ODJE** SUPERMAMA!

“Supermama je sranje. Potpuna izmišljotina sastavljena od haljina Cath Kidston, superhranjivih smoothieja, obiteljskih monovolumena i kuharica Mary Beth. Supermamu možete vidjeti na internetskim stranicama robnih kuća, u uskim trapericama, prsluku i namjerno raštrkane kose ili u kuhinji, čistoj, modernoj i prenamjenjenoj iz staje, koja miriše na voćne kolače.
Supermama se kupa u čarobnom napitku strpljivosti i nikada se ne ljuti. Njezina djeca nikada ukočeno ne leže na podu pošte ili na sav glas urlaju o prdcima i guzama jer je postavila granice.
Ima (ta supermama) dvoje djece (muško i žensko, dakako) koja nikad ne gledaju televiziju osim ako vani sniježi, a tada piju vruću čokoladu pod kariranom dekicom zato što je tako prokleto zabavno.
Iako sam mjesecima zavidjela Supermami, shvatila sam da je to pomalo slično ljubomori na Barbiku i njezin nedostižni omjer bokova/struka/grudi. Supermama može odjebati zajedno s muffinima s chia sjemenkama jer što se mene tiče, Supermama ne postoji.“

Sarah Turner – “Ne baš savršena mama“

Prošli tjedan sam navratila u knjižnicu, ali potpuno nespremna, bez uobičajenog popisa knjiga koje želim posuditi i pročitati.
Pomislila sam, ma WTF kad već nemam popis, neka knjiga nađe mene, ha.
U tom momentu, ugledam na polici libar naziva “Ne baš savršena mama“.
Naslov savršeno usklađen s mojim trenutnim stanjem uma.
Skinula sam je s police, odnijela doma i pročitala – u jedan dan.
Knjigu piše mlada blogerica, mama dvoje klinaca, koja je pala u totalnu komu od sve roditeljske literature na koju je nailazila na internetu. Majčinstvo je djelovalo čarobno i blistavo, svi su nosili božićne džempere, nikome govno nije curilo kroz pidžamu i svi su neprestano bili nasmiješeni.
To nikako nije pomagalo, pa je krenula pisati prave istine, svoje istine o majčinstvu i roditeljstvu.
Voljela bih da sam naišla na ovu knjigu ranije kad su moji klinci bili maleni, kad sam mislila da sam totalni luzer, da majčinstvo nije za mene, i molila Boga da mi djeca prežive…
Sjećam se kad je Hana jednom kao beba ležeći bljucnula, a mlijeko je izašlo istovremeno i kroz nos i kroz usta. Bila sam sama kod kuće, uhvatila sam je za noge i onda u panici kucala susjedi u stanu do mene koja je već bila “iskusna“ mama, supermama. Primila je Hanu u naručje, mene posjela, dala mi čašu vode i pola sata me uvjeravala kako je sve u najboljem redu i kako je Hana dobro. Nakon toga mjesecima nisam spavala, stalno sam osluškivala svoje dijete…
Tad su mi svi govorili: mala djeca, male brige, velika djeca velike brige…
Mislila sam… pa kako sad to… gore od ovog ne može… samo da malo porastu i spašena sam… od pelena, nespavanja, cjelodnevnog nošenja na rukama…
A onda PUBERTET!!!
OMG!!!
Tek sad mi je jasno ono o velikim brigama.
Sarah Turner je napisala knjigu o istinama roditeljstva s malom djecom, a ja razmišljam kako pretočiti na papir svoje istine o roditeljstvu tinejdžera.
Znam da ne smijem, barem ne još, Hana to ne bi odobrila.
Ali čim agonija zvana PUBERTET prođe, bacam se na posao, zapamtit ću svaki detalj ove noćne more…
Upravo sam saznala kako ima novu prijateljicu, genijalnu curu pankericu, koja nosi naušnice od limenki.
WAUUU…
Sad je tri sata poslijepodne…
Ako Pero i ja budemo imali sreće možda nas i pozdravi kad dođemo s posla. Ako se to dogodi, otvaramo šampanjac i plešemo onaj ples iz Fortnitea koji klinci obožavaju, o da.
Živili! Yeah…

Tatijana Livajić

MIŠIĆI ŽIVOTA

Inspirativna Ana je jedan od svojih videa nazvala „Život je lijep kad se živjeti zna“.
A kako ga živjeti? Kako živjeti, a ne preživljavati? Jer preživljavanje nije život. Preživljavanje je ono kad se utapaš, i samo ti još glava viri iznad površine vode. To je s***e! Kakav život!
Svako jutro po mog sina za školu dođe naš mali susjed prvašić.
Uđe u naš stan, sjedne na kauč, a na TV ga čeka crtić koji on gleda dok mu se frend sprema. Baš svako jutro kad pokuca, upitam ga: „Pa kako si mi ti?“ I baš svako jutro mi nasmijano i radosno odgovori: „super sam“!… kao ono… kako ću biti??… što me to uopće pitaš!!
Dijete koje osvijetli cijelu prostoriju kad uđe unutra.
A što nam se onda dogodi po putu??
S 30, 40, 50 godina, odgovaramo…. Pa, evo, ok sam… ma, evo, živi se… ili… bilo je i boljih dana… Zapravo se ne sjećam kad sam zadnji put čula od odrasle osobe da je odgovorila: super sam… Ili genijalno sam…!!!… a da je to iskreno i mislila…
Lisa Nichols u knjizi „Bez obzira na sve“ ima zanimljivu tezu.
Osim bicepsa, tricepsa, kvadricepsa koje većina nas odgovorno vježba u teretanama… imamo i neke važne, ključne životne mišiće koje bi trebali vježbati čak i više i jače, i svaki dan.
Lisa temu razrađuje vrlo detaljno, a ja ću priču sažeti kako bi meni i vama ostala za podsjetnik kad tresnemo na pod pa krenemo kukati i žaliti se kako je kriv Svijet, Bog, Svemir itd…
1. Mišić razumijevanja

Koliko je samo bitno imati jak mišić razumijevanja. Možemo ga ojačati da uvijek i baš uvijek pronađemo nešto dobro u svim okolnostima. Čak i onda kad nam se čini da se cijeli svijet urušava. Da pokušamo izaći iz postojeće situacije kako bi sagledali širu sliku. Da uđemo u vlastito srce, pronađemo empatiju, a potom se stavimo u cipele osobe koja nam navodno zagorčava život. Isti trenutak se slika mijenja, nestaju nemir i ljutnja.
2. Mišić vjere u sebe

Bez vjere u sebe, ruke su nam vezane. Ništa nam ne uspijeva i sve ide nizbrdo. Kad krenu misli poput glup/glupa sam, neću uspjeti, nisam dovoljno sposoban/sposobna za taj zadatak, genijalan način je da zamislimo kako u glavi imamo dva CD-a. Jedan vrti negativan soundtrack i ima gumb za paliti/gasiti na lijevoj strani čela. Drugi CD vrti pozitivne misli, ohrabrujuće misli i taj se nalazi s desne strane čela. Probajte, samo probajte svjesno pritisnuti i ugasiti onaj negativan s lijeve strane i upaliti pozitivan s desne. Znam da će netko sa strane pomisliti da ste ludi, ali koga briga.
Uvijek možete i nazvati nekog tko vas iskreno voli i zamoliti tu osobu da vam nabroji vaše kvalitete i to na glas. Odlična metoda, koja mijenja vibru momentalno.
3. Mišić „Znam i točka“

Ovaj mišić se odnosi na vjeru u postojanje nečeg većeg i višeg od nas samih. Neki to nazivaju Bogom, neki Svemirom, i sl. Ja konkretno bezrezervno vjerujem da moj svijet uvijek radi za mene i za moje najveće dobro. Kad nastupi frka, pozovite Višu silu u svoj život odmah. Pomolite se, meditirajte, ili jednostavno stopite s prirodom, što god vam pomaže. Uglavnom, otvorite se i osjećajte stalnu prisutnost Više sile, Boga, Svemira ili što već, nebitno…

 

4. Mišić iskrenosti

Obavite inventuru onoga što u vašem životu valja ili ne valja. Preuzmite odgovornost za svoju ulogu u stvaranju i jednog i drugog. Prihvatite sebe u tolikoj mjeri da ste u stanju i vlastitu istinu podijeliti s drugima.

 

5. Mišić odlučnosti

Odaberite cilj prema kojem želite ići.
Skoncentrirajte se i odlučno krenite. Bez osvrtanja!

 

6. Mišić opraštanja

Volite sebe i oprostite si sva s**nja iz prošlosti. A onda oprostite i svima drugima.

 

Tatijana Livajić

NEVIDLJIVI LJUDI

Jučer popodne uz popodnevnu kavu ulovila me emisija „Potraga“.
Volim „Potragu“ iako me redovito rasplače i rastuži. Volim je jer je jedna od emisija koja mijenja stvari. Prenosi iskrene i istinite priče s terena na koje ljudi reagiraju i redovito pomognu.
Jučer je bila reportaža o beskućnicima.
Gledala sam kao hipnotizirana.
Reporterka je razgovarala s nekolicinom i odlazila s njima na mjesta gdje spavaju.
Ne trebam spominjati da su to ruševine, vagoni, prljave odbačene stolice i spužve, tužna slika.
Mnogima je jedino vlasništvo koje imaju pokrivač. Neka jadna deka ili prljavi poplun.
Većina njih je dospjela na cestu zbog bolesti, ostanka bez posla, kredita, a nekolicina zbog kockanja i drugih ovisnosti.
I većini njih ovisnost nije uzrok stanja u kojem su se našli, već samo posljedica.
To ni ne čudi.
Jer koliko je samo snage potrebno za takav život?
Baš svima njima je jako teška noć…
A ono što je gore i od same noći, hladnoće i beznađa jest činjenica da prolazimo pored njih i – okrećemo glavu.
I psa bi pogledali… i neka… a od beskućnika – okrećemo glavu.
Prežalosno, pretužno…
Čovjek koji je živio na cesti, i koji sad ima 800 kn socijalne pomoći, živi u groznoj prostoriji s wc-om u dvorištu, bez tople vode, bolestan, pomaže drugima!
On pomaže! Drugima…
A mi prolazimo i – okrećemo glavu! Njemu i njima…
Sjećam se vremena kad sam doselila u Zagreb. Davnih dana.
Bila sam mlada, a ured u kojem sam radila nalazio se na Trgu Bana Jelačića.
I svako jutro kad bih izašla iz tramvaja, naišla bih na barem jedno romsko dijete koje je prosilo.
Redovito bih iz novčanika iskopala koju kunu i – pružila.
Jedan dan su mi kolegice rekle da to ne radim jer ta djeca novac daju svojim roditeljima koji ih navodno tjeraju da prose. Novac.
Sljedeće jutro mi je opet prišao dječarac i pitao koju kunu rekavši da je gladan.
Odgovorila sam da mu neću dati novac, ali ću otići s njim u obližnju trgovinu i kupiti mu – doručak. Nakon par sekundi vikao je gromoglasno, da se daleko čulo:
KURVO JEDNA!!!
Ostala sam u potpunom šoku.
Možda su i neki od vas to doživjeli… ili barem nešto slično…
Možda su vas takvi događaji i natjerali da – okrenete glavu od onog tko prosi.
I ja sam neko vrijeme prolazila kraj te djece kao da su nevidljiva.
Onda sam ipak shvatila da svatko tko je doveden u situaciju da prosi, nosi neku tešku priču i zaslužuje da ga se pogleda u oči i tretira kao – ljudsko biće. Čovjeka…
Pa čak i onaj moj klinac koji viče „KURVO“ usred trga Bana Jelačića.

Tatijana Livajić

KREVET OD ČAVALA

„Prolazeći jednog dana pokraj jedne kuće, muškarac je ugledao sitnu staricu kako se ljulja u svom stolcu, sitnog starca kako čita novine ljuljajući se uz nju i psa koji je ležao na trijemu između njih, cvileći kao da ga nešto boli. Dok je tako prolazio, muškarac se u sebi zapitao zbog čega pas cvili“.
Sljedećeg dana opet je prošao mimo iste kuće. Ugledao je stari par kako se ljulja, svaki u svom stolcu, i psa koji je ležao između njih stalno proizvodeći isti bolan zvuk. Zbunjen, muškarac je sam sebi obećao kako će, ako pas i sutradan bude cvilio, upitati stari par za to. Trećeg dana, na svoju žalost, ugledao je istu scenu : sitnu staricu kako se ljulja, sitnog starca kako čita i psa na starom mjestu kako žalosno cvili. Nije više mogao izdržati:
„Oprostite gospođo“, oslovio je staricu „što je vašem psu.“
„Oh njemu?“, rekla je ona. „Leži na čavlu.“
Zatečen njezinim odgovorom muškarac je upitao: „Ako leži na čavlu i to ga smeta – zašto jednostavno ne ustane?“
Sitna starica se nasmiješila i glasom dobrodušne bakice kazala: „Pa dušo, dovoljno ga žulja da cvili zbog toga, ali još ne dovoljno da bi zbog toga ustao.“

Ležite li vi na čavlu?
Jeste li prepoznali sebe u psu tog starog para? Žalite li zbog situacije u vašem životu, ali ne poduzimate ništa da biste je poboljšali? Ponekad sami sebe zavaravamo kako je puko pretresanje naših problema, uvijek iznova u vlastitoj glavi ili stalno raspravljanje o njima s drugima – poduzimanje akcije. A istina je da takve aktivnosti mogu odnijeti mnogo vremena, i rijetko donesu stvarno rješenje (uz to nas potroše i iscrpe). Pa ipak mnogi ljudi zapnu baš u toj točki.
Tada se u dramu uključi i naš ego. Opravdavamo vlastiti položaj i aktivno počnemo od drugih tražiti da nas u tome podrže. Želimo uključiti druge članove „zbora“ koji će zajedno s nama pjevati našu jadikovku – i čini se da ih uvijek uspijevamo pronaći. Naši kolege i kolegice pjevači obično leže na svojim vlastitim čavlima i jadikuju jednako nad svojim nepovoljnim okolnostima. Otud potječe izreka „Bijeda voli društvo“. Ali ovakva vrsta podrške otežava nam ustajanje sa čavla.
Nakon nekog vremena tako se naviknemo na osjećaj da smo nesretni zbog nekog problema da vlastitu nesreću prihvatimo kao nešto normalno. Koliko god zvučalo šašavo, neugoda postaje našom zonom sigurnosti!
Zašto cvilite, a ne mičete se s čavla? Zapitajte se – „Što želim? Što bi me usrećilo? Čega se to plašim da bi se moglo dogoditi ako poduzmem taj korak?“
Jednom kad osvijestimo vlastitu situaciju na nama je da nešto poduzmemo. Srećom, ista energija koju smo usmjeravali u jadikovanje i cviljenje može se preusmjeriti da „ gorivom“ opskrbi našu tranziciju iz zaglavljenosti u iskorak.
U mom slučaju, spoznaja da ležim na čavlu bilo je kao da sam podigla nogu s kočnice automobila. Sljedeći korak bio je samo da dohvatim volan i usmjerim automobil u pravcu u kojem želim ići.
„Vi ste dizajner vlastitog života. Zadatak vam je da osmislite život kakav želite“!!!
Lisa Nichols „Bez obzira na sve“

BRINEM TUĐE BRIGE

Da u kom slučaju postoji Oscar u kategoriji “Onaj tko najbolje brine tuđe brige“, dobila bih ga…
…i to bez konkurencije, valjda.
“Reći ću ovo samo tebi… nikad nikome nisam rekla ili ispričala!“
“U užasnim sam problemima, ali to samo tebi mogu povjeriti jer ti me razumiješ, znaš…“
– tako su uglavnom započinjale rečenice mojih prijateljica na kavama u srednjoj školi.
Wauuu… kako mi je tad to imponiralo… bila sam upravo počašćena što mi se povjeravaju najveće tajne, brige i strahovi…
Kako je vrijeme odmicalo, taj scenarij se stalno ponavljao, ali ne više samo s prijateljicama, već i klijentima u banci u kojoj sam radila.
“Činite mi se kao osoba od povjerenja… tako ste fina gospođa, pa evo da Vam ispričam što me muči i kakve sam sve grozote proživio/proživjela…“
OMG… pomislila bih… PA OVO JE KAO EPIDEMIJA!!!
ALI MENE TO NE ZANIMAAAA!!!
UOPĆE VAS NE POZNAJEM!!! DOSTA…
Međutim nikad to ne bi naglas izgovorila, bilo bi mi nekako žao povrijediti osobu koja sjedi preko puta.
Trebale su mi godine i godine da skužim u čemu je kvaka… i zašto baš ja?
Zašto mi se toliko ljudi ima potrebu povjeriti, podijeliti probleme i upoznati sa svojim brigama?
Tada još nisam razvila tu sposobnost da jednostavno saslušam i zaboravim… krenem dalje raditi….
Aaaa… ne, ne, ne… uživjela bih se toliko u njihov problem da bi on doslovno – postajao i moj.
I zatim satima, danima razmišljala o rješenju… tražila ga mahnito, kao da se radi o životu i smrti.
Onda se ovo ljeto dogodilo da mi je moja draga prijateljica rekla najveću istinu.
Bila je tada zaista na dnu… financijski, emocionalno, poslovno…
… ma baš je nekako sve krenulo po krivu…
Intenzivno smo se čule skoro pa svaki dan.
A ja već umorna od traženja i predlaganja raznoraznih rješenja koja bi joj eventualno mogla pomoći i savjeta koje sam sipala iz rukava…
postigla sam kod nje potpuni kontra efekt, zapravo sam joj do kraja postala iritantna i antipatična.
Rekla mi je baš ono što sam trebala čuti.
Ti nisi tu da rješavaš moje probleme i da mi pametuješ… od tebe očekujem kao od prijateljice samo da me saslušaš… samo da si tu… a ja sama moram smisliti kako ću i što dalje sada…
Wauuu… pa da…
Od mene se ne očekuje da nalazim rješenja.
Jer jedino za sebe i za svoj život mogu biti odgovorna!
Baš i svi ostali, pa čak i moja djeca, koja nisu moje vlasništvo…
… sami će naći svoj put i načine kako ići kroz život.
Moj zadatak je da budem potpora, da pružim ljubav i razumijevanje… sve drugo je na njima…
Od tada sam prestala tuđe brige brinuti… napokon… samo saslušam i zaboravim….

Tatijana Livajić

MI MLADI I INDIE BAR

Prije dva vikenda, Hana nas je zamolila da napustimo stan u 9 navečer, i da se doma ne vraćamo – prije 2 sata ujutro. Razlog je bila njezina želja za vježbanjem gitare, htjela je biti sama, da mi ne slušamo potencijalne krive tonove. Nas dvoje kao gitaristički virtuozi… (mo’š mislit) bi te tonove sigurno skužili… ali ‘ajde ok… pristali smo joj udovoljiti i izaći vani tu subotu.
Međutim znate kako je to… kad ne možeš negdje ići, onda ti se baš ide, a kad te netko tjera, e onda ti se baš i ne da…
Tako smo nas dvoje „mladih“, k’o tužne vrbe, istjerani iz kuće otišli u – provod.
Moj muž je deklarirani roker, u mladosti metalac s kosom i do pol leđa, a ja kao sušta suprotnost, komercijalna tratinčica… daj mi Grašu, Cetinskog, Ninu Badrić….
Kako bi nam izlasci funkcionirali, svih deset godina braka izlazimo jedno drugom u susret na način da će on sa mnom poslušati i Rozgu ako treba, a ja s njim barem Majke, TBF, Hladno pivo i sl.
Ono što me uvijek ponovo iznenadi je činjenica da se na koncertima koji su po guštu mog muža, redovito zabavim bolje nego na ovim mojima, za koje sam mislila da su mi i bliži i draži.
Kao da mi taj žestoki punk, rock prostruji žilama i prebaci me u 20-ete, o da…
Pamtim koncert Hladnog piva u zadarskom Arsenalu.
Za one koji nisu iz Zadra, Arsenal je prekrasan prostor na dvije etaže. Na donjoj bude paklena gužva i prolaziš k’o glista do šanka da si uzmeš piće, a gore su karte nešto skuplje, ali možeš uzeti stol i stolicu, pa kad se umoriš – spustiti stražnjicu.
Tako je moj Pero za Hladno pivo uzeo VIP karte na katu …
… jer kao bit će dolje špica pa da mu se žena previše ne umori.
Jedan od najboljih izlazaka ikad! Dolje je zaista bila gužva, a gore Pero, ja i još 10-ak ljudi…
Mile Kekin je rasturao, razvalio, nas dvoje smo skakali, mlatili glavom, svirali zamišljene gitare, skoro pa visili na ogradi…
… bilo nam je – Genijalno!!
A sad da se vratim na pretprošli vikend…
Došli smo u grad, i gdje ćemo, što ćemo…???
S obzirom da ionako nisam bila baš nešto ekstra raspoložena, rekla sam mužu da on bira mjesto…
I izabrao je po svom…
INDIE bar.
Ovo nije sponzorirani članak, ali evo, tko navrati u Zadar i poželi izaći na mjesto gdje su ljudi maksimalno opušteni, gdje nitko ne gleda što imaš na sebi i jesu li ti boje dobro posložene, imaš li torbicu iz zadnje kolekcije, gdje je glazba maestralna (nema narodnjaka niti domaćica), i doslovno opijajuća – neka dođe u INDIE BAR.
Ušli smo u birc, Perin kolega Vlado je puštao mjuzu (tu večer je tema bio punk), sjeli smo za šank i potpuno se uživjeli u atmosferu.
Da istina, bili smo najstariji, ali who cares…. nas nije bilo briga, a bogme ni druge…
Izlazak za koji smo mislili da će biti totalni debakl je ispao odličan.
Nas dvoje „mladih“, šank, izvrsna glazba, DJ u elementu, opuštena ekipa, i šta nam više treba….
Red drmanja u ritmu basa i bubnja, red razgovora o djeci na koji Pero redovito pusti suzu, a ovaj put sam i ja, red prisjećanja kako smo se upoznali, red prisjećanja dogodovština iz studentskih dana i tako u krug… nekoliko krugova…
Možda smo klincima za stolom do nas izgledali smiješno, a možda su i poželjeli „starce“ poput nas.
Kad se sve zbroji… mi smo se proveli – Fantastično.
Hvala Hani što nas je potjerala vani i hvala učitelju Marinu što ju je navukao na glazbu i vježbanje akorda.
Hvala mom Peri što mi je i sa 52 godine apsolutno najdraži partner za izlaske… v.t.

Tatijana Livajić

JESAM LI NA PRAVOM PUTU?

Prije nekoliko tjedana mi je moja 15-ogodišnja kćerka rekla kako sam ja – tako uspješna. I kako mi je sve nekako savršeno posloženo u životu. Na prvu sam ostala iznenađena njenim riječima, a onda sam zaključila da me očito ona takvu i vidi i doživljava.
Ono što joj nisam uspjela reći, a što će ona nadam se iz ovog teksta shvatiti je činjenica da mi roditelji često svoje strahove i neuspjehe, pred djecom volimo sakriti. Nekako mislimo kako je u redu da smo savršeni i da imamo baš sve pod kontrolom. Meni je to bilo ok, jer sam mislila, ako pokažem svoju slabost i strah da će se djeca zabrinuti.
Nije na djeci da se brinu već je na djeci da imaju stabilne roditelje. I tako sam težila jednoj slici supermame u očima moje djece… TOTALNO POGREŠNO!
Hana ima 15 godina i vrlo rado bi voljela već sada znati koji je njezin put, koji su njezini talenti, u čemu je odlična, s čime će se kada odraste baviti, općenito kako će njezin život izgledati. Teško je tinejdžeru objasniti kako je gotovo pa nemoguće to što ona želi. Sve i da ima čvrsto zadani cilj, postoji velika vjerojatnost kako će se njezinim razvojem, iskustvima, doživljajima – i ciljevi, odnosno afiniteti mijenjati. Samim tim i odluke koje će donositi. Kako mladoj osobi objasniti da nije poanta priče u cilju, već u putovanju. Kako objasniti da se sa svakom pročitanom knjigom ili upoznavanjem nove osobe, može sve iz korijena promijeniti?
Ja s 15 godina nisam imala cilj. Nisam imala nikakve talente, nisam znala pjevati, plesati, slikati, bila sam dobra, vrlo dobra učenica, užasno sramežljiva i tiha u društvu. Moram priznati da sam se većinu vremena osjećala nevidljiva, a često i glupa. Izuzetno sam sitna, kao patuljčica, pa se ni na nekakav izgled i seksipil također nisam mogla furati. Sad kad se osvrnem na taj period, to je bio potpuni užas. Totalni nedostatak samopouzdanja. Jedino u što sam bila sigurna je da sam marljiva i da sam spremna raditi, učiti iz žarke želje da budem neovisna.
Imala sam neku viziju sebe kao mlade žene koja ne treba pomoć roditelja i koja ne treba pomoć muškarca. Htjela sam biti svoja i što prije se moći za sebe sama brinuti . Znala sam da mi je za to potrebno znanje i škola.
A što, kako i gdje…. pojma nisam imala.
Gimnazija je bila moj izbor jer je nekako „neutralna“ škola u kojoj kupuješ vrijeme. Kupiš dodatne četiri godine kad bi trebala doći ideja s čime se u životu baviti. Najsmješnije je da ni s 18 godina i dalje nisam znala puno više nego li s 15. Odlučila sam se kako za neutralnu srednju školu, tako i za neutralan fakultet. Ekonomija hotelijerstva.
Promislila sam… aha… s tim faksom bih mogla raditi u turizmu, a mogla bih raditi i kao ekonomist … “multipraktik faks“… i još je u drugom gradu, pa ću se maknuti od staraca… vrh… ima li bolje? Nema!
Ono što je najluđe je da ni nakon diplome s 23 godine nisam znala puno više nego s 15.
Vratila sam se iz grada gdje sam studirala i opet otišla, ali sada – u treći grad.
Znala sam da sam ok s brojkama i matematikom, pa bih mogla na tu temu nešto raditi. Zaposlila sam se na kreditima u jednoj maloj štedionici i tu provela genijalnih 6 godina. Što nakon toga??? Budući da mi je rad s ljudima i brojkama ležao, odlučila sam se okušati u banci. U banci sam provela genijalnih 11 godina. Što sad, što nakon banke??? Sad sam već dvije godine u poslu s nekretninama.
Nakon svega ne gledam na sebe kao na luckastu i neodlučnu. Naprotiv!
Za mene je sve ono što mi se događalo i što mi se događa PUTOVANJE.

CIJELI ŽIVOT JE PUTOVANJE…

I SAMO I JEDINO U PUTOVANJU JE I POANTA.

NEMA POGREŠNOG PUTA, SVI PUTEVI SU PRAVI!

Često mi se čini kao da u dupetu imamo GPS koji nas navodi…😊..
I samo ga pratimo i vozimo. Skrećemo ulijevo, skrećemo udesno, ulazimo u kružni tok…
I tako dalje. I onda kad ostarimo kažemo… wauuuuu…. koja je to vožnja bila!!!
Hebena…

Tatijana Livajić