PISMO ELMI

Draga Elma,

Zadnji put kad sam pisala pismo, bilo je to u srednjoj školi, za dečka koji mi se sviđao.
Čim sam napisano ubacila u sandučić, požalila sam i – poželjela da isto pismo poštar negdje zagubi.
To je bilo 90-ih, dok nije bilo društvenih mreža kao sada, ni mobitela, a ja sam bila tvojih godina i jako sramežljiva i nesigurna.
Mislila sam kako sam užasno nesretna i kako mi život baš i nema previše smisla, s obzirom da me taj dečko nije niti primjećivao.
Bio je to moj mindset sa 17 godina.
Danas imam 46 i majka sam djevojci koja je tvoja vršnjakinja i dječaku koji je ljetos napunio 10.
Trebale su proći godine i godine… sazrijevanja, dobrih i loših iskustava, utakmica u nogama, dok nisam došla do sadašnjeg stanja uma.
Kad čujem nekog tko kaže kako su ljudi loši, kako su zločesti i pakosni, kosa mi se podiže na glavi.
Pa gdje su ti zločesti ljudi, kad ja vidim samo one dobre? Gdje su ti pakosni, kad ja susrećem samo one suosjećajne i voljne pomoći?
Sjedila sam neku večer uz TV, vodeći unutarnji monolog, dal’ otići na trening ili ne, kad se na Rtl -u počela prikazivati Potraga i prilog o Tebi, o Tvojoj priči, i Tvom prijatelju – Valentinu.
Pa ne moram ti ni reći da su mi suze tekle, i da sam se ježila na gotovo svaku Tvoju rečenicu.
Al’ nisam po tome posebna, jer sam u jednom momentu pogledala supruga i vidjela kako i on briše suze, a vjerojatno i većina drugih pred malim ekranima.
Kasnije, tu večer, nisam mogla izdržati da ne pročitam i neke druge priloge, pogledam Tvoje profile na društvenim mrežama, pa i da pogledam cijelu Tvoju priču na YouTube kanalu „Elmakiss“, koji je btw – prefora.
Znam da zvuči pomalo scary, ali zaista me zainteresiralo tko je ta Elma koja nosi toliku zrelost, snagu i životnu mudrost u tim malim godinama, samo 17.
Oduševila me ta ogromna srčanost i hrabrost koju nosiš u sebi.
Kako i ne bi, kada Te, kako i sama kažeš, odgajala hrabra i snažna žena.
Svaka čast tvojoj mami Elviri, puno je pozdravi.
Snažne žene, odgajaju snažnu i hrabru djecu.
Napravila je odličan posao i znam da je sigurno jako ponosna.
Vjerojatno pomalo i uplašena, a kako ne bi i bila.
Ja sam ti nekako sigurna da svemir uvijek, baš uvijek, podrži one hrabre…
I znam da ćemo mi još puno čuti o Tebi, čitati Tvoje knjige i gledati Tvoje filmove i predstave.
A hrabrost nije kao što si rekla, ne bojati se, hrabrost je suočiti se…
Pogledati u oči opaku beštiju rak i reći joj: „nećeš ti mene, ja ću tebe.“
Tvoja empatija, ljubav prema ljudima, prema suborcima na odjelu, prema liječnicima i cijelom osoblju, ogromna želja da pomogneš i da nešto promijeniš, neka nam svima bude velika inspiracija.
Onu gestu za Tvog prijatelja Valentina, koja je ganula cijelu naciju, ne trebam niti spominjati.
Jedino što bih zaista voljela je da nas divni mladi ljudi poput Tebe ne osvijeste samo na kratke staze.
Jer nažalost prebrzo zaboravimo i – vraćamo se na staro.
Kukamo kako nemamo novaca, kako nam država ne valja, vlada, predsjednik, predsjednica, posao, škola, ovaj i onaj… kako bi htjeli bolji auto, veći stan, htjeli bi više putovati…. a kvragu ne možemo.
Pa smo nesretni i jadni… ali zapravo samo – brutalno NEZAHVALNI.
I zato draga Elma, djeca poput tebe, a znam da ih ima puno, ima ih svugdje oko nas… trebala bi nas češće podsjetiti u čemu je zapravo kvaka i – u čemu je bit.
Da s kartama koje smo dobili, odigramo najbolju moguću partiju…
Partiju života!
Hvala što si nas podsjetila…
Kiss,
Tatijana

Molim sve prijatelje i čitatelje za donaciju (svaka, pa i ona najminimalnija je dobrodošla).
Možemo i moramo pomoći kako bi ovi hrabri lavovi dobili bolje uvjete i kako bi im barem malo olakšali njihove bitke…
DJEČJA ONKOLOGIJA REBRO
KSAVER 210, 10000 ZAGREB
IBAN: HR7323400091110973865
SWIFT: PBZGHR2X