigao, učitelj ga je upitao: „Dobro je, napokon si došao. Gdje je kolač?“
Učenik je izvadio kolač i bio je veoma sretan što ga je učitelj tražio.
Umirući, učitelj je uzeo kolač…ali ruka mu nije drhtala.
Bio je vrlo star, ali ruka mu ipak nije drhtala. Zato ga je netko upitao: „ Tako ste stari i na rubu ste smrti. Uskoro će vas napustiti posljednji dah, ali ruka vam ne drhti.“
Učitelj je odgovorio: „ Ne drhtim zato što se ne bojim. Tijelo mi je ostarjelo, ali još uvijek sam mlad i ostat ću mlad čak i kad tijelo nestane.“
Tada je zagrizao kolač i počeo žvakati. Netko je upitao: „ Koja je vaša posljednja pouka, učitelju?
Uskoro ćete nas napustiti. Što želite da zapamtimo?“
Učitelj se osmjehnuo i rekao: „ Ah, ovaj je kolač tako ukusan.“
To je čovjek koji živi ovdje i sada: ovaj je kolač tako ukusan. Čak je i smrt nevažna. Sljedeći trenutak je beznačajan.
U ovom trenutku – KOLAČ JE UKUSAN!

Izvor/ Hrabrost – Radost opasnog življenja / Osho

JESSE I CELINE

Prošlu nedjelju, nakon obilatog ručka, naletjeli smo na genijalan film.
Istina, pogledali smo ga već prije nekoliko godina, ali mene je sad još više oduševio.
Radi se o ljubavnoj trilogiji Richarda Linklatera, s Julie Delpy i Ethanom Hawkom u glavnim ulogama.
Prvi nastavak “Before sunrise” gledala sam kao studentica.
Priča o dvoje mladih Jesse i Celine, koji se upoznaju u vlaku, provedu jedan dan i jednu noć zajedno. Jesse je Amerikanac, a Celine Francuskinja.
Inteligentni dijalozi, film bez zvučnih i scenskih efekata… samo čisti sadržaj.
Film završava tako da je budućnost njihove romanse poprilično neodređena.
Drugi nastavak (“Before sunset”) snimljen je nakon devet godina.
Jesse i Celine se ponovo susreću.
On je oženjen i ima sina, ona je u dugoj ljubavnoj vezi.
Ne, nisu sretni…
Jesse je u međuvremenu napisao knjigu o djevojci koju je upoznao u vlaku (Celine).
Knjiga je postala bestseller koji on promovira u jednoj maloj knjižari u Parizu.
Celine se pojavljuje u knjižari, vrlo kratko prije njegovog leta za Ameriku.
Ponovo razgovaraju, hodaju gradom…
Ništa se ne događa, a sve se događa…
Na kraju filma, Celine oponašajući Ninu Simone kaže: “Mislim da ćeš propustiti let…“
Jesse odgovara: “Znam“.
Devet godina poslije, snimljen je i posljednji dio ove divne ljubavne priče (“Before midnight“)
Jesse i Celine su zajedno. Imaju blizanke.
Provode ljeto u Grčkoj s kćerkama i Jessijevim sinom.
Njihova priča je sad obavijena jednom drugačijom atmosferom, iskrenom i životnom.
Jesse se rastao od supruge i preselio u Pariz. U Americi je ostao njegov sin, koji mu užasno nedostaje…
Celine koja je feministica otvorenih životnih svjetonazora, očajnički balansira između majčinskih obveza i karijere.
Veliki dio filma se odvija u hotelskoj sobi gdje bi njih dvoje trebali provesti romantičnu večer, napokon sami.
Sve krene u dobrom smjeru, ali onda dolazi do obrata.
Njihov dijalog, argumentiranje o ljubavi, životu, sexu, djeci, predbacivanje odgovornosti, stvarno je i realistično.
Celine: “Misliš da pobjeđuješ? Malo ljudi shvaća kako je aktivnoj i strastvenoj ženi imati dijete.
Sad znam zašto je Silvija Plat stavila glavu u toster“.
Jesse: “Misliš u pećnicu?”
Celine: “Ne igraj se s rječima! Znaš ti na što ja mislim! Toster, pećnica, svejedno!
Znaš li koji je moj tajni strah sa svakim muškarcem? To što me svi žele pretvoriti u uzornu domaćicu!“
Jesse: “To nitko ne bi uspio napraviti. Mislim da bi ti glava lakše stala u toster nego da te pretvorim u uzornu domaćicu“.
Celine izlazi demonstrativno iz sobe. Ali bez cipela.
Vraća se.
Jesse: “Volim te. I ne dvoumim se oko toga. Ali ako želiš neki popis stvari koje me nerviraju kod tebe, mogu ti ga dati. Pod broj 1, jebeno si luda. Jesi. Ali ja prihvaćam cijeli paket. Luda i genijalna. Znam da se nećeš promijeniti i ne želim to. Znam da me voliš i ne smeta mi što si složeno ljudsko biće.
Ne želim živjeti dosadan život u kojem se dvoje ljudi posjeduje, u kojem su dvoje ljudi smješteni u kutiju koju su drugi stvorili, zato što je to gomila zagušljivih sranja“.
Celine:“Mislim da ja tebe više ne volim“.
Celine ponovo odlazi… ovaj put s cipelama…
Sjedi na prekrasnom mulu zureći u more.
Prilazi joj Jessi glumeći putnika kroz vrijeme. Upravo je doputovao iz daleke budućnosti u kojoj Celine ima 82 godine.
Jesse: “Kažem ti da te bezuvjetno volim. Kažem ti da si predivna i da ti guzica izgleda sjajno i sa 82 godine.
Ako želiš pravu ljubav, sad je trenutak.
Ovo je stvarni život. Nije savršen, ali je stvaran. Ako to ne vidiš, slijepa si“.
Celine nakon kraćeg razmišljanja: “Onda… kakav je taj vremenski stroj?
Moram li se skinuti da bi upravljala s njime?“
Jesse: “Pa da… mislim da bi odjeća mogla biti problem, jer odjeća ne putuje kroz vrijeme“…
THE END

Tatijana Livajić

Ana Bučević, Dr.Joe Dispenza, Deepak Chopra, Bruce Lipton, Louise Hay itd. – svima začepimo usta i spalimo napisane knjige

Sretna sam osoba, ali danas i poprilično razočarana.
Zdrava sam, obrazovana, vrlo načitana i s potpuno otvorenim pogledom na život i ljude.
Nemam strahova i fobija, nisam pripadnik niti jedne interesne skupine niti političke stranke.
Ne, pogrešno.
Ipak imam jedan strah.
Strah od „zadrtosti“ i „ zadrtog uma“.

Spremala sam se za izlazak na večeru s dragom prijateljicom.
Odjednom na TV ekranu pojavio se prilog o Ani Bučević.
Prilog u kombinaciji s nekoliko loše namontiranih slajdova u kojima se pojavljuju Ana Bučević i Iva Todorić.
Danas pak, medijski linč i natpisi poput: „ Pad hrvatske kraljice self-helpa“, „Ana Bučević – posrnula duhovna učiteljica hrvatskih celebrityja“ itd.
Da nije smiješno, bilo bi zaista žalosno.
Da, smiješno je, jer takvo nešto je moguće samo u lijepoj našoj.
Živimo u bajkovitoj državi, a toliko smo tupasti i zadrti da nikakvo čudo što nam mladost odlazi glavom bez obzira. I s potpunim pravom…
I moja djeca će otići.
Pogurnut ću ih koliko god budem mogla…
Dakle Ana Bučević.
U novo napisanim člancima velikih portala i medijskih kuća, koje su sve do prije neki dan Anu dizali u nebesa, sad se spominju izrazi poput „ sekta“ i „ sljedbenici“.
Pojavile su se čak i neke nazovi „prijateljice“ pod nepotpunim imenima koje sad daju nebulozne izjave protiv Ane.
Osobno Bučević pratim duže vrijeme i bila sam na nekoliko njezinih seminara.
Ne smatram se zbog toga sljedbenikom, a pogotovo ne pripadnikom sekte.
Osim Ane, pratim i čitam knjige još nebrojeno mnogo autora.
Na prvi seminar sam otišla iz znatiželje, na drugi i treći zato što mi je to bilo fenomenalno iskustvo.
Na jednom mjestu i u jednom danu sam upoznala pregršt inspirativnih i zanimljivih ljudi.
Otvorenih i iskrenih, koji su se okupili u pozitivnoj namjeri, puni vjere u sebe, u Boga i u sve ono dobro što nas čini ljudima.
Ana nadriliječnik? Koliko apsurdno to zvuči!
Ono što je Ana donijela na naše prostore na svom YouTube kanalu, pa u svojim knjigama i seminarima je nešto što u svijetu postoji desetljećima.
Nije to neka nova filozofija izmišljena by Ana Bučević.
Radi se o znanstveno dokazanim i utemeljenim činjenicama koje je Ana približila ljudima s našeg govornog područja.
S ovim ne umanjujem njezin rad.
Ona je sa svojom osobnošću, humorom, dalmatinskim šarmom i potpuno otvorena srca, tematiku prevela i učinila je razumljivom.
Sad vidim da mnogim smeta što je žena uspjela i unovčiti svoje znanje.
Jako su nešto ljuti i nabrijani na monetizaciju kanala, na vortex krstarenje, na činjenicu da Anini seminari popunjeni do zadnjeg mjesta.
Pa ljudi dragi, tko i vama brani napraviti isto???
Prva Ana bi vam pomogla u tome. Mnogima i jeste.
U svakom uglu zemaljske kugle postoje motivatori, duhovnjaci, uspješni poslovni ljudi i stručnjaci na svom području djelovanja koji rade isto.
Pretražite imena poput Jesse Itzlera, Neil Donald Walsha, Robin Sharma.
Otiđite na stranicu Mindvalley.
Čitajte knjige autora iz naslova i brojnih drugih.
Živimo u 21.stoljeću, a ponašamo se kao u kamenom dobu i palimo lomače za one koji su drugačiji.
Zašto nas toliko boli i smeta tuđi uspjeh?
Od kud toliko hejtera i toliko vrijeđanja po društvenim mrežama?
Zašto nitko, baš nitko nije tužio Louise Hay ili Dr. Dispenzu za nadriliječništvo?
Znači li to da će nam uskoro biti zabranjene i knjige o alternativnoj medicini?
Možda i te autore treba pozatvarati?
Iskreno se nadam da ćemo se napokon probuditi i postati dio modernog svijeta. Naša djeca to zaslužuju. Jedino tako ih možemo zadržati na ovim područjima.
A tebi Ana, želim da nepokolebljivo nastaviš kao do sad….jer ovo je samo mali izazov….upravo “peace of cake“ za tebe.

Tatijana Livajić

ŽIVOT NIJE OZBILJAN

 

„Život moraš shvatiti kao veliku zabavu! Život je pun smijeha, toliko je komičan, toliko je zabavan da ne možeš biti ozbiljan osim ako su ti svi životni sokovi presušili. Sagledao sam život iz svakog mogućeg kuta i uvijek je zabavan, kako god okreneš. I postaje sve zabavniji i zabavniji! Život je predivan poklon koji nam daruje nešto što je iznad nas.
Protivnik sam ozbiljnosti. Moj se pristup temelji na humoru. Najveća religiozna kvaliteta jest smisao za humor. Kad bismo cijeli planet mogli ispuniti smijehom, plesom i pjesmom – da svi ljudi pjevaju i njišu se u ritmu; kad bismo cijeli planet pretvorili u karneval radosti, festival svjetlosti – prvi bismo put na Zemlju stvorili istinski osjećaj religioznosti.“

Zašto smo se zaboravili smijati?
Jer društvo želi da budeš ozbiljan. Roditelji žele da njihova djeca budu ozbiljna. Profesori žele da njihovi studenti budu ozbiljni. Šefovi žele da njihovi radnici budu ozbiljni. Ozbiljnost se zahtijeva od svih.
Smijeh je opasan i buntovan. Ako se nasmiješ tijekom predavanja, nastavnik će to shvatiti kao uvredu. Roditelji ti nešto govore i ti se počneš smijati – to će biti shvaćeno kao uvreda. Ozbiljnost je časna i shvaća se kao poštovanje.
Iako je život zabavan, nitko se ne smije. Oslobodiš li smijeh iz tih lanaca, iz tih stega, iznenadit ćeš se – na svakom koraku se događa nešto ludo i zabavno.
Život nije ozbiljan.
Samo su groblja ozbiljna, smrt je ozbiljna.
Život je ljubav, život je smijeh, život je ples, pjesma.
Stalno potiskivanje smijeha učinilo te gluhim za smijeh.
Mnogo toga se događa na svakom koraku, ali ti ne vidiš nijedan razlog za smijeh.
Kad bi smijeh oslobodio stega, cijeli bi se svijet orio od smijeha. I trebao bi se oriti od smijeha.
Zapravo nisi toliko očajan kako ti se čini – nesreća i ozbiljnost čine te toliko očajnim.
Spoji nesreću i smijeh, i već nećeš djelovati tako očajno.
Stanovi u današnje vrijeme imaju tako tanke zidove da htio – ne htio, čuješ što se događa s druge strane zida.
U jednoj zgradi svi su stanari bili zbunjeni…Svaki se par svađao, bacao je jastuke, razne predmete, razbijao šalice i tanjuriće, svi su vikali jedni na druge, supruzi su tukli žene, supruge su vriskale – nije im bio potreban nikakav razglas. Cijela zgrada je uživala.
Jedini problem bio je neki Sardar. Iz njegova stana nikada se nije čula svađa. Naprotiv uvijek se čuo samo smijeh. Svi su stanari bili zbunjeni. U čemu je problem? Ovi se ljudi nikad ne svađaju. Kod njih se uvijek čuje smijeh – i oboje se smiju tako glasno da ih cijela zgrada čuje! Mi toliko toga propuštamo, a oni uživaju. U čemu je njihova tajna?
I tako su stanari sačekali Sardara kad se vraćao iz trgovine noseći vreće s povrćem i drugim sitnicama.
Okupili su se oko njega i rekli: „ Moraš nam reći u čemu je tajna! Zašto se vi smijete dok se drugi svađaju?“
On im reče: „Ne tjerajte me da vam kažem jer je vrlo neugodno.“
„Neugodno? Ali mislili smo da vam ide odlično. Uvijek čujemo smijeh, ili se smiješ ti, ili se smije tvoja žena…Ne svađate se.“
On reče: „Pa događa se to da ona mene nečim gađa. Ako promaši, onda se smijem ja, a ako me pogodi, onda se smije ona.“
Sve što nam se događa ima svoju smiješnu stranu, trebaš samo imati smisla za humor.
Nije potrebno puno tragati, samo pokušaj vidjeti i spoznat ćeš smiješnu stranu svega na svakom koraku.
Za smijeh ti zapravo ni ne treba nikakav povod ; smij se jednostavno zato što ti se smije!

Iz knjige „ Život – Ljubav – Smijeh“, Osho

RODITELJI KAO KONTROLORI DJEČJEG LETENJA

“Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer ona imaju vlastite misli. Možete okučiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele…“

Halil Džubran

Isječak iz pjesme ovog divnog libanonskog pjesnika došao mi je pod ruku kad mi je bilo najpotrebnije, opet sam se uvjerila da nam svemir ili Bog pošalje što nam treba uvijek u najboljem mogućem trenutku. Za mene je to bio period kad sam spoznala da baš i nisam majka kakvu bih sebi poželjela da sam dijete…

Oduvijek imam jasnu sliku svoje djece u budućnosti. Plan, pakleni plan!
Ne zamaram se puno diplomama i fakultetima.

Ali zato…

Vidim dvoje divnih, sretnih, zdravih ljudi koji vole, poštuju sebe i sve druge ljude…
Pršte energijom i samopouzdanjem…
Putem su ojačali svoje mišiće života.
Potpuno sam mirna jer znam da će ih svaki pad i razočarenje samo dodatno osnažiti.

Pa zašto sam uopće pomislila da sam loša majka?
Sigurna vam zvučim kao super huper mama…

E pa…

Nisam baš uvijek bila ovako cool osviještena.
Prije bih rekla da sam bila poprilično u nesvijesti.
Nesvjesni roditelj, rekli bi psiholozi.
Moja djeca su bila kao ptice, a ja poput zločestog kontrolora njihovog letenja…

“Sad ćeš obaviti to, pa ćeš onda to!“
“Bit će kako ja kažem ili nikako!“
Kad bi me kćer upitala: “Ali zašto mama?“
Odgovarala bih bez i jednog argumenta: “E pa, zato što ja tako kažem!“

Stalno sam se nešto borila, i stalno uvjetovala.
Nisam shvaćala da su ta djeca zapravo mali ljudi. Da nisu moje vlasništvo. Da su na svijet došla zbog vlastitih iskustava, isto kao i mi odrasli.
Ego me uvjerio da sam pametnija i mudrija jer sam prije njih stigla na ovaj svijet…

Totalna glupost!

Onda sam srušila vlastiti ego kao kulu od karata…
… i priznala da – ne znam.

Počela sam učiti, čitati i raditi na sebi.

Nakon mnoštva pročitanih knjiga i puno preispitivanja…
… sad napokon mogu reći da sam svjestan roditelj…

Nisam više u nesvijesti.

Svjesna sam da nas djeca promatraju i da postoji realna šansa…
… da će kad odrastu biti baš poput nas.

Svjesna sam da je iskustvo jedini pravi način učenja.

Svjesna sam da djeca imaju pravo na svoj izbor i na…
… posljedice tih izbora.

Svjesna sam da ponašanje moje djece nisu ona sama.
Njihovo ponašanje je njihovo ponašanje, a ne njihov identitet…

Tako da…

Hanči ako ovo čitaš…
… znaj da te volim i onda kad mi tvoje ponašanje nije baš wauu…
Volim te i kad nabaciš šminku u punk stilu,
pa čak i kad mi smuljaš i ne javiš se na mobitel…

Tebe Josipe volim i onda kad unedogled odgađaš večernje tuširanje…
… i švercaš se s pranjem zubića…

Da završim, napokon…

Dragi roditelji, heroji, vjerujmo u svoju djecu.

Vjerujmo u njihove snove i želje…

Uvijek očekujmo od njih najbolje, pa će tako i biti.

Tako nam Bog pomogao!..:-)

Amen..!

Tatijana Livajić

F**K IT!

In the last couple of years I read a bunch of spiritual books. Some I’d start reading and close them after the first 20 pages, and some I’d read in one day. Some authors are neat for me to read, some exaust me in the beginning so I nicely say my goodbye till’ some maybe future hello. When you multiply and devide everything, all spiritual books have the same point.
What you put out, you get back, it’s all in the head, meditate, afirmate, visualize… one author even reccomends waking up at 5 in the morning, emidiately workout or run.
That’s all great… makes sense. I tried everything except this early wake up call and running… maybe in some other life. Basically all of this works… really works, I swear…
When as soon as I wake up in the morning I put myself on the right frequency of happiness or at least of good mood, my day really is brilliant. Kids aren’t all over me, get all A’s, husband sings around the house, lunch I love is waiting for me on the kitchen table, birds are flapping their little wings… you get it…

BUT what happens when you wake up annoyed and don’t even know what for??? When you’re crazy and don’t know why.

Yesterday that morbid morning happened to me. I’m laying in bed and talking to myself. Do I wake up or just cover my head with a blanket and pretend I’m dead? Aha… but I need to put food in Josip’s bag for school. I need to clean the house because I say two crumpets on the floor. I need to iron my blouse because I have some boring meeting in the agency… and that’s how my thoughts fly…
Somehow I crawl out of bed like a worm, get to the kitchen, make black coffee so strong that the spoon is just standing up because that’s how my Bosnian grandma taught me. I take my digital heat-meter and think: „must be my blood presure, let’s see”. I see the digital numbers so low, but that’s my normal being, so it’s not that producing hopelessness in my head. I’m coming in the room to wake up my 9 year old and faking a high pitched cute voice, because the kid doesn’t need to know that his mom is a little crazy today. I kiss him, get him to school, wave cheerfully from the window. I stay alone and think what kind of day is coming my way if I’m like this? Then I remember the book “Fuck it” – John C. Parkin.

Remembering how much I laughed while reading it, I cried of laughter. Tears were dripping on to my blanket under my glasses. I remember that even my husband asked if I’m alright. That kind of lifter from a book you should carry with you like The Bible. I open my laptop and search on Google something more to remind me of the philosophy. And I find it and remember everything.

I remember I used it when Hana was going through a phase… and it worked…
I used it even when I had no money, after half an hour called the apartment seller saying he’s giving me a raise. I remember I used it before summer when I realised my celulite from a year ago is more visible than last summer. And surely I used it when my mom came to tell me my bath is full of scale and explained to me the easiest way to clean it while showering…
It worked in every one of the mentioned exmples. Immaculately!!!
„If you say fuck it, you free your automatic worry for something. When you say fuck it you let yourself float the flow of life, stopping doing what you do not want, you stop listening to others and start listening to yourself.
To say fuck it points a spiritual rank, because you pull your hands up away from the problem, you get back in the natural flow of life.
If you say fuck it, you stop worrying generally.
Say fuck it to something, anything. Feel the freedom and ease which comes from that rank”.
That’s how I went through the day yesterday.
In the morning our boarder called me to tell me that he won’t move in after all…I thought…fuck it…
Buyers who were supposed to buy an apartment I was selling, said they need more time…well of course…fuck it…
Like a cherry on top, in the evening Hana told me she wants to transfer from a gymnasium to an art school…instead of freaking out…I told myself…fuck it…I just hope you’re happy… In the end the day turned out comepletely ok…with the fuck it spiritual philosophy…
When I came in the library and came up to the librarian scared to tell him which book I wanted, tried to whisper, so people don’t hear…
He just casually and loudly exclaimed: „Well say it like that lady! I think on the shelf I have one more FUCK IT!!!”
No one in the library did not even blink…
Obviously they already read that book and they just do not give a shit…

Tatijana Livajić

NEW YORK – LIVING CREATURE WITH A HEART AND SOUL

Summer 2018. The best Summer, time to remember. Football euforia, many emotions, Italy with family and in the end – NEW YORK! Here you won’t read much about sightseeing, even birds on a branch know what you should visit i NY. New York to me aren’t the Statue of Liberty, Empire State Building etc… Sights are just one little ornament, something like a fashion accessory of this city. As a kid I imagined about travelling the world and my thoughts always went back to New York. It was my dream. Then life takes you in a different direction, you have a job, kids are still kids, so you tell yourself that there are far more important things than accomplishing your silly goals. I remember that day distinctly. I was sitting in my agency typing some contract. All of a sudden it was like lightning hit me directly in the head. I left everything I was doing and searched on Google: „New York trip”. Afterwards: „getting a visa for America”. Little, by little, I was holding two airplane tickets and two passports with a Visa worth 10 years.

Hana and I travelled when she was only in first grade of elementry school, then when in fifth grade and now when she’s starting High School. Our hangouts when we’re completely alone are a great way for us to bond, even though I know very soon she’ll soon much rather do that with her friends, so I maybe caught the last train. We reserved a hotel for 7 days and began. Time difference Croatia – New York is 6 hours. We got there at around two in the afternoon, Eastern Standard Time. We were brutally tired, because at home it was already sleeping time. Somewhere I read that the easiest way to survive that time difference is to on the first day just suck it up and not go to bed, imediately adjust to the new clock. That’s what we did. We got comfortable in our hotel room and headed to Times Square. I was so euphoric, exited, full of expectation, and then BOOM!!! UTTER DISSAPOINTMENT! Still I don’t know what it was about, restlessness, but for a moment I wanted to return home. We were just standing there, a million people around us blocking any oxygen, fast walking and bumping at us. That much polution and dificulty to breathe I’ve never felt so intensely. My skin was sticky. Abnoxious loudness from every angle was overoccuping my senses. Hana also had some kind of blue facial expression, a little less obvious than mine. We started looking for a place where we can get our NEW YORK PASS which I bought online. We were completely lost, to say it lightly, because compared to Europe, here I couldn’t walk with navigation on my phone. Finally we found what we were looking for with the help of a policeman. We decided that we’ve had enough and got back to our hotel. When we woke up rested in a climatized room, full of energy we made a plan. Everything leading up was brilliant.

Every morning we woke up around 7 AM, got ready and while it wasn’t too hot headed to Starbucks. I think we tried all the newest drinks in stock. I love that shop and personalized coffee with my name on it, Tatijana. Before every outside exploration I screenshoted every way we need to go and subway lines. If we were to change our plan, we’d stop in front of some coffee shop or store just to catch WIFI. That huge dissapointment from Yesterday turned into pure happiness. Tanja, you’re in New York!!! That sentence kept screaming at me interally. Enjoj every second!!! And really, I enjojed.

Hana and I saw and experienced a lot, but many things still remain undescovered by us. A week is not enough for that place. I would describe New York like a big, living monster like creature with a heart and a hundred layers of soul. It just overindulges you, gets under your skin and casts a spell on you with the crazy energy of itself.

We found a homeless man who was sitting on the ground with a sign in his grasp which said: „Family killed by aliens”.

In a crowd of passing faces, some nice lady told me she likes my pants.

At Central park we were laying on the soft grass, listened to instruments played near, rode bikes and got lost three times.

At 11 PM I went to Burger King to get us dinner, no one found my attire even remotely unusual.

I drank a Cosmopolitan in a Steve and Aiden’s bar from Sex And The City, at noon.

Was in some fancy rooftop bar, the waiter spoke our dalmatian language.

In Gap I asked the worker how much a shirt cost and got a response telling me she doesn’t speak English…WTF??

Hana wore a large snake around her neck.

So many weird and mixed emotions.

When I told my friend I am going to New York she asked me what am I going to do after, that everything will be boring after this. Now I see the logic behind those words.

I completely fell in love with that beautiful, living creature with a heart and a hundred layers of soul.

Tatijana Livajic

MIŠIĆI ŽIVOTA

Inspirativna Ana je jedan od svojih videa nazvala „Život je lijep kad se živjeti zna“.
A kako ga živjeti? Kako živjeti, a ne preživljavati? Jer preživljavanje nije život. Preživljavanje je ono kad se utapaš, i samo ti još glava viri iznad površine vode. To je s***e! Kakav život!
Svako jutro po mog sina za školu dođe naš mali susjed prvašić.
Uđe u naš stan, sjedne na kauč, a na TV ga čeka crtić koji on gleda dok mu se frend sprema. Baš svako jutro kad pokuca, upitam ga: „Pa kako si mi ti?“ I baš svako jutro mi nasmijano i radosno odgovori: „super sam“!… kao ono… kako ću biti??… što me to uopće pitaš!!
Dijete koje osvijetli cijelu prostoriju kad uđe unutra.
A što nam se onda dogodi po putu??
S 30, 40, 50 godina, odgovaramo…. Pa, evo, ok sam… ma, evo, živi se… ili… bilo je i boljih dana… Zapravo se ne sjećam kad sam zadnji put čula od odrasle osobe da je odgovorila: super sam… Ili genijalno sam…!!!… a da je to iskreno i mislila…
Lisa Nichols u knjizi „Bez obzira na sve“ ima zanimljivu tezu.
Osim bicepsa, tricepsa, kvadricepsa koje većina nas odgovorno vježba u teretanama… imamo i neke važne, ključne životne mišiće koje bi trebali vježbati čak i više i jače, i svaki dan.
Lisa temu razrađuje vrlo detaljno, a ja ću priču sažeti kako bi meni i vama ostala za podsjetnik kad tresnemo na pod pa krenemo kukati i žaliti se kako je kriv Svijet, Bog, Svemir itd…
1. Mišić razumijevanja

Koliko je samo bitno imati jak mišić razumijevanja. Možemo ga ojačati da uvijek i baš uvijek pronađemo nešto dobro u svim okolnostima. Čak i onda kad nam se čini da se cijeli svijet urušava. Da pokušamo izaći iz postojeće situacije kako bi sagledali širu sliku. Da uđemo u vlastito srce, pronađemo empatiju, a potom se stavimo u cipele osobe koja nam navodno zagorčava život. Isti trenutak se slika mijenja, nestaju nemir i ljutnja.
2. Mišić vjere u sebe

Bez vjere u sebe, ruke su nam vezane. Ništa nam ne uspijeva i sve ide nizbrdo. Kad krenu misli poput glup/glupa sam, neću uspjeti, nisam dovoljno sposoban/sposobna za taj zadatak, genijalan način je da zamislimo kako u glavi imamo dva CD-a. Jedan vrti negativan soundtrack i ima gumb za paliti/gasiti na lijevoj strani čela. Drugi CD vrti pozitivne misli, ohrabrujuće misli i taj se nalazi s desne strane čela. Probajte, samo probajte svjesno pritisnuti i ugasiti onaj negativan s lijeve strane i upaliti pozitivan s desne. Znam da će netko sa strane pomisliti da ste ludi, ali koga briga.
Uvijek možete i nazvati nekog tko vas iskreno voli i zamoliti tu osobu da vam nabroji vaše kvalitete i to na glas. Odlična metoda, koja mijenja vibru momentalno.
3. Mišić „Znam i točka“

Ovaj mišić se odnosi na vjeru u postojanje nečeg većeg i višeg od nas samih. Neki to nazivaju Bogom, neki Svemirom, i sl. Ja konkretno bezrezervno vjerujem da moj svijet uvijek radi za mene i za moje najveće dobro. Kad nastupi frka, pozovite Višu silu u svoj život odmah. Pomolite se, meditirajte, ili jednostavno stopite s prirodom, što god vam pomaže. Uglavnom, otvorite se i osjećajte stalnu prisutnost Više sile, Boga, Svemira ili što već, nebitno…

 

4. Mišić iskrenosti

Obavite inventuru onoga što u vašem životu valja ili ne valja. Preuzmite odgovornost za svoju ulogu u stvaranju i jednog i drugog. Prihvatite sebe u tolikoj mjeri da ste u stanju i vlastitu istinu podijeliti s drugima.

 

5. Mišić odlučnosti

Odaberite cilj prema kojem želite ići.
Skoncentrirajte se i odlučno krenite. Bez osvrtanja!

 

6. Mišić opraštanja

Volite sebe i oprostite si sva s**nja iz prošlosti. A onda oprostite i svima drugima.

 

Tatijana Livajić

NEVIDLJIVI LJUDI

Jučer popodne uz popodnevnu kavu ulovila me emisija „Potraga“.
Volim „Potragu“ iako me redovito rasplače i rastuži. Volim je jer je jedna od emisija koja mijenja stvari. Prenosi iskrene i istinite priče s terena na koje ljudi reagiraju i redovito pomognu.
Jučer je bila reportaža o beskućnicima.
Gledala sam kao hipnotizirana.
Reporterka je razgovarala s nekolicinom i odlazila s njima na mjesta gdje spavaju.
Ne trebam spominjati da su to ruševine, vagoni, prljave odbačene stolice i spužve, tužna slika.
Mnogima je jedino vlasništvo koje imaju pokrivač. Neka jadna deka ili prljavi poplun.
Većina njih je dospjela na cestu zbog bolesti, ostanka bez posla, kredita, a nekolicina zbog kockanja i drugih ovisnosti.
I većini njih ovisnost nije uzrok stanja u kojem su se našli, već samo posljedica.
To ni ne čudi.
Jer koliko je samo snage potrebno za takav život?
Baš svima njima je jako teška noć…
A ono što je gore i od same noći, hladnoće i beznađa jest činjenica da prolazimo pored njih i – okrećemo glavu.
I psa bi pogledali… i neka… a od beskućnika – okrećemo glavu.
Prežalosno, pretužno…
Čovjek koji je živio na cesti, i koji sad ima 800 kn socijalne pomoći, živi u groznoj prostoriji s wc-om u dvorištu, bez tople vode, bolestan, pomaže drugima!
On pomaže! Drugima…
A mi prolazimo i – okrećemo glavu! Njemu i njima…
Sjećam se vremena kad sam doselila u Zagreb. Davnih dana.
Bila sam mlada, a ured u kojem sam radila nalazio se na Trgu Bana Jelačića.
I svako jutro kad bih izašla iz tramvaja, naišla bih na barem jedno romsko dijete koje je prosilo.
Redovito bih iz novčanika iskopala koju kunu i – pružila.
Jedan dan su mi kolegice rekle da to ne radim jer ta djeca novac daju svojim roditeljima koji ih navodno tjeraju da prose. Novac.
Sljedeće jutro mi je opet prišao dječarac i pitao koju kunu rekavši da je gladan.
Odgovorila sam da mu neću dati novac, ali ću otići s njim u obližnju trgovinu i kupiti mu – doručak. Nakon par sekundi vikao je gromoglasno, da se daleko čulo:
KURVO JEDNA!!!
Ostala sam u potpunom šoku.
Možda su i neki od vas to doživjeli… ili barem nešto slično…
Možda su vas takvi događaji i natjerali da – okrenete glavu od onog tko prosi.
I ja sam neko vrijeme prolazila kraj te djece kao da su nevidljiva.
Onda sam ipak shvatila da svatko tko je doveden u situaciju da prosi, nosi neku tešku priču i zaslužuje da ga se pogleda u oči i tretira kao – ljudsko biće. Čovjeka…
Pa čak i onaj moj klinac koji viče „KURVO“ usred trga Bana Jelačića.

Tatijana Livajić

KREVET OD ČAVALA

„Prolazeći jednog dana pokraj jedne kuće, muškarac je ugledao sitnu staricu kako se ljulja u svom stolcu, sitnog starca kako čita novine ljuljajući se uz nju i psa koji je ležao na trijemu između njih, cvileći kao da ga nešto boli. Dok je tako prolazio, muškarac se u sebi zapitao zbog čega pas cvili“.
Sljedećeg dana opet je prošao mimo iste kuće. Ugledao je stari par kako se ljulja, svaki u svom stolcu, i psa koji je ležao između njih stalno proizvodeći isti bolan zvuk. Zbunjen, muškarac je sam sebi obećao kako će, ako pas i sutradan bude cvilio, upitati stari par za to. Trećeg dana, na svoju žalost, ugledao je istu scenu : sitnu staricu kako se ljulja, sitnog starca kako čita i psa na starom mjestu kako žalosno cvili. Nije više mogao izdržati:
„Oprostite gospođo“, oslovio je staricu „što je vašem psu.“
„Oh njemu?“, rekla je ona. „Leži na čavlu.“
Zatečen njezinim odgovorom muškarac je upitao: „Ako leži na čavlu i to ga smeta – zašto jednostavno ne ustane?“
Sitna starica se nasmiješila i glasom dobrodušne bakice kazala: „Pa dušo, dovoljno ga žulja da cvili zbog toga, ali još ne dovoljno da bi zbog toga ustao.“

Ležite li vi na čavlu?
Jeste li prepoznali sebe u psu tog starog para? Žalite li zbog situacije u vašem životu, ali ne poduzimate ništa da biste je poboljšali? Ponekad sami sebe zavaravamo kako je puko pretresanje naših problema, uvijek iznova u vlastitoj glavi ili stalno raspravljanje o njima s drugima – poduzimanje akcije. A istina je da takve aktivnosti mogu odnijeti mnogo vremena, i rijetko donesu stvarno rješenje (uz to nas potroše i iscrpe). Pa ipak mnogi ljudi zapnu baš u toj točki.
Tada se u dramu uključi i naš ego. Opravdavamo vlastiti položaj i aktivno počnemo od drugih tražiti da nas u tome podrže. Želimo uključiti druge članove „zbora“ koji će zajedno s nama pjevati našu jadikovku – i čini se da ih uvijek uspijevamo pronaći. Naši kolege i kolegice pjevači obično leže na svojim vlastitim čavlima i jadikuju jednako nad svojim nepovoljnim okolnostima. Otud potječe izreka „Bijeda voli društvo“. Ali ovakva vrsta podrške otežava nam ustajanje sa čavla.
Nakon nekog vremena tako se naviknemo na osjećaj da smo nesretni zbog nekog problema da vlastitu nesreću prihvatimo kao nešto normalno. Koliko god zvučalo šašavo, neugoda postaje našom zonom sigurnosti!
Zašto cvilite, a ne mičete se s čavla? Zapitajte se – „Što želim? Što bi me usrećilo? Čega se to plašim da bi se moglo dogoditi ako poduzmem taj korak?“
Jednom kad osvijestimo vlastitu situaciju na nama je da nešto poduzmemo. Srećom, ista energija koju smo usmjeravali u jadikovanje i cviljenje može se preusmjeriti da „ gorivom“ opskrbi našu tranziciju iz zaglavljenosti u iskorak.
U mom slučaju, spoznaja da ležim na čavlu bilo je kao da sam podigla nogu s kočnice automobila. Sljedeći korak bio je samo da dohvatim volan i usmjerim automobil u pravcu u kojem želim ići.
„Vi ste dizajner vlastitog života. Zadatak vam je da osmislite život kakav želite“!!!
Lisa Nichols „Bez obzira na sve“

BRINEM TUĐE BRIGE

Da u kom slučaju postoji Oscar u kategoriji “Onaj tko najbolje brine tuđe brige“, dobila bih ga…
…i to bez konkurencije, valjda.
“Reći ću ovo samo tebi… nikad nikome nisam rekla ili ispričala!“
“U užasnim sam problemima, ali to samo tebi mogu povjeriti jer ti me razumiješ, znaš…“
– tako su uglavnom započinjale rečenice mojih prijateljica na kavama u srednjoj školi.
Wauuu… kako mi je tad to imponiralo… bila sam upravo počašćena što mi se povjeravaju najveće tajne, brige i strahovi…
Kako je vrijeme odmicalo, taj scenarij se stalno ponavljao, ali ne više samo s prijateljicama, već i klijentima u banci u kojoj sam radila.
“Činite mi se kao osoba od povjerenja… tako ste fina gospođa, pa evo da Vam ispričam što me muči i kakve sam sve grozote proživio/proživjela…“
OMG… pomislila bih… PA OVO JE KAO EPIDEMIJA!!!
ALI MENE TO NE ZANIMAAAA!!!
UOPĆE VAS NE POZNAJEM!!! DOSTA…
Međutim nikad to ne bi naglas izgovorila, bilo bi mi nekako žao povrijediti osobu koja sjedi preko puta.
Trebale su mi godine i godine da skužim u čemu je kvaka… i zašto baš ja?
Zašto mi se toliko ljudi ima potrebu povjeriti, podijeliti probleme i upoznati sa svojim brigama?
Tada još nisam razvila tu sposobnost da jednostavno saslušam i zaboravim… krenem dalje raditi….
Aaaa… ne, ne, ne… uživjela bih se toliko u njihov problem da bi on doslovno – postajao i moj.
I zatim satima, danima razmišljala o rješenju… tražila ga mahnito, kao da se radi o životu i smrti.
Onda se ovo ljeto dogodilo da mi je moja draga prijateljica rekla najveću istinu.
Bila je tada zaista na dnu… financijski, emocionalno, poslovno…
… ma baš je nekako sve krenulo po krivu…
Intenzivno smo se čule skoro pa svaki dan.
A ja već umorna od traženja i predlaganja raznoraznih rješenja koja bi joj eventualno mogla pomoći i savjeta koje sam sipala iz rukava…
postigla sam kod nje potpuni kontra efekt, zapravo sam joj do kraja postala iritantna i antipatična.
Rekla mi je baš ono što sam trebala čuti.
Ti nisi tu da rješavaš moje probleme i da mi pametuješ… od tebe očekujem kao od prijateljice samo da me saslušaš… samo da si tu… a ja sama moram smisliti kako ću i što dalje sada…
Wauuu… pa da…
Od mene se ne očekuje da nalazim rješenja.
Jer jedino za sebe i za svoj život mogu biti odgovorna!
Baš i svi ostali, pa čak i moja djeca, koja nisu moje vlasništvo…
… sami će naći svoj put i načine kako ići kroz život.
Moj zadatak je da budem potpora, da pružim ljubav i razumijevanje… sve drugo je na njima…
Od tada sam prestala tuđe brige brinuti… napokon… samo saslušam i zaboravim….

Tatijana Livajić

JESAM LI NA PRAVOM PUTU?

Prije nekoliko tjedana mi je moja 15-ogodišnja kćerka rekla kako sam ja – tako uspješna. I kako mi je sve nekako savršeno posloženo u životu. Na prvu sam ostala iznenađena njenim riječima, a onda sam zaključila da me očito ona takvu i vidi i doživljava.
Ono što joj nisam uspjela reći, a što će ona nadam se iz ovog teksta shvatiti je činjenica da mi roditelji često svoje strahove i neuspjehe, pred djecom volimo sakriti. Nekako mislimo kako je u redu da smo savršeni i da imamo baš sve pod kontrolom. Meni je to bilo ok, jer sam mislila, ako pokažem svoju slabost i strah da će se djeca zabrinuti.
Nije na djeci da se brinu već je na djeci da imaju stabilne roditelje. I tako sam težila jednoj slici supermame u očima moje djece… TOTALNO POGREŠNO!
Hana ima 15 godina i vrlo rado bi voljela već sada znati koji je njezin put, koji su njezini talenti, u čemu je odlična, s čime će se kada odraste baviti, općenito kako će njezin život izgledati. Teško je tinejdžeru objasniti kako je gotovo pa nemoguće to što ona želi. Sve i da ima čvrsto zadani cilj, postoji velika vjerojatnost kako će se njezinim razvojem, iskustvima, doživljajima – i ciljevi, odnosno afiniteti mijenjati. Samim tim i odluke koje će donositi. Kako mladoj osobi objasniti da nije poanta priče u cilju, već u putovanju. Kako objasniti da se sa svakom pročitanom knjigom ili upoznavanjem nove osobe, može sve iz korijena promijeniti?
Ja s 15 godina nisam imala cilj. Nisam imala nikakve talente, nisam znala pjevati, plesati, slikati, bila sam dobra, vrlo dobra učenica, užasno sramežljiva i tiha u društvu. Moram priznati da sam se većinu vremena osjećala nevidljiva, a često i glupa. Izuzetno sam sitna, kao patuljčica, pa se ni na nekakav izgled i seksipil također nisam mogla furati. Sad kad se osvrnem na taj period, to je bio potpuni užas. Totalni nedostatak samopouzdanja. Jedino u što sam bila sigurna je da sam marljiva i da sam spremna raditi, učiti iz žarke želje da budem neovisna.
Imala sam neku viziju sebe kao mlade žene koja ne treba pomoć roditelja i koja ne treba pomoć muškarca. Htjela sam biti svoja i što prije se moći za sebe sama brinuti . Znala sam da mi je za to potrebno znanje i škola.
A što, kako i gdje…. pojma nisam imala.
Gimnazija je bila moj izbor jer je nekako „neutralna“ škola u kojoj kupuješ vrijeme. Kupiš dodatne četiri godine kad bi trebala doći ideja s čime se u životu baviti. Najsmješnije je da ni s 18 godina i dalje nisam znala puno više nego li s 15. Odlučila sam se kako za neutralnu srednju školu, tako i za neutralan fakultet. Ekonomija hotelijerstva.
Promislila sam… aha… s tim faksom bih mogla raditi u turizmu, a mogla bih raditi i kao ekonomist … “multipraktik faks“… i još je u drugom gradu, pa ću se maknuti od staraca… vrh… ima li bolje? Nema!
Ono što je najluđe je da ni nakon diplome s 23 godine nisam znala puno više nego s 15.
Vratila sam se iz grada gdje sam studirala i opet otišla, ali sada – u treći grad.
Znala sam da sam ok s brojkama i matematikom, pa bih mogla na tu temu nešto raditi. Zaposlila sam se na kreditima u jednoj maloj štedionici i tu provela genijalnih 6 godina. Što nakon toga??? Budući da mi je rad s ljudima i brojkama ležao, odlučila sam se okušati u banci. U banci sam provela genijalnih 11 godina. Što sad, što nakon banke??? Sad sam već dvije godine u poslu s nekretninama.
Nakon svega ne gledam na sebe kao na luckastu i neodlučnu. Naprotiv!
Za mene je sve ono što mi se događalo i što mi se događa PUTOVANJE.

CIJELI ŽIVOT JE PUTOVANJE…

I SAMO I JEDINO U PUTOVANJU JE I POANTA.

NEMA POGREŠNOG PUTA, SVI PUTEVI SU PRAVI!

Često mi se čini kao da u dupetu imamo GPS koji nas navodi…😊..
I samo ga pratimo i vozimo. Skrećemo ulijevo, skrećemo udesno, ulazimo u kružni tok…
I tako dalje. I onda kad ostarimo kažemo… wauuuuu…. koja je to vožnja bila!!!
Hebena…

Tatijana Livajić

LJUBAV KOJA ISCJELJUJE

Zadnjih dana u mojoj glavi i mojoj obitelji vlada – totalni kaos…
Unatoč kaosu, zahvaljujem Bogu što sam u zadnje dvije godine podigla svoju svijest na zavidnu razinu.
Da, zahvaljujem se, jer da sam sad ona Tanja koja sam bila prije, mislim da bi me protekli dani doveli do potpunog sloma.
Toliko emocija, toliko potisnutih osjećaja i sjećanja…
… koja su kao iz Pandorine kutije izišli – ogromnom silinom…
Hvala Bogu što sam naučila u baš svakoj životnoj situaciji vidjeti širu sliku.
Naučila sam da moj svijet radi za mene i da je baš sve što mi se dogodi za – neko veće dobro.
Bilo je tu, priznajem, i trenutaka kad sam klonula duhom i pomalo se osjetila žrtvom…
… ali vrlo brzo bi se ponovo podigla i shvatila kako je sve u najboljem redu.
Prije sam se znala čuditi kako Amerikanci posjećuju svoje psihoterapeute kao da idu popiti kavu.
U našem malom svijetu je kao nekakva sramota reći:
“imam problem i treba mi razgovor s nekim tko je nepristran i stručan“.
Imaš osjećaj da će te ekipa gledati kao da si malo “maka“ ili “puka“ kako bi to rekli mi Dalmoši.
No, evo, uslijed jedne krize u obitelji, odlučili smo biti malo “i maknuti i puknuti“ i potražiti pomoć oko nečeg što ne znamo riješiti sami. A tko prizna – pola mu se prašta..:-).
Obratili smo se divnoj, i stručnoj naravno, dr.Poloni,
… psihologici s ogromnim iskustvom i izvrsnim rezultatima.
Je li bilo lako krenuti u taj proces, ha? E pa i nije baš.
Znala sam kako će Polona zagrebati po površini naše ljupke Instagram obitelji i da će kopati, kopati dok ne pronađe uzroke naših – disbalanasa.
Kad je došao moj red za razgovor, osjećala sam se kao da pred njom sjedim u donjem rublju.
Prvo nelagoda, a onda odjednom, kao da skidaš kamen po kamen s leđa.
Mogla bi se kuća do kraja sagraditi od tog kamenja koliko ga ima.
Krasna jedna dalmatinska kamena kućica.
Nije se zaista lako suočiti sam sa sobom i sa svojim pogreškama.
Možda bi se stara Tanja i opirala otvaranju toj nepoznatoj ženi.
Možda bi govorila i pričala kako to ništa nema smisla, branila se, i opravdavala.
Ali sad sam zaista u stanju prihvatiti punu odgovornost za sve svoje postupke…
… i one dobre, kao i one nešto manje dobre…
Koje olakšanje kad kažeš sebi, a onda i najbližima:
“Jbg… pogriješila sam! Tada nisam znala drugačije, radila sam najbolje što sam znala”.
Pa svi uvijek radimo najbolje što znamo, zar ne…
Hoće li se učinjena šteta moći ispraviti? Molim se za to svim srcem i vjerujem da hoće.
Uz toliku količinu ljubavi, drugačiji ishod nije moguć.
Dr. Polona nam je dala predivnu knjigu čiji naslov je već znakovit:
“Pružite ljubav koja iscjeljuje“.
Toplo je preporučam svim roditeljima, kako male, tako i odrasle djece.
Toliko od mene za danas. Idem ljubiti svoju djecu i muža
… i reći im koliko su savršeni i dragocjeni!
Nastavak u sljedećem broju…

Tatijana Livajić

KURT, AMY, SMISAO I BESMISAO

Zadnjih nekoliko dana po glavi mi se vrte misli koje me vraćaju u vrijeme srednje škole i fakulteta.
Pokušavam se sjetiti nekih perioda iz svoje mladosti kad sam se osjećala tužno i depresivno.
Dosta razmišljam o tome kako sam se s time tada nosila.
Sjećam se vremena na fakultetu kad su se moji prijatelji okupljali i tulumarili, a ja sam imala potrebu biti u tišini i zatvorena u stanu. Sjećam se kako bi moja cimerica primijetila moje depresivno raspoloženje i napuštala stan jer je znala da želim biti sama.
Je li to bila depresija ili nešto drugo? Pojma nemam!
Jesam li o tome pričala s roditeljima? Nisam!
Ne zato što nisam smjela ili što me oni ne bi saslušali, već jednostavno zato što sam znala da je to nešto što će proći i što sam u stanju riješiti sama.
I rješavala sam. Nakon nekoliko dana (moja cimerica bi me zvala “BUDA KOJI MISLI”) sunce bi opet zasjalo i ja bih se pridružila svojim frendovima na tulumima i druženjima.
Što se promijenilo od tada? Koliko se promijenilo vrijeme u kojem živimo? Jesu li odgojne metode bile bolje nekad ili su bolje sada?
Kad sam ovo ljeto odvela svoju 15-godišnju kćer u New York, jedan dan za ručkom mi je rekla kako je depresivna.
Znači, sjedimo u prekrasnom restoranu u centru Manhattana i ona mi ozbiljnim glasom kaže: “Mama ja sam u depresiji“.
Kojim riječima bih opisala svoj šok i nevjericu od te njezine rečenice.
Trebalo mi je vremena da se saberem i bilo što suvislo joj odgovorim.
Pomiješale su mi se razne emocije. Od razočarenja i straha, do ljutnje…
… ne ljutnje prema 15-godišnjoj djevojčici, već ljutnje prema sebi, jer očito sam negdje dobro zaribala.
Gdje sam to pogriješila??? Jesam li joj pružila previše ili premalo? Jesam li bila dovoljno prisutna u njenom odrastanju? Jesam li je dovoljno ljubila i grlila?
Jesam li ponekad bila prestroga?
Prošlo mi je kroz glavu milijun pitanja.  Kako? Zašto? Mi smo jedna funkcionalna obitelj, poštujemo se međusobno, brinemo jedni za druge, podupiremo, ne svađamo se, ne tučemo i ne urličemo. Zašto je moje dijete depresivno???
Je li prošla nekakav bulling u školi? Nije.
Je li imala loše ocjene i pad samopouzdanja? Nije.
Ali ona je – jbg – u depresiji. Ne vidi radost života.
Ne veseli se, ne pleše od sreće, ne smije se!!!
Zašto???
Razmišljam o tome kako mi roditelji u današnje vrijeme gledamo u svoju djecu?
Kao da su od stakla koje će se svaki trenutak polomiti.
Koliko čitamo, educiramo se, brinemo…
Brinemo li previše?
Jesu li se i naši starci toliko brinuli?
Moji nisu.
Hana sad sluša Kurta Cobaina i Amy Winehouse. Proučava njihove biografije…
Filozofira o smisli i besmislu života.
Trebam li se brinuti?
Moj tata se ne bi brinuo jer ne bi ni znao tko su ti ljudi.
Uvijek sam mislila kako samo treba slušati instinkt, jako ih voljeti i bit će sve u redu.
Je li to zaista dovoljno ili ipak postoji neka tajna formula…
… koju su naši starci znali, a mi ne znamo???

Moj muž je mišljenja da nema tajne formule. I prije su djeca bila u “depri”,  možda i više nego sad. Jedina razlika – o tome se nije pričalo tada, niti je tko razmišljao o tome. Prepoznavali bi se u stihovima naših najdražih pjevača, pjevačica ili bendova… neki u likovima iz filmova i knjiga. Danas se o tome više govori, snima, piše, citira, analizira, po tiskovinama, tv, portalima…pa djeca znaju da su u – depresiji, a ne nervozna, tužna, tjeskobna.. kako smo mi – barem neki među nama- to znali opisivati sami sebi, ponekad prijateljima, nikad roditeljima..

Tatijana Livajić

MOJ BOG, BLAGAJNICA I JA

Prosinac je pravo vrijeme za razgovore o Bogu …
Što je ili tko je za mene Bog?
Moj Bog nema ime.
Voli me bezuvjetno kao što ja volim svoju djecu.
Ta ljubav je toliko jaka da je ponekad skoro pa opipljiva.
Moj Bog se ne ljuti na mene što ne idem u crkvu. Moj Bog zna da meni i njemu ne treba posrednik.
Moj Bog me voli toliko jako da ne vjerujem u raj i pakao.
Zar bih ja svoje dijete ako zgriješi poslala u pakao??? A Bog me voli kao svoje dijete.
Moja vjera u Boga je uvijek bila neupitna. Vjera u religiju uvijek vrlo upitna.
Imam li nešto protiv ljudi koji idu u crkvu sa svojim obiteljima? Nemam. Dapače, poštujem svačiji izbor.
Imam li nešto protiv ljudi koji nakon nedjeljne mise, ogovaraju, psuju i vrijeđaju?
Imam. To su onda lažnjaci koji ne žive po onom što vjeruju.
Jutros sam prije posla stala u trgovinu po sastojke za kolače.
Na blagajni je bio podugačak red, a blagajnica je bila mlada djevojka koja je tek počela s radom.
Ljudi u redu su postali nervozni.
Kako je rasla njihova nervoza, nervoza mlade blagajnice je rasla još i više.
Ruke su joj se tresle i postajala je crvena u licu.
Iza mene u redu je bio gospodin s dvije namirnice u košari.
Puštam ga preko reda, jer moja košara je puna i moj Bog mi šapće da ga pustim.
Gospodin mi se zahvaljuje više puta i odlazi zadovoljan.
Mlada blagajnica mi se ispričava na dugom čekanju, na što joj odgovaram kako je sve u najboljem redu. Nema nikakve potrebe za žurbom i nervozom. Ljudi iza mene kolutaju očima, a moj Bog im se zadovoljno smije kao što se ja smijem djeci kad hoće čokoladu prije ručka.
U tom momentu se blagajnici gasi POS aparat za naplatu računa. Nešto ne valja sa signalom.
Ljudi iza mene beštimaju i komentiraju kako je spora i traže da se pozove druga kolegica.
Ona se i dalje ispričava i ima izraz lica kao da će zaplakati.
Moj Bog i ja smo žalosni, ne zbog stajanja u redu, već zbog te mlade djevojke kojoj je netko već ujutro srušio samopouzdanje i pokvario dan. A samo je trebalo malo je ohrabriti, pričekati i ona bi i dalje bila nasmijana kao što je bila kad je stala za blagajnu.
Sličnih situacija u danu imamo pregršt.
Moj Bog mi kaže da ja moram biti ta koja će nekome uljepšati dan, a ne ga pokvariti.
Moj Bog živi u meni i ne treba nam posrednik…

Tatijana Livajić

MIS BIKINI

Otići na trening ili leći pred TV i gledati seriju???
Hmmm… vječna dilema.
Sjedim, nervozno grickam nokte, a unutarnji monolog može započeti…
Vani je prehladno, puše bura, ako se oznojim na treningu, pa onako topla izađem na ovaj vjetar, sigurno ću se razboljeti… neću moći na posao… možda i djecu zarazim… ni oni neće moću u školu…
OMG… ne, ne, ne… ostajem doma na toplom pred TV-om.

Uostalom, ne trebam ja biti “MIS BIKINI“!

Nakon pola sata, vreće čipsa i dva topla sendviča, stiže ONA: gospođa grižnja savjesti.
U pratnji dolaze bol u želucu, i odluka kako konačno počinjem vježbati i zdravo se hraniti.
Ali ne, ne baš sad, već – od ponedjeljka!!! To naravno i glasno kažem svojim ukućanima. Svi redom prevrću očima, i imam dojam da gledam neki GIF, smiju se i odmahuju rukom. Pa naravno kad isti scenarij gledaju i slušaju baš svaki tjedan. A kad stigne prosinac, onda više nije ni ponedjeljak, već eto definitivno počinjem – od Nove Godine… I tako u krug…
Da ne bude baš sve toliko strašno, tješim se činjenicom kako s vremena na vrijeme pokušam vježbati sama kod kuće uz YouTube videa.
Imam veliku spavaću sobu koju zaključam da me nitko ne ometa i raspalim kardio uz neki dobar beat.
Zaključam, jer normalno da čim me nema na vidiku, netko bi rado da mu se ispeku palačinke, kokice, namaže nutella…
Vježbanje u kući je sasvim OK, ali kad vam devetogodišnjak pokuca na vrata sto puta jer bi i on vježbao s vama, pa brblja cijelo vrijeme, i jauče i izmišlja kako mu je pukao zglob od napora… nije to više trening, to je onda “zeka-peka“.

Ali, koga briga? Pa ne trebam ja biti “MIS BIKINI“!

Onda dođe proljeće, pa odlučim trčati.
Ima li išta ljepše od vježbanja u prirodi na zraku?
Ima.
Nevježbanje…
Nekoliko dana za redom krenem udarnički, kao da se spremam za maraton, onda malo po malo OPET kreću izgovori.
Sad više nije hladno i ne puše bura, sad je prevruće…
Ali uostalom, ne trebam ja biti “MIS BIKINI“!
Sad sam trenutno u fazi zdravog življenja i treninga.
Na posao nosim ruksak s tenisicama, tajicama i odlazim na vježbanje odmah nakon posla.
Kažu da je dovoljno 21 dan ponoviti neku radnju da se stvori navika, da se mozak prestane opirati i da se pomiri s novim načinom ponašanja.
Ja sam evo u četvrtom tjednu, tako da…
Jupiiiii!!!!
Stanem ponosno u prvi red grupnog treninga, a kad mi trener priđe i kaže da se prestanem švercati i da odradim do kraja, samo se nasmijem i pomislim u sebi:
Samo ti pričaj!!!

Ne trebam ja biti “MIS BIKINI“!

Tatijana Livajić

MOĆ UČENJA

„Postoji lijek za starenje o kojem nitko ne govori.
Naziva se učenje. Osobno smatram da ne možete starjeti dok god svaki dan učite nešto novo, pomičete svoje granice i usavršavate svoj način razmišljanja.
Starenje se događa samo ljudima koji izgube žudnju za usavršavanjem i vezu sa svojim prirodnim izvorom radoznalosti.
Previše ljudi po završetku školovanja više nikad ne uzme knjigu u ruke. Nevjerojatno. Previše ljudi više vremena provodi gledajući televizor, nego ponirući duboko u umove najuzvišenijih ljudi, koji su živjeli na ovom planetu. Previše je ljudi zatvorilo svoje umove za nove spoznaje i moćne misli.
Samo jedna zamisao iz knjige, može potpuno promijeniti vaš život. Jedna zamisao iz knjige može promijeniti način komunikacije s drugim ljudima. Jedna zamisao iz knjige može vam pomoći živjeti duže, postići veću sreću, ili postići izniman poslovni uspjeh.
Nikad ne izlazite iz kuće bez knjige.
Postoji lijek za starenje o kojem nitko ne govori. Naziva se učenje.“
Odlomak iz knjige „ Vodič prema vrhunskom uspjehu“ Robin Sharma

 

Dok sam čitala i upijala ovu knjigu, svakih nekoliko stranica sam morala stati i poslikati neke dijelove kako bih im se mogla naknadno vratiti. Toliko sam sretna da živimo u vrijeme kad su nam sve informacije i znanja dostupni kao od šale.
Dok sam ja bila studentica, bilo je to sasvim drugačije.
Kako li sam samo zavidna našim mladim generacijama. Nadam se da su svjesni da granice ne postoje i da mogu biti apsolutno sve što požele.
Nadam se da su svjesni koliko je bitno da zadrže u sebi tu radoznalost i strast, čak i kad dobiju svoje diplome, nađu poslove svojih snova.
Želim im od srca da nikad ne izgube ljubav prema knjizi i učenju…
Želim im da pohađaju tečajeve i sa 60 godina, nauče kuhati, letjeti, skakati padobranom i nikad baš nikad ne dopuste da ih kolotečina života i obaveze progutaju.
Svako novo znanje i vještina, pomladi čovjeka bolje od sto botoksa, tretmana i sl.
Ona unutarnja satisfakcija je vrjednija od bilo čega materijalnoga.
Želim im da sa 70 ostanu mladi kao sa 20… naravno uz učenje i – čitanje knjiga…
Tatijana Livajić

ŠTO JE UOPĆE USPJEH?

Primijetila sam koliko često koristimo riječ uspjeh.
Svi neprestano pričamo o uspjehu. Mlade žene bi htjele uspješne muškarce, djeca kad odrastu bi htjela biti uspješna, majke bi htjele uspješne zetove itd, itd…
Ponekad čujem u društvu kako se žene koje ostaju kući s djecom i nemaju posao, nazivaju neuspješnima jer su samo majke, a one koje su se ostvarile kroz karijeru, i ostale same, također su neuspješne jer eto imaju jedno, ali nemaju drugo.
Ponekad se muškarca koji vrijeđa ženu u društvu, a vozi najnoviji Mercedes naziva uspješnim, a onog koji dolazi u krami od auta ili uzima porodiljni da ostane s djetetom naziva neuspješnim ili čak -“papučarom“.
Kad bi se svi zajedno lijepo sjeli i zapitali što je to uspjeh, uvjerena sam da velika većina nas uopće ne bi znala odgovor. Trčimo za uspjehom, a nemamo pojma za čim točno trčimo i čemu zapravo težimo.
U mom slučaju se definicija uspjeha mijenjala kako su godine prolazile…
Kao djevojčica sam mislila kako ću biti uspješna ako završim fakultet, upoznam potencijalnog muža, rodim djecu, živjet ću sretna i uspješna do kraja života.
Onda kad sam većinu toga ostvarila, opet se nekako nisam osjećala uspješna, kao da mi je manjkala još neka puzla u toj priči o uspjehu i uspješnima.
Zatim sam si zadala cilj da ludo napredujem u poslu, misleći da će mi neki rukovodeći posao dati osjećaj odnosno status uspješne…
Moja tadašnja direktorica je u jednom trenutku odlučila otići sa svog radnog mjesta, a ja sam dobila posao v.d.direktora na jedan kraći period.
Osjećaj uspješnosti nije došao, jer sam radila puno više i djeci kući dolazila puno umornija.
Kako je vrijeme prolazilo, mislila sam da ću biti uspješna ako financijski uspijem osigurati istu tu djecu, ako im kupim neki stan ili apartman koji ću vjerojatno otplaćivati do zadnjeg dana života, ali svi će reći kako sam se žrtvovala, bila – uspješna i ostavila imovinu svojim potomcima .
I u toj slici mi je nešto debelo nedostajalo.
Tek nedavno je moja draga prijateljica Ana izgovorila jednu rečenicu koja će mi kao pečat ostati urezana u pamćenje…
Tek sad sa 45 godina u dupetu, potpuno sam sigurna u to što moram postići da napokon budem – uspješna po svim kriterijima.
Kad pogledam svoju kćer i sina da im mogu reći : “ŽELIM VAM DJECO OD SRCA DA ŽIVITE ŽIVOT KAKAV JE ŽIVJELA VAŠA MAMA.“
Tek kad moj vlastiti život bude tako posložen, u balansu na svim životnim poljima i ispunjen da im mogu poželjeti isti, onda ću reći sama sebi : “E, stara jesi, uspjela si!!!“

To je za mene prava definicija uspjeha.
Ne mogu reći da sam je dostigla u potpunosti, ali da sam na dobrom putu, i u to sam sigurna…
Tatijana Livajić