JESAM LI NA PRAVOM PUTU?

Prije nekoliko tjedana mi je moja 15-ogodišnja kćerka rekla kako sam ja – tako uspješna. I kako mi je sve nekako savršeno posloženo u životu. Na prvu sam ostala iznenađena njenim riječima, a onda sam zaključila da me očito ona takvu i vidi i doživljava.
Ono što joj nisam uspjela reći, a što će ona nadam se iz ovog teksta shvatiti je činjenica da mi roditelji često svoje strahove i neuspjehe, pred djecom volimo sakriti. Nekako mislimo kako je u redu da smo savršeni i da imamo baš sve pod kontrolom. Meni je to bilo ok, jer sam mislila, ako pokažem svoju slabost i strah da će se djeca zabrinuti.
Nije na djeci da se brinu već je na djeci da imaju stabilne roditelje. I tako sam težila jednoj slici supermame u očima moje djece… TOTALNO POGREŠNO!
Hana ima 15 godina i vrlo rado bi voljela već sada znati koji je njezin put, koji su njezini talenti, u čemu je odlična, s čime će se kada odraste baviti, općenito kako će njezin život izgledati. Teško je tinejdžeru objasniti kako je gotovo pa nemoguće to što ona želi. Sve i da ima čvrsto zadani cilj, postoji velika vjerojatnost kako će se njezinim razvojem, iskustvima, doživljajima – i ciljevi, odnosno afiniteti mijenjati. Samim tim i odluke koje će donositi. Kako mladoj osobi objasniti da nije poanta priče u cilju, već u putovanju. Kako objasniti da se sa svakom pročitanom knjigom ili upoznavanjem nove osobe, može sve iz korijena promijeniti?
Ja s 15 godina nisam imala cilj. Nisam imala nikakve talente, nisam znala pjevati, plesati, slikati, bila sam dobra, vrlo dobra učenica, užasno sramežljiva i tiha u društvu. Moram priznati da sam se većinu vremena osjećala nevidljiva, a često i glupa. Izuzetno sam sitna, kao patuljčica, pa se ni na nekakav izgled i seksipil također nisam mogla furati. Sad kad se osvrnem na taj period, to je bio potpuni užas. Totalni nedostatak samopouzdanja. Jedino u što sam bila sigurna je da sam marljiva i da sam spremna raditi, učiti iz žarke želje da budem neovisna.
Imala sam neku viziju sebe kao mlade žene koja ne treba pomoć roditelja i koja ne treba pomoć muškarca. Htjela sam biti svoja i što prije se moći za sebe sama brinuti . Znala sam da mi je za to potrebno znanje i škola.
A što, kako i gdje…. pojma nisam imala.
Gimnazija je bila moj izbor jer je nekako „neutralna“ škola u kojoj kupuješ vrijeme. Kupiš dodatne četiri godine kad bi trebala doći ideja s čime se u životu baviti. Najsmješnije je da ni s 18 godina i dalje nisam znala puno više nego li s 15. Odlučila sam se kako za neutralnu srednju školu, tako i za neutralan fakultet. Ekonomija hotelijerstva.
Promislila sam… aha… s tim faksom bih mogla raditi u turizmu, a mogla bih raditi i kao ekonomist … “multipraktik faks“… i još je u drugom gradu, pa ću se maknuti od staraca… vrh… ima li bolje? Nema!
Ono što je najluđe je da ni nakon diplome s 23 godine nisam znala puno više nego s 15.
Vratila sam se iz grada gdje sam studirala i opet otišla, ali sada – u treći grad.
Znala sam da sam ok s brojkama i matematikom, pa bih mogla na tu temu nešto raditi. Zaposlila sam se na kreditima u jednoj maloj štedionici i tu provela genijalnih 6 godina. Što nakon toga??? Budući da mi je rad s ljudima i brojkama ležao, odlučila sam se okušati u banci. U banci sam provela genijalnih 11 godina. Što sad, što nakon banke??? Sad sam već dvije godine u poslu s nekretninama.
Nakon svega ne gledam na sebe kao na luckastu i neodlučnu. Naprotiv!
Za mene je sve ono što mi se događalo i što mi se događa PUTOVANJE.

CIJELI ŽIVOT JE PUTOVANJE…

I SAMO I JEDINO U PUTOVANJU JE I POANTA.

NEMA POGREŠNOG PUTA, SVI PUTEVI SU PRAVI!

Često mi se čini kao da u dupetu imamo GPS koji nas navodi…😊..
I samo ga pratimo i vozimo. Skrećemo ulijevo, skrećemo udesno, ulazimo u kružni tok…
I tako dalje. I onda kad ostarimo kažemo… wauuuuu…. koja je to vožnja bila!!!
Hebena…

Tatijana Livajić

LJUBAV KOJA ISCJELJUJE

Zadnjih dana u mojoj glavi i mojoj obitelji vlada – totalni kaos…
Unatoč kaosu, zahvaljujem Bogu što sam u zadnje dvije godine podigla svoju svijest na zavidnu razinu.
Da, zahvaljujem se, jer da sam sad ona Tanja koja sam bila prije, mislim da bi me protekli dani doveli do potpunog sloma.
Toliko emocija, toliko potisnutih osjećaja i sjećanja…
… koja su kao iz Pandorine kutije izišli – ogromnom silinom…
Hvala Bogu što sam naučila u baš svakoj životnoj situaciji vidjeti širu sliku.
Naučila sam da moj svijet radi za mene i da je baš sve što mi se dogodi za – neko veće dobro.
Bilo je tu, priznajem, i trenutaka kad sam klonula duhom i pomalo se osjetila žrtvom…
… ali vrlo brzo bi se ponovo podigla i shvatila kako je sve u najboljem redu.
Prije sam se znala čuditi kako Amerikanci posjećuju svoje psihoterapeute kao da idu popiti kavu.
U našem malom svijetu je kao nekakva sramota reći:
“imam problem i treba mi razgovor s nekim tko je nepristran i stručan“.
Imaš osjećaj da će te ekipa gledati kao da si malo “maka“ ili “puka“ kako bi to rekli mi Dalmoši.
No, evo, uslijed jedne krize u obitelji, odlučili smo biti malo “i maknuti i puknuti“ i potražiti pomoć oko nečeg što ne znamo riješiti sami. A tko prizna – pola mu se prašta..:-).
Obratili smo se divnoj, i stručnoj naravno, dr.Poloni,
… psihologici s ogromnim iskustvom i izvrsnim rezultatima.
Je li bilo lako krenuti u taj proces, ha? E pa i nije baš.
Znala sam kako će Polona zagrebati po površini naše ljupke Instagram obitelji i da će kopati, kopati dok ne pronađe uzroke naših – disbalanasa.
Kad je došao moj red za razgovor, osjećala sam se kao da pred njom sjedim u donjem rublju.
Prvo nelagoda, a onda odjednom, kao da skidaš kamen po kamen s leđa.
Mogla bi se kuća do kraja sagraditi od tog kamenja koliko ga ima.
Krasna jedna dalmatinska kamena kućica.
Nije se zaista lako suočiti sam sa sobom i sa svojim pogreškama.
Možda bi se stara Tanja i opirala otvaranju toj nepoznatoj ženi.
Možda bi govorila i pričala kako to ništa nema smisla, branila se, i opravdavala.
Ali sad sam zaista u stanju prihvatiti punu odgovornost za sve svoje postupke…
… i one dobre, kao i one nešto manje dobre…
Koje olakšanje kad kažeš sebi, a onda i najbližima:
“Jbg… pogriješila sam! Tada nisam znala drugačije, radila sam najbolje što sam znala”.
Pa svi uvijek radimo najbolje što znamo, zar ne…
Hoće li se učinjena šteta moći ispraviti? Molim se za to svim srcem i vjerujem da hoće.
Uz toliku količinu ljubavi, drugačiji ishod nije moguć.
Dr. Polona nam je dala predivnu knjigu čiji naslov je već znakovit:
“Pružite ljubav koja iscjeljuje“.
Toplo je preporučam svim roditeljima, kako male, tako i odrasle djece.
Toliko od mene za danas. Idem ljubiti svoju djecu i muža
… i reći im koliko su savršeni i dragocjeni!
Nastavak u sljedećem broju…

Tatijana Livajić

ZA BRUTALNU ISKRENOST U 2019.G.

Pročitala sam maloprije genijalnu objavu Bruna Šimleše i slatko se nasmijala.
Da život nije samo Instagram, cvjetići, leptirići, prije nekoliko dana mi je napisala moja draga prijateljica koja voli sasuti mi u facu sve što je kod mene živcira.
Na prvu me to malo štrecne, ali onda zaključim koliko je to zapravo zdrav jedan odnos kad odmah kažeš što te smeta, umjesto da nosiš u sebi dok ne naraste na desetu potenciju.
Kaže Bruno, koji se trenutno nalazi na genijalnom putovanju sa suprugom i kćerkicom, kako bi bio red da uđemo u 2019. brutalno iskreni. Shodno tome je čovjek iznio i neke manje lijepe trenutke s putovanja u Rijo. Npr. kako su se on i supruga zakačili pa će imati što rješavati u novoj godini, da je kćerkica poprilično zanovijetala, da se klima kvarila i da je grad koji su obišli užasno smrdio.
To me asociralo na život. Zar cijeli život zapravo nije pun prekrasnih stvari, ali brate mili, ima i toliko shitty stvari koje ne možeš nikako zaobići.
Tako je i kod nas.
Nakon nekoliko dočeka novih godina, kad smo bančili i pijančili s frendovima…
… večeras smo lijepo u kući s djecom.
Imamo trenutno izazov (riječ problem ne podnosim) s našom tinejdžericom koja je u nekakvoj manjoj adolescentskoj krizi.
I… odlučili smo ostati kući.
S obzirom da našu obitelj sačinjava 7 članova (baba, dida, muž, sin, kćer, pas i ja), čim 1 ima loš period, odrazi se na svih nas. Pa čak i na psa koji nas tužno gleda.
Ali ne bojimo se, iz svake krize izađemo još jači. Znam da ćemo mi to riješiti baš junački.
Navečer pečemo mufine, kokice, pizzu, tople sendviče i tko zna što će nam još pasti na pamet.
Muzika će svirati na sav glas i bit će nam – super…
Svima Vama želimo genijalan provod,
… ludu zabavu i da brutalno iskreno uđete u 2019. godinu.
Živili!!!

Tatijana Livajić

KURT, AMY, SMISAO I BESMISAO

Zadnjih nekoliko dana po glavi mi se vrte misli koje me vraćaju u vrijeme srednje škole i fakulteta.
Pokušavam se sjetiti nekih perioda iz svoje mladosti kad sam se osjećala tužno i depresivno.
Dosta razmišljam o tome kako sam se s time tada nosila.
Sjećam se vremena na fakultetu kad su se moji prijatelji okupljali i tulumarili, a ja sam imala potrebu biti u tišini i zatvorena u stanu. Sjećam se kako bi moja cimerica primijetila moje depresivno raspoloženje i napuštala stan jer je znala da želim biti sama.
Je li to bila depresija ili nešto drugo? Pojma nemam!
Jesam li o tome pričala s roditeljima? Nisam!
Ne zato što nisam smjela ili što me oni ne bi saslušali, već jednostavno zato što sam znala da je to nešto što će proći i što sam u stanju riješiti sama.
I rješavala sam. Nakon nekoliko dana (moja cimerica bi me zvala “BUDA KOJI MISLI”) sunce bi opet zasjalo i ja bih se pridružila svojim frendovima na tulumima i druženjima.
Što se promijenilo od tada? Koliko se promijenilo vrijeme u kojem živimo? Jesu li odgojne metode bile bolje nekad ili su bolje sada?
Kad sam ovo ljeto odvela svoju 15-godišnju kćer u New York, jedan dan za ručkom mi je rekla kako je depresivna.
Znači, sjedimo u prekrasnom restoranu u centru Manhattana i ona mi ozbiljnim glasom kaže: “Mama ja sam u depresiji“.
Kojim riječima bih opisala svoj šok i nevjericu od te njezine rečenice.
Trebalo mi je vremena da se saberem i bilo što suvislo joj odgovorim.
Pomiješale su mi se razne emocije. Od razočarenja i straha, do ljutnje…
… ne ljutnje prema 15-godišnjoj djevojčici, već ljutnje prema sebi, jer očito sam negdje dobro zaribala.
Gdje sam to pogriješila??? Jesam li joj pružila previše ili premalo? Jesam li bila dovoljno prisutna u njenom odrastanju? Jesam li je dovoljno ljubila i grlila?
Jesam li ponekad bila prestroga?
Prošlo mi je kroz glavu milijun pitanja.  Kako? Zašto? Mi smo jedna funkcionalna obitelj, poštujemo se međusobno, brinemo jedni za druge, podupiremo, ne svađamo se, ne tučemo i ne urličemo. Zašto je moje dijete depresivno???
Je li prošla nekakav bulling u školi? Nije.
Je li imala loše ocjene i pad samopouzdanja? Nije.
Ali ona je – jbg – u depresiji. Ne vidi radost života.
Ne veseli se, ne pleše od sreće, ne smije se!!!
Zašto???
Razmišljam o tome kako mi roditelji u današnje vrijeme gledamo u svoju djecu?
Kao da su od stakla koje će se svaki trenutak polomiti.
Koliko čitamo, educiramo se, brinemo…
Brinemo li previše?
Jesu li se i naši starci toliko brinuli?
Moji nisu.
Hana sad sluša Kurta Cobaina i Amy Winehouse. Proučava njihove biografije…
Filozofira o smisli i besmislu života.
Trebam li se brinuti?
Moj tata se ne bi brinuo jer ne bi ni znao tko su ti ljudi.
Uvijek sam mislila kako samo treba slušati instinkt, jako ih voljeti i bit će sve u redu.
Je li to zaista dovoljno ili ipak postoji neka tajna formula…
… koju su naši starci znali, a mi ne znamo???

Moj muž je mišljenja da nema tajne formule. I prije su djeca bila u “depri”,  možda i više nego sad. Jedina razlika – o tome se nije pričalo tada, niti je tko razmišljao o tome. Prepoznavali bi se u stihovima naših najdražih pjevača, pjevačica ili bendova… neki u likovima iz filmova i knjiga. Danas se o tome više govori, snima, piše, citira, analizira, po tiskovinama, tv, portalima…pa djeca znaju da su u – depresiji, a ne nervozna, tužna, tjeskobna.. kako smo mi – barem neki među nama- to znali opisivati sami sebi, ponekad prijateljima, nikad roditeljima..

Tatijana Livajić

ZADRŽIMO OSJEĆAJ BOŽIĆA

Badnjak je.
Vozim kroz gužvu i zavirujem u auta koja prolaze pored moga.
Začudo ne vidim niti jedno nervozno lice. Nitko ne trubi dok čeka u koloni.
U autu mi svira neka božićna pjesma na najjače. Krećem pjevati na sav glas jer nema Hane na sjedalu iza da mi kaže kako joj param uši.
Dolazim na posao, a znam da danas baš ništa neću raditi osim napisati ovaj tekst koji želim izbaciti iz sebe.
Nakon ovog bježim u grad s prijateljima i mužem popiti kuhano vino i obići adventske kućice.
Osjećam neopisivu radost, jer je baš sve nekako kako treba biti.
Sretna sam jer će me kući dočekati super bakalar koji je mama skuhala.
Dočekat će me bor koji smo jučer okitili, pa nam stan izgleda kao Betlehem.
Opet ćemo darove koje smo sakrili u autu, zamotati kad djeca zaspu i postaviti pod bor.
Opet će moj muž pisati pismo u ime djeda Mraza.
Velika ljubav je danas u zraku. Dok hodam ulicom, svi su nasmijani i veseli.
Ali što je uopće u današnjem danu drugačije nego inače, nego bilo koji drugi dan.
Kad bolje razmislim, pa baš ništa.
Zašto ne zadržati ovaj osjećaj ljubavi i mira i nositi ga u sebi uvijek.
Zašto u četvrtak kad krenemo na posao u gužvu isto ne bi strpljivo čekali u koloni bez nervoze.
Zašto ne bi nazvali prijatelje i dogovorili druženje?
Zašto ne bi i u četvrtak zahvalila svojoj mami što je skuhala ručak i nahranila mi djecu dok ja radim.
Božić bi stvarno mogao biti svaki dan.
Samo ulovimo ovaj današnji osjećaj i zadržimo ga u sebi uvijek.

Sretan Božić svima!

Tatijana Livajić

MOJ BOG, BLAGAJNICA I JA

Prosinac je pravo vrijeme za razgovore o Bogu …
Što je ili tko je za mene Bog?
Moj Bog nema ime.
Voli me bezuvjetno kao što ja volim svoju djecu.
Ta ljubav je toliko jaka da je ponekad skoro pa opipljiva.
Moj Bog se ne ljuti na mene što ne idem u crkvu. Moj Bog zna da meni i njemu ne treba posrednik.
Moj Bog me voli toliko jako da ne vjerujem u raj i pakao.
Zar bih ja svoje dijete ako zgriješi poslala u pakao??? A Bog me voli kao svoje dijete.
Moja vjera u Boga je uvijek bila neupitna. Vjera u religiju uvijek vrlo upitna.
Imam li nešto protiv ljudi koji idu u crkvu sa svojim obiteljima? Nemam. Dapače, poštujem svačiji izbor.
Imam li nešto protiv ljudi koji nakon nedjeljne mise, ogovaraju, psuju i vrijeđaju?
Imam. To su onda lažnjaci koji ne žive po onom što vjeruju.
Jutros sam prije posla stala u trgovinu po sastojke za kolače.
Na blagajni je bio podugačak red, a blagajnica je bila mlada djevojka koja je tek počela s radom.
Ljudi u redu su postali nervozni.
Kako je rasla njihova nervoza, nervoza mlade blagajnice je rasla još i više.
Ruke su joj se tresle i postajala je crvena u licu.
Iza mene u redu je bio gospodin s dvije namirnice u košari.
Puštam ga preko reda, jer moja košara je puna i moj Bog mi šapće da ga pustim.
Gospodin mi se zahvaljuje više puta i odlazi zadovoljan.
Mlada blagajnica mi se ispričava na dugom čekanju, na što joj odgovaram kako je sve u najboljem redu. Nema nikakve potrebe za žurbom i nervozom. Ljudi iza mene kolutaju očima, a moj Bog im se zadovoljno smije kao što se ja smijem djeci kad hoće čokoladu prije ručka.
U tom momentu se blagajnici gasi POS aparat za naplatu računa. Nešto ne valja sa signalom.
Ljudi iza mene beštimaju i komentiraju kako je spora i traže da se pozove druga kolegica.
Ona se i dalje ispričava i ima izraz lica kao da će zaplakati.
Moj Bog i ja smo žalosni, ne zbog stajanja u redu, već zbog te mlade djevojke kojoj je netko već ujutro srušio samopouzdanje i pokvario dan. A samo je trebalo malo je ohrabriti, pričekati i ona bi i dalje bila nasmijana kao što je bila kad je stala za blagajnu.
Sličnih situacija u danu imamo pregršt.
Moj Bog mi kaže da ja moram biti ta koja će nekome uljepšati dan, a ne ga pokvariti.
Moj Bog živi u meni i ne treba nam posrednik…

Tatijana Livajić

BALANS-PIZZA-BROKULA

O Bože, razmišljala sam o naslovu ovog teksta duže nego o samoj temi. Glupo, znam.
Ali kad odem ne portale pa vidim naslove u stilu: „10 koraka do uspjeha“, „Kako u 5 koraka naći idealnog partnera?“ ili „7 savjeta kako dobiti vitku liniju“… nije mi dobro… ne otvaram te tekstove jer znam da su svi isti. Puno mi je draže kad mi netko ponudi konkretan primjer iz života, i to po mogućnosti bez cenzure.
Nedavno mi je prijateljica rekla kako čita moj blog, kako joj je fora i zabavno, ali nije joj jasno kako mogu tako javno pisati o nekim intimnim temama iz vlastitog života i života svoje obitelji. Meni nije jasno kako netko ne može. Ne vidim tu nikakav problem. A niti moji ukućani.
Svejedno se nadam da Pero i Hana neće tako skoro početi pisati blog o meni…:-).
Prije nekoliko dana smo muž i ja vodili s Hanom razgovor o balansu.
Kad sam upoznala svog muža i pitala ga što ga je najviše privuklo kod mene, odgovorio je da mu se sviđa što ne idem u krajnosti. Nisam odmah shvatila što je pjesnik htio reći…
Objasnio mi je kako ne voli kad netko npr. fanatično voli planinarenje i ništa ga drugo ne zanima osim toga. Ili npr. žene koje su 100 posto posvećene svojoj vanjštini, pa neće ni do trgovine izaći bez šminke.
Ili one koje jedu samo klice i travu, pa kad vide čevape s lukom, pobjegnu glavom bez obzira.
Ili kad netko samo sluša jednu vrstu glazbe i ako se nađe u društvu gdje se sluša nešto drugo, umre od dosade. Nakon nekog vremena skužila sam da mi je muž vrlo mudar jedan lik.
To sve što je on nabrojao, zapravo se zove BALANS.
Nije ga lako postići na svim poljima života, ali kad ga nađeš, balans stvarno može biti ključ sretnog života. Naslov ovog teksta je karikiranje, ali s druge strane je i vrlo jasan.
Najdraže jelo mi je pizza, ali ako je jedem svaki dan, umrijet ću.
Brokulu volim nešto manje, tj. dosta manje, ali jedem je, jer znam da će onda…
…opet doći red i na pizzu – BALANS.
Prije nego sam krenula pisati ovaj tekst za blog koji mi je hobi, oglasila sam stan za posao koji mi nosi novac i od kojeg živim – BALANS.
Obožavam zaluditi s prijateljicama, ali volim izaći vani i sama s mužem – BALANS.
Volim obući štikle i srediti se, ali volim izaći i u trenirci i tenisicama- BALANS.
Dok sam bila studentica, izazov je bio naći balans između tulumarenja i učenja. Brzo sam shvatila da moram jer ostajanje u ijednoj krajnosti neće biti dobro za mene nikako.
I tako redom… balans duhovnog i materijalnog, balans između posla i obitelji, balans između empatije prema drugima i ljubavi prema sebi…
Kažem ja… balans – pizza – brokula vam je ključ sretnog života…

Tatijana Livajić