ŠTO JE UOPĆE USPJEH?

Primijetila sam koliko često koristimo riječ uspjeh.
Svi neprestano pričamo o uspjehu. Mlade žene bi htjele uspješne muškarce, djeca kad odrastu bi htjela biti uspješna, majke bi htjele uspješne zetove itd, itd…
Ponekad čujem u društvu kako se žene koje ostaju kući s djecom i nemaju posao, nazivaju neuspješnima jer su samo majke, a one koje su se ostvarile kroz karijeru, i ostale same, također su neuspješne jer eto imaju jedno, ali nemaju drugo.
Ponekad se muškarca koji vrijeđa ženu u društvu, a vozi najnoviji Mercedes naziva uspješnim, a onog koji dolazi u krami od auta ili uzima porodiljni da ostane s djetetom naziva neuspješnim ili čak -“papučarom“.
Kad bi se svi zajedno lijepo sjeli i zapitali što je to uspjeh, uvjerena sam da velika većina nas uopće ne bi znala odgovor. Trčimo za uspjehom, a nemamo pojma za čim točno trčimo i čemu zapravo težimo.
U mom slučaju se definicija uspjeha mijenjala kako su godine prolazile…
Kao djevojčica sam mislila kako ću biti uspješna ako završim fakultet, upoznam potencijalnog muža, rodim djecu, živjet ću sretna i uspješna do kraja života.
Onda kad sam većinu toga ostvarila, opet se nekako nisam osjećala uspješna, kao da mi je manjkala još neka puzla u toj priči o uspjehu i uspješnima.
Zatim sam si zadala cilj da ludo napredujem u poslu, misleći da će mi neki rukovodeći posao dati osjećaj odnosno status uspješne…
Moja tadašnja direktorica je u jednom trenutku odlučila otići sa svog radnog mjesta, a ja sam dobila posao v.d.direktora na jedan kraći period.
Osjećaj uspješnosti nije došao, jer sam radila puno više i djeci kući dolazila puno umornija.
Kako je vrijeme prolazilo, mislila sam da ću biti uspješna ako financijski uspijem osigurati istu tu djecu, ako im kupim neki stan ili apartman koji ću vjerojatno otplaćivati do zadnjeg dana života, ali svi će reći kako sam se žrtvovala, bila – uspješna i ostavila imovinu svojim potomcima .
I u toj slici mi je nešto debelo nedostajalo.
Tek nedavno je moja draga prijateljica Ana izgovorila jednu rečenicu koja će mi kao pečat ostati urezana u pamćenje…
Tek sad sa 45 godina u dupetu, potpuno sam sigurna u to što moram postići da napokon budem – uspješna po svim kriterijima.
Kad pogledam svoju kćer i sina da im mogu reći : “ŽELIM VAM DJECO OD SRCA DA ŽIVITE ŽIVOT KAKAV JE ŽIVJELA VAŠA MAMA.“
Tek kad moj vlastiti život bude tako posložen, u balansu na svim životnim poljima i ispunjen da im mogu poželjeti isti, onda ću reći sama sebi : “E, stara jesi, uspjela si!!!“

To je za mene prava definicija uspjeha.
Ne mogu reći da sam je dostigla u potpunosti, ali da sam na dobrom putu, i u to sam sigurna…
Tatijana Livajić

SUANA, DUJE, PERO I SVEMIR

Prije šest godina, moj Pero ( muž ) je kao posljedicu nespretnog pada dobio duboku vensku trombozu u cijeloj desnoj nozi. Ležao je neko vrijeme u bolnici, a onda skoro pola godine kući jedva pokretan.
Uz gore spomenutu dijagnozu, dobio je i sudeckov sindrom koji mu je zahvatio nogu koja je već ionako bila pod trombozom. Rekli su nam da ukoliko ne liječi taj sindrom, ima 100%- tne šanse da ostane invalid.
Da priča bude kompliciranija, sindrom se liječi fizikalnom terapijom, koja je Peri bila zabranjena jer ga je u toj fazi tromboze mogla koštati života.
Sjećam se tog dana, dok smo očajni sjedili u autu i odbijali se pomiriti s činjenicom da će ostati invalid do kraja života.
Pisali smo mailove u sve toplice u Hrvatskoj i svim poznatijim vaskularcima i ortopedima. Tražili različita mišljenja u nadi da će netko preuzeti rizik i početi ga liječiti. Svi su nas redom odbili.
Onda smo odlučili sjesti u auto i otići u Zagreb.
Došli smo na Rebro i sjedili umorni i pokunjeni u čekaonici. Sklapam ruke i u sebi molim Boga da nam da neki znak. Da odustanemo ili da ostanemo ustrajni u pronalasku rješenja da Pero dobije terapiju i spasi nogu.
U tom momentu nam prilazi poznato lice. Moja prijateljica Suana koju znam skoro cijeli život. Bile smo dobre iako se nismo nikad intenzivno družile. Uvijek mi je bila draga, a bila je i teta u vrtiću mojoj Hani i pazila je kao dobri duh. Suana je majka četvero djece, divna, predivna duša.
Dolazi do nas da nas pozdravi. Upitam je što radi u bolnici, misleći da je vjerojatno došla na neke bezazlene pretrage. Odgovara mi…ma evo ništa, moj najmlađi ( sin Duje ) tu leži, bolestan je.
I dalje mislim kako je nešto bezazleno jer ipak je mom mužu najgore. Pa bit će na štakama cijeli život. Spremna sam sa Suanom podijeliti svoju tužnu priču.
Potom mi ona odgovara : Duje ima leukemiju , borimo se za život…
U tom momentu kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Uopće se ne sjećam što sam odgovorila, ali se sjećam da sam već tad u tom našem slučajnom susretu vidjela sinhronicitet i znak koji mi je Svemir poslao.
Čim je Suana otišla, zahvalila sam se što su moja djeca kući zdrava i sigurna. Znala sam da će biti sve u redu baš kako i treba biti.
Bila sam smirena i sigurna da je sve u rukama nekog većeg tko ima širu sliku onog što nam se događa.
Pero i ja smo taj dan kao čudo našli toplice koje su ga i primile na rehabilitaciju.
Nakon tri tjedna je došao kući s jednom štakom, a nedugo nakon toga je i samostalno hodao.
Svemir i Bog se za to pobrinuo.
Mali lavić ( Duje ) je također pobijedio opaku bolest i sad je zdrav i sretan osmogodišnjak.
Mama Suana živi punim plućima i koliko vidim uživa u svakom danu toliko da čak i skače iz aviona..:-).
Samo mogu  uvijek iznova reći da je život apsolutno čudo.

Tatijana Livajić

Pero

 

MAKNITE FOKUS S BOLESTI!!!

„Odličnog sam zdravlja, vitalna i puna energije. Osjećam se genijalno, nikad bolje u životu.“
To je svaki put moj odgovor kad me netko upita kako sam i kako mi je zdravlje.
Zašto je takav moj odgovor? Zato što je to postala moja istina i moja realnost…A nije uvijek bilo tako.
Prije 15-ak godina, kad bi me netko upitao isto to pitanje, krenuo bi monolog:….a evo ok sam, a moglo bi i bolje, nešto me muči astma, alergije, nizak mi je tlak, imam nesvjestice…ili…nisam ništa spavala, ništa mi se ne da, dijete je plakalo cijelu noć….i tako unedogled….samo kukanje, jedno, pa drugo, pa treće…
Što se promijenilo???
Zadesila nas je u obitelji teška situacija, šok i nevjerica.
Moji roditelji su živjeli u stanu s mojom bakom koja je tad imala 70 i koju godinu.
Tu noć zazvonio mi je telefon i čula sam s druge strane mamin plač. Prva pomisao mi je bila kako je baka loše i da treba zvati hitnu pomoć. A onda sam shvatila da se ne radi o baki već o mom tati.
Sjela sam u pidžami u auto i odjurila vidjeti što se događa. Kad sam ušla u stan, tata je sjedio sasvim miran u krevetu, gledao u mene, ali nije mogao progovoriti. Pogled mu je bio prazan. Shvatili smo da je doživio moždani udar.
Moj tata je tad imao 57 godina, bio je aktivan, vitalan i odličnog zdravlja. Nije pušio, popio bi tu i tamo čašu vina iza obroka, zdravo se hranio, puno kretao.
Bio je snažan, mrga od čovjeka. Imao je uvijek sve pod kontrolom, bio smiren i staložen u svim situacijama.
ALI imao je jedan jedini strah. Ogroman strah koji ga je pratio kao duh. Strah o kojem je stalno pričao, stalno čitao, i istraživao.
To je bio strah od MOŽDANOG UDARA.
Ono čega se najviše bojao, o čemu je najviše pričao, čitao i istraživao, upravo mu se i dogodilo.
Moj tata je preživio , ali mu je trajno oduzeta moć govora i desna strana tijela.
Čovjek koji je bio odličnog zdravlja, aktivan, smiren i staložen, sad je invalid.
Ne bih sad pisala o tome, niti razmišljala o tome, da nije knjiga i knjiga koje sam nakon toga  pročitala.
Toliko je istraživanja provedeno o kojima ne znamo i ne čitamo dok nas ne zadesi neka bolest ili nesreća. Svi smo preokupirani svojom svakodnevnicom i jednostavno letimo kroz život, kao spavači.
Ljudski um ili glava, kako ja to volim reći je neistraženo čudo. Apsolutno čudo!
I potpuno sam sigurna da naš fokus i percepcija događaja oko nas oblikuje našu stvarnost.
Negdje sam pročitala da je liječnik imao dva pacijenta. Slučajnom zamjenom nalaza, pacijentu koji je zaista bolovao od karcinoma je rekao kako mu je nalaz uredan. Pacijentu koji je bio zdrav rekao je da nalaz pokazuje karcinom. Za nepunih 6 mjeseci, čovjek s karcinomom je ozdravio, a zdrav čovjek je i u stvarnosti obolio.
Mom sinu je liječnik s nepunih 5 godina dijagnosticirao reflux želudca. Dijete je dobilo terapiju koju bi trebalo piti kad god osjeti tegobe. To nije terapija koja liječi, već terapija koja uklanja neugodan osjećaj. Kad god mu bol nije bila prejaka, a dok bi se on i ja igrali, zamolila bih ga da ponavlja kako je zaista savršeno zdrav dječak i neka se zamišlja kako skače , trči, igra nogomet…Stvarno me poslušao….Nije se desilo ništa preko noći, ali malo po malo, potpuno je prestao s lijekovima.
Ovaj tekst je poruka i mom mužu koji je novinar i lektor za moje pravopisne i gramatičke greške, pa će ovaj tekst prvi i pročitati.
On je dosta nalik mom tati, pa jako voli surfati i istraživati simptome nekih svojih tegoba.
Često si tako privuče raznorazne nepotrebne situacije, pa ga na hitnoj već puštaju preko reda…:-).
Znači kako ste???
Nikad bolje u životu!!!

Tatijana Livajić

TRBUHOM ZA KRUHOM

Kad sam kretala na fakultet, moj dobri, vrijedni tata koji je ostavljao svoje kosti na baušteli da bi me školovao, posjeo me za stol i ozbiljno rekao:
“Kćeri! Financiram te četiri godine, dajem ti šansu da taj svoj faks u četiri godine završiš i dobiješ diplomu. Ako ne uspiješ u roku, od mene više nemaš ni kune, pa sad kako znaš.“
Naravno da nisam uspjela u četiri godine uz tolike količine izlazaka i zafrkancije, ali sam uspjela u pet godina. Petu godinu sam se kilavila sa zadnja dva ispita i diplomskim radom.
Spremala sam ih kući u Zadru, jer otac je održao obećanje i više nije slao novac. Nisam ni sekundu bila ni ljuta, ni razočarana, dapače, mislim da ću isti sistem primijeniti i na svoju djecu jednog dana.
Kad sam diplomirala, silna želja mi je bila ODMAH početi raditi. Ali, gdje??? U relativno malom gradu, s nikakvim iskustvom, bez nekih velikih i značajnih kontakata, tad je to izgledala – nemoguća misija…
Mama je u to doba radila kao krojačica u maloj privatnoj radionici, a vlasnik je imao nekoliko butika s tom robom na više gradskih lokacija. Kad je saznao da sam diplomirala, predložio mi je da radim kod njih, dok ne nađem nešto bolje. Rekao je kako će moje zaduženje biti da u buticima ne manjka robe, i da mu svakodnevno na Finu odnesem polog utrška. Zvučalo je lagano, a plaća je bila 2.500,00 kuna.

ALI naravno da nije bilo lagano.
Taj „jednostavan“ posao je zapravo podrazumijevao cjelodnevno stajanje na nogama, slaganje robe koja bi se sašila, pakiranje u torbe, prevoženje do trgovina po nekoliko puta dnevno. Kad bi djevojke koje su radile u trgovini išle ljeti na godišnji, ja sam bila njihova zamjena. Radila sam po cijele dane. Polako i sigurno tonula sam u depresiju, a osim toga, ni povratak životu sa starcima nije mi se nekako baš sviđao. Nakon sve one slobode koju sam imala za vrijeme studentskih dana, opet sam se vratila pod nadzor roditelja. To nje bio život kakav sam si željela.
Onda je došao dan koji ću uvijek pamtiti, a pamtit će ga i moji starci.
Nas troje smo sjedili za ručkom kao i svaki običan dan, a kad smo završili, rekla sam:
„Mama, tata, imam vam nešto za reći. Selim se u Zagreb. Želim tamo raditi i živjeti, jer mislim da mi veliki grad pruža veće mogućnosti. Znam da je svaki posao vrijedan, ali ako ostanem duže ovdje, velike šanse su da ću slagati trenerke i narednih 10 godina“.
Mama je zanijemila, a tata će flegmatično u svom stilu:
„A s kojim novcima misliš ići? Ne misliš valjda da ćemo ti mi opet pomagati?“
Kako sam već unaprijed znala reakciju mog oca čije su kosti i cijelo tijelo već bili umorni od teškog i napornog rada, bila sam spremna…
Uštedila sam novac koji mi je trebao biti dovoljan za mjesec dana u Zagrebu, da platim stan, režije i ne umrem od gladi.
Zadala sam si cilj da u tih mjesec dana MORAM naći posao, a ako ne uspijem, OPET se vraćam kući.
Spakirala sam jednu torbu i otišla trbuhom za kruhom.
U početku sam bila s prijateljicom u jeftinoj sobici na Gornjem Bukovcu, a onda sam našla garsonjeru veličine 19m2 na 14. katu nebodera u Utrinama. Potraga za poslom je bila svakodnevna. Bila sam uporna i silno sam si željela kupiti vrijeme da se ne moram vratiti u Zadar.
I desilo se,  i prije nego sam se nadala…
Zaposlila sam se nakon nepunih 10 dana i na istom radnom mjestu ostala punih 6 godina.
Posao je bio u Štedno Kreditnoj Zadruzi koja je imala poslovnice na više lokacija u centru Zagreba. Ja sam radila na Trgu Bana Jelačića i svako jutro sretala trenera Ćiru Blaževića.
Ekipa na poslu je bila genijalna, uvjeti za tadašnje prilike odlični.
Prijateljstva koja sam stekla na tom poslu još i sad nakon 18 godina održavam i baš sve mi je ostalo u super sjećanju.
Imali smo kolektivne godišnje odmore, božićnice, regrese, pa čak bi za rođendan kao mali znak pažnje dobili – 500,00 kuna…
Jednu od najboljih prijateljica, moju Kristinu sam tamo upoznala. Uvela me u svoje društvo, vodila na sve tulume gdje je bila pozvana. Bilo nam je super, često smo ostajale nakon posla na kavi u gradu, a onda bi ta kava završila tek slijedeće jutro, pa bi išle zapravo s posla na posao…:-).

Kristina i ja 2000.g.

Kristina, Miha i ja 2000.g
I što je pjesnik htio reći s ovim tekstom???
Čujem dosta mlade u Zadru kako kukaju da im je glupo, grad im je mali, nemaju posao kakav bi htjeli, roditelji su im naporni i tako – bla, bla…
Meni je to stvarno sve – bla, bla…
Jer iz vlastitog iskustva znam da kad nešto žarko želiš i postaviš si za cilj, cijeli svemir se posloži da te u tome podrži.
Ne, nisam imala novaca za markiranu odjeću, restorane itd… ali dobila sam nešto puno više od toga:
NEOGRANIČENO SAMOPOUZDANJE za cijeli život…

Tatijana Livajić

Kristina 2000.g.jpg

ŠTO AKO SI SAMA U 40-IMA???

Imam prijateljice koje su u sretnim brakovima, imam one rastavljene i one koje se nisu nikad udale, već su se posvetile karijerama.
Tema mi je zanimljiva jer sam se jednom periodu života našla u skupini rastavljenih i znam kako je.
Kad sam ostala sama, imala sam plan potpuno se posvetiti kćeri, koja je tad imala 4 godine, a onda sebi. Apsolutno niti na kraj pameti mi nije bio ulazak u novu vezu.

ALI  kako to obično biva, baš kad nešto otpustiš i kažeš si kako ti nije važno, niti na listi prioriteta, e baš tada ti svemir to i pošalje. Meni je tad poslao mog sadašnjeg muža.
Šta je sa ženama koje su rastavljene dugi niz godina, djeca su već narasla, a one su i dalje same???
I što je s onima koje nikad i nisu našle adekvatnog partnera, već su se fokusirale na posao???
Sve su redom pametne, obrazovane, emancipirane, zgodne i po svim kriterijima vrlo poželjne.
Samoće im je dosta, jer je došlo vrijeme da bi vrlo rado imale nekog pored sebe. Po mogućnosti partnera s kojim će moći razgovarati, koji će ih razumjeti, s kojim će podijeliti sve one lijepe i manje lijepe trenutke.
Kako to ostvariti i kakve muškarce uopće mogu upoznati u svojim 40-im godinama?
Prema njihovim iskustvima, postoje samo tri skupine muškaraca koje su na raspolaganju, a to su redom:
KATEGORIJA br.1
Slobodni muškarci koji nemaju brak i djecu iza sebe.
Ako su slobodni i u 40-im godinama, velika je vjerojatnost da su ili preizbirljivi , ili zakleti neženje, ili da će i ako ulaze u vezu radije izabrati mlađu djevojku s kojom će zasnovati obitelj.
Moj muž je bio u kategoriji zakletog neženje, ali se preobratio…očito je moguće…:-).
KATEGORIJA br.2
Rastavljeni muškarci, koji imaju iza sebe brak i djecu. Velika većina njih nažalost više ne traže ozbiljne veze, već su im nakon propalog braka draže avanture i nešto više „ light“ odnosi bez obaveza.
Ali opet ima iznimaka, doduše rijetkih.
KATEGORIJA br.3
Oženjeni muškarci koji ne bi nikako trebali biti kategorija za razmatranje.

 

Često razmišljam, što bi bilo kad bi bilo. Što bi bilo da nisam upoznala svog muža i da sam sama u 45-oj godini života, s kćeri tinejđericom koja je u svom filmu i za koju godinu odlazi iz obiteljskog gnijezda.
Činilo mi se tako sve jednostavno, a onda iz dana u dan dok sam razgovarala s nekom od prijateljica, uvidjela sam da iz njihove perspektive baš i nije jednostavno.
Usamljenost se ne odnosi samo na nedostatak partnerske ljubavi, već se reflektira i na kompletan društveni život.
Ako idete na godišnji odmor negdje van mjesta u kojem živite, nemate s kim, jer su sve prijateljice sa svojim obiteljima, a djeca Vam idu sa svojim vršnjacima.
Ako želite nekakav noćni izlazak, to će se desiti vrlo rijetko, i to isključivo kad vas udane prijateljice uvrste u svoj raspored, jer su naravno prezauzete sa svojim obiteljima.
Ako želite otići u obično kino, opet se ponavlja isti problem. Ili jednostavno odete sami, što baš i nije neka fora.
Blagdani, doček nove godine, sve su to dani koji se očekuju sa strahom i dani kad se još više osjećate usamljeno.
Šta onda na kraju preostaje i što bih ja učinila ??? Barem mislim da bih.
Svoju samoću bih potpuno okrenula u svoju korist, i od toga napravila svaki dan praznikom.
Zašto ??? Jer samoća donosi i puno genijalnih stvari.
1. Kad si sam imaš pregršt vremena čitanje …čitanje opušta i nadahnjuje…
2. Možeš ići na razne fora tečajeve poput kuhanja, plesa, dizajna, što god poželiš…
3. Imaš vremena za trening, s čime jačaš svoje zdravlje i samopouzdanje, a odjednom i super izgledaš…
4. Možeš putovati u mjesta gdje nisi nikad bio…sad su putovanja hvala Bogu dostupna svima…
5. Možeš probati stvari koje si uvijek želio probati….planinariti, skočiti s padobranom, sudjelovati u maratonu…
6. Možeš meditirati i postati duhovan i smiren…
7. Možeš razveseliti prijatelje koji imaju malu djecu tako da ih pričuvaš dok su oni vani
8. Možeš organizirati večere i druženja kod sebe doma…prijatelji će ti uvijek doći na besplatan obrok i čašu vina…:-)
9. Možeš udomiti kućnog ljubimca koji će ti postati član obitelji
10. Možeš volontirati i nekome uljepšati dan

Na kraju kad se sve zbroji, sve se svodi na to kakav ti je uopće pogled na život. Želiš li biti sretan ili ne. Želiš li kad ti život da limune napraviti limunadu ili se želiš sažalijevati.
Uvjerila sam se bezbroj puta do sad da sami svojim mislima i emocijama oblikujemo svoju realnost i život koji živimo.
Zato sve drage “singl” žene, onaj čas kad zavolimo i prigrlimo sebe i svoju samoću, samoća će nestati i pojavit će se društvo. Jer tako ovaj ludi život funkcionira…

Tatijana Livajić

SPUŽVA BOB SKOCKANI-ŽIVOTNE MUDROSTI

Ograničavate li djecu u gledanju crtanih filmova?
Ja osobno ne. Ne ograničavam čak ni gledanje onih ctića gdje ima borbe i neprikladnih riječi.
Znam, neki će se zgroziti i reći kako to nije pedagoški.
Moj devetogodišnji sin je gledao i još gleda svakakve crtiće, od Traktora Toma, preko Gormita, Ninja kornjača, Maše i medvjeda, Spužva Boba koji se i najduže održao…itd…itd…
Ja duboko vjerujem da crtići ne odgajaju moju djecu, već ponašanje unutar naše obitelji.
Moja djeca nikad na nikog nisu povisila ton, nisu podigla ruku, ne psuju, ne vrijeđaju, ne omalovažavaju. Zašto? Zato što takvo ponašanje kod nas doma nije prihvatljivo i zato što tome doma od nas roditelja nisu svjedočili.
Crtić gdje se Gormiti međusobno bore, u ovom slučaju neće i ne može oblikovati njihovo ponašanje.
Nedavno sam čitala jedan članak kako su ruski psiholozi proveli istraživanje i došli do saznanja da je crtić Maša i medvjed, najštetniji crtić za našu djecu. Razlog tome je što se junakinja Maša loše ponaša, radi pakosti, pravi gestikulacije. Presmiješno!!!
Visoko na listi štetnosti se našao i Spužva Bob, jer zamislite kažu psiholozi da je previše sebičan i kritizira odrasle.
Potpuno suludo!!!
Spužva Bob je moj najdraži crtić pa ga moram obraniti jer gledam ga i ja.
Taj tip ( ili, točnije, ta spužva ) u svakoj situaciji opaža ono najbolje. Ja vjerujem da naše razmišljanje oblikuje našu stvarnost, a budući da Spužva Bob traži samo najbolje, to i nalazi.
Spužva Bob zna što je prijateljstvo. Voli svoje prijatelje, pa čak i mrzovoljnog Kalamarka.
Spužva Bob je jedinstven. Previše ljudi se plaši biti ono što zaista jesu. Zbog toga odustaju od svojih snova i slijede gomilu.
Spužva Bob se ludo zabavlja, cijelo vrijeme. Uči nas da život treba biti proslava, i da je nezadovoljstvo zapravo nezahvalnost i potpuni gubitak vremena.
Pa sad recite, kako će onda ta genijalna spužva pokvariti našu djecu???

 

Tatijana Livajić

SKRIVENA LJUBAV

Jutros dok sam se spremala za posao, vidjela sam neuobičajenu objavu na Facebook profilu moje prijateljice. Napisala je :”Da sam barem 10-15 godina mlađa, pa da odem iz ovog gliba/blata”. Cijeli dan mi nije izlazila iz glave.
To je kolegica iz gimnazijskih dana, majka, pravnica, pametna, britka i uvijek brza na jeziku…prepoznat će se ako bude čitala…:-).
Nakon objave sam joj poslala pitanje na koji točno glib misli…na naš grad ili državu?
Odgovorila je u svom satiričnom stilu : „both“ ( što bi naša Žmika – pokojna profesorica iz engleskog rekla, na svom specifičnom naglasku…)

Osobno, nikad, ni kad sam bila curetak i tek diplomirala, nisam imala želju otići iz Hrvatske. Ni kad sam nakon faksa u nekom jeftinom butiku slagala i vozila trenerke za sitnu lovu, ni kad sam živjela u stanu veličine 19 m2, s mašinom za veš doslovno pored kreveta. Ništa mi to nije smetalo, jer za mene je Hrvatska uvijek bila i jeste najljepše mjesto na svijetu.

ALI naravno da postoji i druga strana medalje.
Danas kad imam djecu, ako me ikad pitaju za savjet, reći ću im sigurno: “bježite djeco glavom bez obzira“!!!

Zašto?

Ne zbog blata politike, blata neimaštine, lošeg zdravstvenog sustava, korupcije itd…nego zbog nečeg drugog, po meni puno važnijeg.

Prošle godine, dogodilo se nešto što me stvarno ostavilo bez riječi…
Hana ( moja kćer ), koja je tad išla u 8. razred, vratila se kući iz škole neuobičajeno ljuta, uzrujana i tužna. Na prvu sam mislila da je dobila neku lošu ocjenu ili se s nekim porječkala….ali ne ovaj put…

Na satu razrednika u školi komentirali su film „ Call me by your name“ (Skrivena ljubav).
Film je nominiran u 4 kategorije za nagradu Oscar i osvojio Oscara za najbolji adaptirani scenarij.
Da sad ne idem u detalje radnje filma, radi se o emotivnoj priči o ljubavi i seksualnosti između dva muškarca.
Što se događalo točno na tom satu, nije toliko ni bitno, razrednica je sat odradila prema planu i programu i koliko znam zauzela neutralan stav.
Bitno je ono o čemu su učenici razgovarali i što su komentirali nakon sata.
Hana je htjela čuti mišljenje svojih kolega iz razreda o gej populaciji i direktno je na šaljiv način upitala : “hej ljudi tko je ovdje homofobičan“???
I tad su krenuli komentari poput :”treba ih sve pobiti“,”treba ih sve na lomaču“,”to su bolesnici“,”nek mi se samo proba približiti netko od njih“ , itd, itd…
Pitate se o kojem postotku djece se radi?
2/3 djece iz razreda je zauzelo stav gađenja i odvratnosti uopće na pomisao da bi se među njima našao ne daj Bože neki gej.
Za moje dijete je to bilo duboko uznemirujuće.
Došla je kući u totalnom šoku, potpuno razočarana u svoje prijatelje, u grad, u društvo u kojem živimo, zbunjena, sa svojih samo 14 godina.
I znate što mi je rekla?
“Mama ja kad odrastem, ja ti ovdje neću živjeti”…

Pa da se zapitamo zašto…???

Tatijana Livajić