NJEMU/NJOJ BAŠ I NIJE STALO

S nepunih 16, na podiju novootvorene diskoteke ugledala sam dečka za kojeg sam u sekundi pomislila da će mi biti muž i otac moje djece … 🙂

Zgodan, plavokos, kretao se po podiju poput Justina Timberlakea.

Bilo je ljeto, pa sam pomislila da dolazi iz neke Nordijske države s plavokosim i plavookim ljudima.

Nakon nekoliko dana, poslije škole, ubrala sam ga u kafiću u koji smo tad izlazili. Stajao je tamo sa svojom ekipicom, jednako zanimljiv kao i neku večer u diskoteci.
Mojoj sreći nije bilo kraja.

Saznala sam da se zove Ivica, da je dvije godine stariji od mene, da je OK, voli sport, muziku, voli ples… i nema curu… jesss…

Sa 16 godina na ljestvici samopouzdanja od 1 do 10, moje je bilo otprilike trojka. Bila sam izrazito tiha, povučena i većinu vremena se šlepala uz najbolju prijateljicu koja je tome bila sušta suprotnost.
Kako je ta sramežljiva djevojčica, skupila hrabrost taj dan iza škole, to mi niti sad s 46 nije jasno.

Uputila sam se do Ivice i njegove ekipe (muške ), stala ispred njega, pružila mu ruku i rekla: „Bog, ja sam Tanja“.

Zavladala je tišina od nekoliko sekundi, a onda se on nasmijao i rekao: “Bog i tebi, ja sam Ivica“.

Odgovorila sam crvenih obraza k’o paprika: „znam“.

Sjeli smo ispred birca, a svi njegovi prijatelji su netragom nestali…
Ivica je i bio OK. Ali onaj trenutak kad smo krenuli u razgovor moja slika savršenstva plave kose i plavih očiju se ipak – pomalo rasplinula. Poslije nekoliko zajedničkih izlazaka s mojom i njegovom ekipom, shvatila sam da njemu baš i nije stalo.
Zapravo mislim da mu se potajice sviđala jedna od mojih prijateljica.

S nepunih 16 naučila sam brzo detektirati, kad stvar treba pustiti i krenuti dalje…

Danas s 46, uvijek saslušam svoje prijateljice, pa i muške prijatelje koji su slobodni pa upoznaju nekog novog potencijalno budućeg partnera.

Do nedavno sam bila uvjerena da samo mi žene analiziramo i seciramo ljubavne odnose, ali ne, ne drage žene, i muškarci to rade… itekako. Jednako kao i mi žene…
A zašto to činimo? Zašto si to radimo?

Lagana romantična komedija „Njemu baš i nije stalo“, objasni ti sve u nepunih sat i pol.

Kad nekog upoznaš, i imaš potrebu iti stotinku sekunde pitati se je li mu/joj stalo ili nije, budi sigurna/an da je odgovor negativan. UVIJEK i PROVJERENO.

Moja prijateljica je upoznala frajera na poslu. Dopisivali su se u kasne sate više od mjesec dana, žive u istom gradu, nisu dogovorili ni jednu zajedničku kavu. Uzbuđeno mi je pričala kako se sviđaju jedno drugom, ali kako on trenutno jako puno radi i užasno je umoran nakon posla.
Jednostavno ne stignu dogovoriti tu kavu. Nesvjesno ga je cijelo vrijeme opravdavala, ali zapravo je i ona tad već znala da NJEMU BAŠ I NIJE STALO.

Nakon nekoliko dana je stalo dopisivanje, a kava se nikad nije ni dogodila.

Moja druga prijateljica je imala običaj pratiti aktivnost potencijalno budućeg partnera na messengeru, whatsupu i viberu. Bila bi u agoniji, jer kad bi mu poslala poruku, on ne bi taj ‘isti čas’ odgovorio.

Al’ – hebiga, dok je ona sebi kidala živce i čekala njegov odgovor, ubrala je da je aktivan na drugoj mreži i dopisuje se… Pa koje li su to muke !!!

Ima li neku drugu shemu? Možda je u vezi, a kaže da nije. A da nije u braku???
Pa daj… ako nakon sat, dva, tri nije odgovorio na poruku, a nisi čula na vijestima da je ikog pregazilo auto i slično… stvar je jasna: NJEMU BAŠ I NIJE STALO! Kreni dalje!

Moj prijatelj je upoznao ženu koja mu se jako svidjela. Brzo je saznao da je ona netom izašla iz duge veze… Baš svi detalji, njezin govor tijela, i svi njezini postupci su upućivali na to da je ona u svojoj glavi još u košmaru. Nije spremna i ne zna što želi. A on je bio u agoniji.
Da li da bude uporan? Da joj pošalje poruku? Koliko poruka je previše, a koliko premalo.

Pa čovječe ja sam se ubedirala samo dok sam slušala, a ne mogu ni zamisliti kako je njemu koji je to proživljavao. A odgovor je tako jednostavan.
NJOJ BAŠ I NIJE STALO.

Ne bih rekla da sam neki znalac, expert za veze, ali ono u što sam sigurna je da je ljubav lagana, jednostavna i obostrana.

Ljubav ne trpi velika analiziranja, seciranja, opravdavanja.

U protivnom nije ljubav

U protivnom NJEMU/NJOJ BAŠ I NIJE STALO.

Tatijana Livajić

JESSE I CELINE

Prošlu nedjelju, nakon obilatog ručka, naletjeli smo na genijalan film.
Istina, pogledali smo ga već prije nekoliko godina, ali mene je sad još više oduševio.
Radi se o ljubavnoj trilogiji Richarda Linklatera, s Julie Delpy i Ethanom Hawkom u glavnim ulogama.
Prvi nastavak “Before sunrise” gledala sam kao studentica.
Priča o dvoje mladih Jesse i Celine, koji se upoznaju u vlaku, provedu jedan dan i jednu noć zajedno. Jesse je Amerikanac, a Celine Francuskinja.
Inteligentni dijalozi, film bez zvučnih i scenskih efekata… samo čisti sadržaj.
Film završava tako da je budućnost njihove romanse poprilično neodređena.
Drugi nastavak (“Before sunset”) snimljen je nakon devet godina.
Jesse i Celine se ponovo susreću.
On je oženjen i ima sina, ona je u dugoj ljubavnoj vezi.
Ne, nisu sretni…
Jesse je u međuvremenu napisao knjigu o djevojci koju je upoznao u vlaku (Celine).
Knjiga je postala bestseller koji on promovira u jednoj maloj knjižari u Parizu.
Celine se pojavljuje u knjižari, vrlo kratko prije njegovog leta za Ameriku.
Ponovo razgovaraju, hodaju gradom…
Ništa se ne događa, a sve se događa…
Na kraju filma, Celine oponašajući Ninu Simone kaže: “Mislim da ćeš propustiti let…“
Jesse odgovara: “Znam“.
Devet godina poslije, snimljen je i posljednji dio ove divne ljubavne priče (“Before midnight“)
Jesse i Celine su zajedno. Imaju blizanke.
Provode ljeto u Grčkoj s kćerkama i Jessijevim sinom.
Njihova priča je sad obavijena jednom drugačijom atmosferom, iskrenom i životnom.
Jesse se rastao od supruge i preselio u Pariz. U Americi je ostao njegov sin, koji mu užasno nedostaje…
Celine koja je feministica otvorenih životnih svjetonazora, očajnički balansira između majčinskih obveza i karijere.
Veliki dio filma se odvija u hotelskoj sobi gdje bi njih dvoje trebali provesti romantičnu večer, napokon sami.
Sve krene u dobrom smjeru, ali onda dolazi do obrata.
Njihov dijalog, argumentiranje o ljubavi, životu, sexu, djeci, predbacivanje odgovornosti, stvarno je i realistično.
Celine: “Misliš da pobjeđuješ? Malo ljudi shvaća kako je aktivnoj i strastvenoj ženi imati dijete.
Sad znam zašto je Silvija Plat stavila glavu u toster“.
Jesse: “Misliš u pećnicu?”
Celine: “Ne igraj se s rječima! Znaš ti na što ja mislim! Toster, pećnica, svejedno!
Znaš li koji je moj tajni strah sa svakim muškarcem? To što me svi žele pretvoriti u uzornu domaćicu!“
Jesse: “To nitko ne bi uspio napraviti. Mislim da bi ti glava lakše stala u toster nego da te pretvorim u uzornu domaćicu“.
Celine izlazi demonstrativno iz sobe. Ali bez cipela.
Vraća se.
Jesse: “Volim te. I ne dvoumim se oko toga. Ali ako želiš neki popis stvari koje me nerviraju kod tebe, mogu ti ga dati. Pod broj 1, jebeno si luda. Jesi. Ali ja prihvaćam cijeli paket. Luda i genijalna. Znam da se nećeš promijeniti i ne želim to. Znam da me voliš i ne smeta mi što si složeno ljudsko biće.
Ne želim živjeti dosadan život u kojem se dvoje ljudi posjeduje, u kojem su dvoje ljudi smješteni u kutiju koju su drugi stvorili, zato što je to gomila zagušljivih sranja“.
Celine:“Mislim da ja tebe više ne volim“.
Celine ponovo odlazi… ovaj put s cipelama…
Sjedi na prekrasnom mulu zureći u more.
Prilazi joj Jessi glumeći putnika kroz vrijeme. Upravo je doputovao iz daleke budućnosti u kojoj Celine ima 82 godine.
Jesse: “Kažem ti da te bezuvjetno volim. Kažem ti da si predivna i da ti guzica izgleda sjajno i sa 82 godine.
Ako želiš pravu ljubav, sad je trenutak.
Ovo je stvarni život. Nije savršen, ali je stvaran. Ako to ne vidiš, slijepa si“.
Celine nakon kraćeg razmišljanja: “Onda… kakav je taj vremenski stroj?
Moram li se skinuti da bi upravljala s njime?“
Jesse: “Pa da… mislim da bi odjeća mogla biti problem, jer odjeća ne putuje kroz vrijeme“…
THE END

Tatijana Livajić

MI MLADI I INDIE BAR

Prije dva vikenda, Hana nas je zamolila da napustimo stan u 9 navečer, i da se doma ne vraćamo – prije 2 sata ujutro. Razlog je bila njezina želja za vježbanjem gitare, htjela je biti sama, da mi ne slušamo potencijalne krive tonove. Nas dvoje kao gitaristički virtuozi… (mo’š mislit) bi te tonove sigurno skužili… ali ‘ajde ok… pristali smo joj udovoljiti i izaći vani tu subotu.
Međutim znate kako je to… kad ne možeš negdje ići, onda ti se baš ide, a kad te netko tjera, e onda ti se baš i ne da…
Tako smo nas dvoje „mladih“, k’o tužne vrbe, istjerani iz kuće otišli u – provod.
Moj muž je deklarirani roker, u mladosti metalac s kosom i do pol leđa, a ja kao sušta suprotnost, komercijalna tratinčica… daj mi Grašu, Cetinskog, Ninu Badrić….
Kako bi nam izlasci funkcionirali, svih deset godina braka izlazimo jedno drugom u susret na način da će on sa mnom poslušati i Rozgu ako treba, a ja s njim barem Majke, TBF, Hladno pivo i sl.
Ono što me uvijek ponovo iznenadi je činjenica da se na koncertima koji su po guštu mog muža, redovito zabavim bolje nego na ovim mojima, za koje sam mislila da su mi i bliži i draži.
Kao da mi taj žestoki punk, rock prostruji žilama i prebaci me u 20-ete, o da…
Pamtim koncert Hladnog piva u zadarskom Arsenalu.
Za one koji nisu iz Zadra, Arsenal je prekrasan prostor na dvije etaže. Na donjoj bude paklena gužva i prolaziš k’o glista do šanka da si uzmeš piće, a gore su karte nešto skuplje, ali možeš uzeti stol i stolicu, pa kad se umoriš – spustiti stražnjicu.
Tako je moj Pero za Hladno pivo uzeo VIP karte na katu …
… jer kao bit će dolje špica pa da mu se žena previše ne umori.
Jedan od najboljih izlazaka ikad! Dolje je zaista bila gužva, a gore Pero, ja i još 10-ak ljudi…
Mile Kekin je rasturao, razvalio, nas dvoje smo skakali, mlatili glavom, svirali zamišljene gitare, skoro pa visili na ogradi…
… bilo nam je – Genijalno!!
A sad da se vratim na pretprošli vikend…
Došli smo u grad, i gdje ćemo, što ćemo…???
S obzirom da ionako nisam bila baš nešto ekstra raspoložena, rekla sam mužu da on bira mjesto…
I izabrao je po svom…
INDIE bar.
Ovo nije sponzorirani članak, ali evo, tko navrati u Zadar i poželi izaći na mjesto gdje su ljudi maksimalno opušteni, gdje nitko ne gleda što imaš na sebi i jesu li ti boje dobro posložene, imaš li torbicu iz zadnje kolekcije, gdje je glazba maestralna (nema narodnjaka niti domaćica), i doslovno opijajuća – neka dođe u INDIE BAR.
Ušli smo u birc, Perin kolega Vlado je puštao mjuzu (tu večer je tema bio punk), sjeli smo za šank i potpuno se uživjeli u atmosferu.
Da istina, bili smo najstariji, ali who cares…. nas nije bilo briga, a bogme ni druge…
Izlazak za koji smo mislili da će biti totalni debakl je ispao odličan.
Nas dvoje „mladih“, šank, izvrsna glazba, DJ u elementu, opuštena ekipa, i šta nam više treba….
Red drmanja u ritmu basa i bubnja, red razgovora o djeci na koji Pero redovito pusti suzu, a ovaj put sam i ja, red prisjećanja kako smo se upoznali, red prisjećanja dogodovština iz studentskih dana i tako u krug… nekoliko krugova…
Možda smo klincima za stolom do nas izgledali smiješno, a možda su i poželjeli „starce“ poput nas.
Kad se sve zbroji… mi smo se proveli – Fantastično.
Hvala Hani što nas je potjerala vani i hvala učitelju Marinu što ju je navukao na glazbu i vježbanje akorda.
Hvala mom Peri što mi je i sa 52 godine apsolutno najdraži partner za izlaske… v.t.

Tatijana Livajić