BABA JE SKOČILA!

Kako sam ušla u 40- ete, moj mozak kao da je zamijenio nečiji tuđi mozak.
Recimo da sam lik iz neke računalne igrice, pa me netko apgrejdao na viši level i dao mi neke extra moći.
Teško za opisati riječima, možda će moji vršnjaci skužit o čemu pričam.

Netko je podigao zavjesu i rekao : “A sad slijedi spektakl!!!“

Da više ne duljim, postala sam savršeno svjesna svakog proživljenog trenutka, događaja, pogleda, zagrljaja, emocije… u stalnoj potrazi za ljudima koji me inspiriraju, u stalnom bijegu od onih koji me umaraju.

Neku večer sam sinu sušila kosu u kupaonici.
U jednom trenutku ničim izazvan pogledao me s onim svojim krupnim očima, iza sve te kose, s toliko ljubavi i obožavanja, da sam zastala i upila taj pogled za zauvijek.

I odoše mi opet rečenice u kontra smjeru…

U 40-ima sam odlučila napraviti sve ono što sam oduvijek priželjkivala, ali sam se ili bojala ili sam mislila da financijski ne mogu.

Na vrhu top liste je bio odlazak u New York – riješeno 2018.

Na drugom mjestu je bio skok… bungee skok.

Nemam pojma odakle želja za skakanjem, jer nisam baš neki ljubitelj visina.

Davnih dana kad bih prolazila preko starog Masleničkog mosta, uvijek bih s divljenjem gledala tu ljepotu mora, prirode, i tu zastrašujuću visinu.
Slijedom toga, prije nekih 15 godina, nagovorila sam frenda da me odveze na most jer sam čvrsto odlučila skakati.
I tako… dovezli smo se mi… ali se nismo dugo zadržali.
Srce mi se uzlupalo kao u predinfarktnom stanju, dlanovi se počeli znojiti… rekla sam mu… pali auto, odlazimo.

Sve do ovog ljeta.

Bio je divan, sunčan dan.
Sve sam štreberski istražila, pripremila se, pregledala sva moguća videa na YouTubu.
Bemti Drele je skočio… pa kad Drele može, mogu i ja.
Uglavnom skaču mladi, studenti, turisti, neki adrenalinski frikovi, sportaši…

Pa kud ćeš ti crna Tanjo… gospođasta 45-godišnjakinjo!!!

Mužu i sinu sam dala neke naznake kako razmišljam o tome, ali ne i da sam definitivno odlučila.
Previše bi se brinuli, pa bi me još i odgovarali, pa bih od te vibre, vjerojatno i odustala…
Moja partnerica u zločinu i u svim sličnim ludostima uvijek je moja kćer.
Rekle smo doma da idemo na kavu i odvezle se na most.

Hodam tako uz ogradu, čekam upute, čekam da me vežu, potpisujem suglasnost da skačem na vlastitu odgovornost… wauuu… to traje u mojoj glavi ko stoljeće.
I napokon, penjem se na stejđ ( da, nemojte se smijati, meni je to stejđ).
Kužim da je došao trenutak… krv mi se ledi u žilama dok me kćer snima, a ja glumim opuštenost.

Imam samo dvije opcije.

Odustati i pokazati kćeri da je mama kukavica i pi**a.

Druga je, skupit muda i skočiti.

Odjednom čujem muški glas koji me pita: “Gospođo jeste spremni?“

Odgovaram: “Jesam“… a u sebi mislim: “Jesam k****“

3,2,1 BUNGEEEEEEE!!!!!

Bacam se na glavu u bezdan.

U tih nekoliko sekundi, cijeli život mi leti pred očima.
Želudac mi je u grlu, uključujući i sve ostale organe.
Juhuuuuuu… konop se zateže, slobodan pad je gotov.

Koja sreća, koje uzbuđenje, koje olakšanje… sve je pomiješano…
Živa sam, srce mi kuca k’o ludo!

Dok čekam da mala brodica dođe po mene, preplavljuju me emocije.

Pobijedila sam samu sebe, pomaknula granice, i sve to pred očima moje kćeri.

Nije to meni sada bungee, meni je to puno više…

Još jedna crtica u “životopisu života!“

Jer draga buduća unučadi… imat ćemo priča za pričati… o, da…

Baba je skočila!!!

bungee1

 

Tatijana Livajić

ŠAPTAČICA VENAMA I NOĆ PUNA ČUDA

Kad te suprug tijekom noći pronađe na podu u nesvjesnom stanju, nije baš tako “cool”.
“Ležala si bez svijesti, otvorenih očiju”.
“Mislio sam da si umrla. Tek kad sam ti opipao puls, odahnuo sam i krenuo te tresti i buditi.” Prošlo je skoro mjesec dana od te epizode…
Živa sam i zdrava, sve je ok.
Tijelo je čudesan stroj.
Služi nam do besvijesti… HAHAHA… u mom slučaju bogme do nesvijesti.
Čuli ste za domino efekt?
Kad jedna stvar krene po zlu, pa se zloćudni niz samo nastavi.
Mjesecima mi je fokus bio na problemu koji me morio.
Moj logički um nije mogao prihvatiti činjenicu da na neke stvari ne mogu utjecati i ne mogu ispraviti.
Uzalud sve pročitane knjige i učenja.
Iritirali su me svi duhovnjaci sa svojim nasmijanim facama , izbjeljenim zubima i uputama za život. Najradije bi im iz sveg glasa zavikala: “Odj**iteeeee!!!”
A kad je um u kaosu, tijelo trpi, trpi, izdržava kao najbolji auto (muž kaže da je to Volvo).
Dok od tog ludila u glavi, i Volvo ne krepa, pa tresneš na pod kao vreća.
Kažu da zdrav čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu.
Prvi put u životu osjećam se smrtnom.
Muž poziva hitnu pomoć, pruža mi slušalicu da objasnim doktorici kako se osjećam.
Jedva izustim par riječi, sjedim i dalje na podu, jezik mi se plete, vrti mi se, glava mi je teška k’o uteg… Stiže ekipa hitne pomoći.
Provjeravaju moje vitalne znakove, daju u dupe injekciju za smirenje i odlaze s preporukom da ipak dođem u bolnicu na pregled…
Pomišljam u sebi: “moš si mislit”… sutra sam ja kao nova, nije ovo ništa.“
ALI IPAK, teška srca s bolovima u trbuhu, odlazim na hitni prijem…
U čekaonici stotinu ljudi.
Zabavlja me dok negdje čekam promatrati ljude i razvijati scenarije u svojoj glavi.
Vrijeme tako brže prolazi.
Jednom čovjeku visi komad prsta…
…drugi je došao u kupaćim gaćicama jer je pao na plaži i nešto slomio…
Neki mirno i strpljivo sjede, čekaju prozivku svog imena.
Drugi beštimaju, meškolje se, psuju državu i zdravstveni sustav.
Čujem svoje prezime i pognuto, držeći se za trbuh odlazim u ambulantu.
Nisu sigurni što mi je, pa me stavljaju u sobu za opservaciju i daljnje pretrage…
Izmjenjuju se kirurg, pa internist, pa opet kirurg itd…
Svi su toliko ljubazni i dragi da sam bez riječi.
Prilazi mi mlada medicinska sestra koju od tada zovem „šaptačica venama.“
Pokušava mi staviti iglicu za infuziju, ali vene mi pucaju i nikako ne uspijeva.
Ispričava se što mi nanosi bol, a ja se ispričavam što su moje vene u banani.
Čita što piše na mojoj ruci. Tetovaža “all i see is magic”.
“I ovo ovdje što se događa je poprilično magično zar ne?” Pita me i odgovara u isto vrijeme.
Zaista je i bilo čudesno.
Provodim noć u toj sobi, dok se na krevetima pored mene izmjenjuju bolesnici.
Promatram brata i sestru koji su doveli staru majku u jako lošem stanju.
Presvlače je, stavljaju pelene, grle, s toliko ljubavi…
…kao da joj vraćaju sve njene neprospavane noći kad su bili mali i kad je brinula o njima.
Pokušavaju je bodriti i ostati pozitivni. Zbijaju šale, ali kad se odmaknu od kreveta, kapaju im suze, jer majka ima komplikacije, slaba je i lako moguće da neće preživjeti.     A došli su na godišnji odmor.
Potom dolazi otac u pratnji kćerke. Stranac je, imao je srčani udar. Kćerka sjedi pored njega i plače. Miluje ga po čelu cijelo vrijeme…
Moja “šaptačica venama” je pred jutro još uvijek vedra i bodri svakog pacijenta.
Stiže astmatičar koji je i strastveni pušač.
Pita ga u šali: “Hoćete čas izaći zapaliti prije nego vas priključim na inhalator?”
Ujutro me puštaju kući s antibioticima.
Gledam svoju djecu i razmišljam koliko sam sretna.
Pa ja nemam nikakvih problema.
Niti jedan jedini.
Zahvaljujem se Bogu, svemiru i svim svecima na ovoj noći prepunoj čuda…
… i na mojoj divnoj  “šaptačici venama”.

Tatijana Livajić

LAŽI I SLOMLJENA KUHAČA

Postoji događaj iz mog djetinjstva kojeg ću pamtiti dok sam živa.
Bila sam klinka u osnovnoj školi, odlična učenica, ali Priroda je uvijek bila “rak-rana.“
Starci su mi od kad znam za sebe govorili kako je laganje loše i kako uvijek treba reći istinu kakva god ona bila. Inače, u našoj kući je vladala shema: dobar i loš policajac. Mama je uvijek bila onaj dobar.
To je funkcioniralo genijalno.
Do jednog dana.
Dobila sam trojku iz Prirode, a kad sam došla doma, nije mi se dalo objašnjavati zašto -trojka, a ne barem četvorka i fino sam smuljala kako učiteljica ispit još nije pregledala… da si kupim malo vremena i da me ne pilaju. Nije mi se ta laž činila kao nešto veliko i strašno.
Mama je naravno povjerovala.
Jedino što sam zaboravila, da mama pije kavu sa susjedom, čiji sin ide sa mnom u razred i koja će se sigurno pohvaliti kako je njezin mali dobio peticu.
Tako je i bilo.
Uglavnom, dok su one ‘kafenisale’, sjećam se k’o jučer da je bilo, ležala sam na krevetu i čitala neki strip.
U jednom momentu, ugledala sam mamu kako utrčava u sobu kao da ju je netko ispalio iz topa… k’o granata, majke mi.
A u ruci je držala – kuhaču.
I baš sve mi je postalo jasno.
Od panike mi je cijeli moj život prošao pred očima.
Nikad je nisam vidjela tako ljutu i potpuno bez kontrole…
Mahala je tom kuhačom i urlikala: “kako te nije sraaaaam!!!… da tako lažeš!!!… kao da smo ti ikad vikali zbog ocjena… zapamtit ćeš sad kad si zadnji put lagala…!!!”
Oooo…. i zapamtila sam Bogme…
Trčala je za mnom s tom kuhačom i mlatila mi po dupetu i bedrama.
Hvala Bogu što sam tada bila debeljuškasta, pa je manje boljelo.
Ukratko, kuhača se na mojoj g***ci slomila!
U tom trenutku je mama stala i kao da je onaj vrag što ju je obuzeo, napustio njezino tijelo.
Pogled joj se smekšao, sjela je, i bila je užasno tužna.
Nikad do tada nije izgubila kontrolu, i nikad me nije udarila… nikada.
Bilo joj je užasno žao, a meni su fine masnice virile ispod kratkih hlačica koje sam to ljeto nosila.
Kad god se sjetim tog događaja, pokušavam se sjetiti jesam li joj kao dijete to zamjerila i jesam li bila ljuta na nju? Jesam li mislila da me ne voli jer mi je na gu**ci slomila kuhaču?
Nisam, niti u jednoj milisekundi.
Ali od tad zbilja nisam ni lagala.
Imale smo iskren odnos, i imamo ga i dan danas.
Ono što mi je ostalo urezano u srce je užasno jak osjećaj intolerancije na laži.
Mrzim laži.
Čak i kad se čine male, sitne i nebitne…
Meni su bitne…
Živim u nadi da ću uspjeti sa svojom djecom izgraditi iskren odnos pun povjerenja kakav sam imala i imam sa svojom mamom.
Ali po mogućnosti bez kuhače…

Tatijana Livajić

RODITELJI KAO KONTROLORI DJEČJEG LETENJA

“Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer ona imaju vlastite misli. Možete okučiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele…“

Halil Džubran

Isječak iz pjesme ovog divnog libanonskog pjesnika došao mi je pod ruku kad mi je bilo najpotrebnije, opet sam se uvjerila da nam svemir ili Bog pošalje što nam treba uvijek u najboljem mogućem trenutku. Za mene je to bio period kad sam spoznala da baš i nisam majka kakvu bih sebi poželjela da sam dijete…

Oduvijek imam jasnu sliku svoje djece u budućnosti. Plan, pakleni plan!
Ne zamaram se puno diplomama i fakultetima.

Ali zato…

Vidim dvoje divnih, sretnih, zdravih ljudi koji vole, poštuju sebe i sve druge ljude…
Pršte energijom i samopouzdanjem…
Putem su ojačali svoje mišiće života.
Potpuno sam mirna jer znam da će ih svaki pad i razočarenje samo dodatno osnažiti.

Pa zašto sam uopće pomislila da sam loša majka?
Sigurna vam zvučim kao super huper mama…

E pa…

Nisam baš uvijek bila ovako cool osviještena.
Prije bih rekla da sam bila poprilično u nesvijesti.
Nesvjesni roditelj, rekli bi psiholozi.
Moja djeca su bila kao ptice, a ja poput zločestog kontrolora njihovog letenja…

“Sad ćeš obaviti to, pa ćeš onda to!“
“Bit će kako ja kažem ili nikako!“
Kad bi me kćer upitala: “Ali zašto mama?“
Odgovarala bih bez i jednog argumenta: “E pa, zato što ja tako kažem!“

Stalno sam se nešto borila, i stalno uvjetovala.
Nisam shvaćala da su ta djeca zapravo mali ljudi. Da nisu moje vlasništvo. Da su na svijet došla zbog vlastitih iskustava, isto kao i mi odrasli.
Ego me uvjerio da sam pametnija i mudrija jer sam prije njih stigla na ovaj svijet…

Totalna glupost!

Onda sam srušila vlastiti ego kao kulu od karata…
… i priznala da – ne znam.

Počela sam učiti, čitati i raditi na sebi.

Nakon mnoštva pročitanih knjiga i puno preispitivanja…
… sad napokon mogu reći da sam svjestan roditelj…

Nisam više u nesvijesti.

Svjesna sam da nas djeca promatraju i da postoji realna šansa…
… da će kad odrastu biti baš poput nas.

Svjesna sam da je iskustvo jedini pravi način učenja.

Svjesna sam da djeca imaju pravo na svoj izbor i na…
… posljedice tih izbora.

Svjesna sam da ponašanje moje djece nisu ona sama.
Njihovo ponašanje je njihovo ponašanje, a ne njihov identitet…

Tako da…

Hanči ako ovo čitaš…
… znaj da te volim i onda kad mi tvoje ponašanje nije baš wauu…
Volim te i kad nabaciš šminku u punk stilu,
pa čak i kad mi smuljaš i ne javiš se na mobitel…

Tebe Josipe volim i onda kad unedogled odgađaš večernje tuširanje…
… i švercaš se s pranjem zubića…

Da završim, napokon…

Dragi roditelji, heroji, vjerujmo u svoju djecu.

Vjerujmo u njihove snove i želje…

Uvijek očekujmo od njih najbolje, pa će tako i biti.

Tako nam Bog pomogao!..:-)

Amen..!

Tatijana Livajić

ODJE** SUPERMAMA!

“Supermama je sranje. Potpuna izmišljotina sastavljena od haljina Cath Kidston, superhranjivih smoothieja, obiteljskih monovolumena i kuharica Mary Beth. Supermamu možete vidjeti na internetskim stranicama robnih kuća, u uskim trapericama, prsluku i namjerno raštrkane kose ili u kuhinji, čistoj, modernoj i prenamjenjenoj iz staje, koja miriše na voćne kolače.
Supermama se kupa u čarobnom napitku strpljivosti i nikada se ne ljuti. Njezina djeca nikada ukočeno ne leže na podu pošte ili na sav glas urlaju o prdcima i guzama jer je postavila granice.
Ima (ta supermama) dvoje djece (muško i žensko, dakako) koja nikad ne gledaju televiziju osim ako vani sniježi, a tada piju vruću čokoladu pod kariranom dekicom zato što je tako prokleto zabavno.
Iako sam mjesecima zavidjela Supermami, shvatila sam da je to pomalo slično ljubomori na Barbiku i njezin nedostižni omjer bokova/struka/grudi. Supermama može odjebati zajedno s muffinima s chia sjemenkama jer što se mene tiče, Supermama ne postoji.“

Sarah Turner – “Ne baš savršena mama“

Prošli tjedan sam navratila u knjižnicu, ali potpuno nespremna, bez uobičajenog popisa knjiga koje želim posuditi i pročitati.
Pomislila sam, ma WTF kad već nemam popis, neka knjiga nađe mene, ha.
U tom momentu, ugledam na polici libar naziva “Ne baš savršena mama“.
Naslov savršeno usklađen s mojim trenutnim stanjem uma.
Skinula sam je s police, odnijela doma i pročitala – u jedan dan.
Knjigu piše mlada blogerica, mama dvoje klinaca, koja je pala u totalnu komu od sve roditeljske literature na koju je nailazila na internetu. Majčinstvo je djelovalo čarobno i blistavo, svi su nosili božićne džempere, nikome govno nije curilo kroz pidžamu i svi su neprestano bili nasmiješeni.
To nikako nije pomagalo, pa je krenula pisati prave istine, svoje istine o majčinstvu i roditeljstvu.
Voljela bih da sam naišla na ovu knjigu ranije kad su moji klinci bili maleni, kad sam mislila da sam totalni luzer, da majčinstvo nije za mene, i molila Boga da mi djeca prežive…
Sjećam se kad je Hana jednom kao beba ležeći bljucnula, a mlijeko je izašlo istovremeno i kroz nos i kroz usta. Bila sam sama kod kuće, uhvatila sam je za noge i onda u panici kucala susjedi u stanu do mene koja je već bila “iskusna“ mama, supermama. Primila je Hanu u naručje, mene posjela, dala mi čašu vode i pola sata me uvjeravala kako je sve u najboljem redu i kako je Hana dobro. Nakon toga mjesecima nisam spavala, stalno sam osluškivala svoje dijete…
Tad su mi svi govorili: mala djeca, male brige, velika djeca velike brige…
Mislila sam… pa kako sad to… gore od ovog ne može… samo da malo porastu i spašena sam… od pelena, nespavanja, cjelodnevnog nošenja na rukama…
A onda PUBERTET!!!
OMG!!!
Tek sad mi je jasno ono o velikim brigama.
Sarah Turner je napisala knjigu o istinama roditeljstva s malom djecom, a ja razmišljam kako pretočiti na papir svoje istine o roditeljstvu tinejdžera.
Znam da ne smijem, barem ne još, Hana to ne bi odobrila.
Ali čim agonija zvana PUBERTET prođe, bacam se na posao, zapamtit ću svaki detalj ove noćne more…
Upravo sam saznala kako ima novu prijateljicu, genijalnu curu pankericu, koja nosi naušnice od limenki.
WAUUU…
Sad je tri sata poslijepodne…
Ako Pero i ja budemo imali sreće možda nas i pozdravi kad dođemo s posla. Ako se to dogodi, otvaramo šampanjac i plešemo onaj ples iz Fortnitea koji klinci obožavaju, o da.
Živili! Yeah…

Tatijana Livajić

JESAM LI NA PRAVOM PUTU?

Prije nekoliko tjedana mi je moja 15-ogodišnja kćerka rekla kako sam ja – tako uspješna. I kako mi je sve nekako savršeno posloženo u životu. Na prvu sam ostala iznenađena njenim riječima, a onda sam zaključila da me očito ona takvu i vidi i doživljava.
Ono što joj nisam uspjela reći, a što će ona nadam se iz ovog teksta shvatiti je činjenica da mi roditelji često svoje strahove i neuspjehe, pred djecom volimo sakriti. Nekako mislimo kako je u redu da smo savršeni i da imamo baš sve pod kontrolom. Meni je to bilo ok, jer sam mislila, ako pokažem svoju slabost i strah da će se djeca zabrinuti.
Nije na djeci da se brinu već je na djeci da imaju stabilne roditelje. I tako sam težila jednoj slici supermame u očima moje djece… TOTALNO POGREŠNO!
Hana ima 15 godina i vrlo rado bi voljela već sada znati koji je njezin put, koji su njezini talenti, u čemu je odlična, s čime će se kada odraste baviti, općenito kako će njezin život izgledati. Teško je tinejdžeru objasniti kako je gotovo pa nemoguće to što ona želi. Sve i da ima čvrsto zadani cilj, postoji velika vjerojatnost kako će se njezinim razvojem, iskustvima, doživljajima – i ciljevi, odnosno afiniteti mijenjati. Samim tim i odluke koje će donositi. Kako mladoj osobi objasniti da nije poanta priče u cilju, već u putovanju. Kako objasniti da se sa svakom pročitanom knjigom ili upoznavanjem nove osobe, može sve iz korijena promijeniti?
Ja s 15 godina nisam imala cilj. Nisam imala nikakve talente, nisam znala pjevati, plesati, slikati, bila sam dobra, vrlo dobra učenica, užasno sramežljiva i tiha u društvu. Moram priznati da sam se većinu vremena osjećala nevidljiva, a često i glupa. Izuzetno sam sitna, kao patuljčica, pa se ni na nekakav izgled i seksipil također nisam mogla furati. Sad kad se osvrnem na taj period, to je bio potpuni užas. Totalni nedostatak samopouzdanja. Jedino u što sam bila sigurna je da sam marljiva i da sam spremna raditi, učiti iz žarke želje da budem neovisna.
Imala sam neku viziju sebe kao mlade žene koja ne treba pomoć roditelja i koja ne treba pomoć muškarca. Htjela sam biti svoja i što prije se moći za sebe sama brinuti . Znala sam da mi je za to potrebno znanje i škola.
A što, kako i gdje…. pojma nisam imala.
Gimnazija je bila moj izbor jer je nekako „neutralna“ škola u kojoj kupuješ vrijeme. Kupiš dodatne četiri godine kad bi trebala doći ideja s čime se u životu baviti. Najsmješnije je da ni s 18 godina i dalje nisam znala puno više nego li s 15. Odlučila sam se kako za neutralnu srednju školu, tako i za neutralan fakultet. Ekonomija hotelijerstva.
Promislila sam… aha… s tim faksom bih mogla raditi u turizmu, a mogla bih raditi i kao ekonomist … “multipraktik faks“… i još je u drugom gradu, pa ću se maknuti od staraca… vrh… ima li bolje? Nema!
Ono što je najluđe je da ni nakon diplome s 23 godine nisam znala puno više nego s 15.
Vratila sam se iz grada gdje sam studirala i opet otišla, ali sada – u treći grad.
Znala sam da sam ok s brojkama i matematikom, pa bih mogla na tu temu nešto raditi. Zaposlila sam se na kreditima u jednoj maloj štedionici i tu provela genijalnih 6 godina. Što nakon toga??? Budući da mi je rad s ljudima i brojkama ležao, odlučila sam se okušati u banci. U banci sam provela genijalnih 11 godina. Što sad, što nakon banke??? Sad sam već dvije godine u poslu s nekretninama.
Nakon svega ne gledam na sebe kao na luckastu i neodlučnu. Naprotiv!
Za mene je sve ono što mi se događalo i što mi se događa PUTOVANJE.

CIJELI ŽIVOT JE PUTOVANJE…

I SAMO I JEDINO U PUTOVANJU JE I POANTA.

NEMA POGREŠNOG PUTA, SVI PUTEVI SU PRAVI!

Često mi se čini kao da u dupetu imamo GPS koji nas navodi…😊..
I samo ga pratimo i vozimo. Skrećemo ulijevo, skrećemo udesno, ulazimo u kružni tok…
I tako dalje. I onda kad ostarimo kažemo… wauuuuu…. koja je to vožnja bila!!!
Hebena…

Tatijana Livajić

LJUBAV KOJA ISCJELJUJE

Zadnjih dana u mojoj glavi i mojoj obitelji vlada – totalni kaos…
Unatoč kaosu, zahvaljujem Bogu što sam u zadnje dvije godine podigla svoju svijest na zavidnu razinu.
Da, zahvaljujem se, jer da sam sad ona Tanja koja sam bila prije, mislim da bi me protekli dani doveli do potpunog sloma.
Toliko emocija, toliko potisnutih osjećaja i sjećanja…
… koja su kao iz Pandorine kutije izišli – ogromnom silinom…
Hvala Bogu što sam naučila u baš svakoj životnoj situaciji vidjeti širu sliku.
Naučila sam da moj svijet radi za mene i da je baš sve što mi se dogodi za – neko veće dobro.
Bilo je tu, priznajem, i trenutaka kad sam klonula duhom i pomalo se osjetila žrtvom…
… ali vrlo brzo bi se ponovo podigla i shvatila kako je sve u najboljem redu.
Prije sam se znala čuditi kako Amerikanci posjećuju svoje psihoterapeute kao da idu popiti kavu.
U našem malom svijetu je kao nekakva sramota reći:
“imam problem i treba mi razgovor s nekim tko je nepristran i stručan“.
Imaš osjećaj da će te ekipa gledati kao da si malo “maka“ ili “puka“ kako bi to rekli mi Dalmoši.
No, evo, uslijed jedne krize u obitelji, odlučili smo biti malo “i maknuti i puknuti“ i potražiti pomoć oko nečeg što ne znamo riješiti sami. A tko prizna – pola mu se prašta..:-).
Obratili smo se divnoj, i stručnoj naravno, dr.Poloni,
… psihologici s ogromnim iskustvom i izvrsnim rezultatima.
Je li bilo lako krenuti u taj proces, ha? E pa i nije baš.
Znala sam kako će Polona zagrebati po površini naše ljupke Instagram obitelji i da će kopati, kopati dok ne pronađe uzroke naših – disbalanasa.
Kad je došao moj red za razgovor, osjećala sam se kao da pred njom sjedim u donjem rublju.
Prvo nelagoda, a onda odjednom, kao da skidaš kamen po kamen s leđa.
Mogla bi se kuća do kraja sagraditi od tog kamenja koliko ga ima.
Krasna jedna dalmatinska kamena kućica.
Nije se zaista lako suočiti sam sa sobom i sa svojim pogreškama.
Možda bi se stara Tanja i opirala otvaranju toj nepoznatoj ženi.
Možda bi govorila i pričala kako to ništa nema smisla, branila se, i opravdavala.
Ali sad sam zaista u stanju prihvatiti punu odgovornost za sve svoje postupke…
… i one dobre, kao i one nešto manje dobre…
Koje olakšanje kad kažeš sebi, a onda i najbližima:
“Jbg… pogriješila sam! Tada nisam znala drugačije, radila sam najbolje što sam znala”.
Pa svi uvijek radimo najbolje što znamo, zar ne…
Hoće li se učinjena šteta moći ispraviti? Molim se za to svim srcem i vjerujem da hoće.
Uz toliku količinu ljubavi, drugačiji ishod nije moguć.
Dr. Polona nam je dala predivnu knjigu čiji naslov je već znakovit:
“Pružite ljubav koja iscjeljuje“.
Toplo je preporučam svim roditeljima, kako male, tako i odrasle djece.
Toliko od mene za danas. Idem ljubiti svoju djecu i muža
… i reći im koliko su savršeni i dragocjeni!
Nastavak u sljedećem broju…

Tatijana Livajić

KURT, AMY, SMISAO I BESMISAO

Zadnjih nekoliko dana po glavi mi se vrte misli koje me vraćaju u vrijeme srednje škole i fakulteta.
Pokušavam se sjetiti nekih perioda iz svoje mladosti kad sam se osjećala tužno i depresivno.
Dosta razmišljam o tome kako sam se s time tada nosila.
Sjećam se vremena na fakultetu kad su se moji prijatelji okupljali i tulumarili, a ja sam imala potrebu biti u tišini i zatvorena u stanu. Sjećam se kako bi moja cimerica primijetila moje depresivno raspoloženje i napuštala stan jer je znala da želim biti sama.
Je li to bila depresija ili nešto drugo? Pojma nemam!
Jesam li o tome pričala s roditeljima? Nisam!
Ne zato što nisam smjela ili što me oni ne bi saslušali, već jednostavno zato što sam znala da je to nešto što će proći i što sam u stanju riješiti sama.
I rješavala sam. Nakon nekoliko dana (moja cimerica bi me zvala “BUDA KOJI MISLI”) sunce bi opet zasjalo i ja bih se pridružila svojim frendovima na tulumima i druženjima.
Što se promijenilo od tada? Koliko se promijenilo vrijeme u kojem živimo? Jesu li odgojne metode bile bolje nekad ili su bolje sada?
Kad sam ovo ljeto odvela svoju 15-godišnju kćer u New York, jedan dan za ručkom mi je rekla kako je depresivna.
Znači, sjedimo u prekrasnom restoranu u centru Manhattana i ona mi ozbiljnim glasom kaže: “Mama ja sam u depresiji“.
Kojim riječima bih opisala svoj šok i nevjericu od te njezine rečenice.
Trebalo mi je vremena da se saberem i bilo što suvislo joj odgovorim.
Pomiješale su mi se razne emocije. Od razočarenja i straha, do ljutnje…
… ne ljutnje prema 15-godišnjoj djevojčici, već ljutnje prema sebi, jer očito sam negdje dobro zaribala.
Gdje sam to pogriješila??? Jesam li joj pružila previše ili premalo? Jesam li bila dovoljno prisutna u njenom odrastanju? Jesam li je dovoljno ljubila i grlila?
Jesam li ponekad bila prestroga?
Prošlo mi je kroz glavu milijun pitanja.  Kako? Zašto? Mi smo jedna funkcionalna obitelj, poštujemo se međusobno, brinemo jedni za druge, podupiremo, ne svađamo se, ne tučemo i ne urličemo. Zašto je moje dijete depresivno???
Je li prošla nekakav bulling u školi? Nije.
Je li imala loše ocjene i pad samopouzdanja? Nije.
Ali ona je – jbg – u depresiji. Ne vidi radost života.
Ne veseli se, ne pleše od sreće, ne smije se!!!
Zašto???
Razmišljam o tome kako mi roditelji u današnje vrijeme gledamo u svoju djecu?
Kao da su od stakla koje će se svaki trenutak polomiti.
Koliko čitamo, educiramo se, brinemo…
Brinemo li previše?
Jesu li se i naši starci toliko brinuli?
Moji nisu.
Hana sad sluša Kurta Cobaina i Amy Winehouse. Proučava njihove biografije…
Filozofira o smisli i besmislu života.
Trebam li se brinuti?
Moj tata se ne bi brinuo jer ne bi ni znao tko su ti ljudi.
Uvijek sam mislila kako samo treba slušati instinkt, jako ih voljeti i bit će sve u redu.
Je li to zaista dovoljno ili ipak postoji neka tajna formula…
… koju su naši starci znali, a mi ne znamo???

Moj muž je mišljenja da nema tajne formule. I prije su djeca bila u “depri”,  možda i više nego sad. Jedina razlika – o tome se nije pričalo tada, niti je tko razmišljao o tome. Prepoznavali bi se u stihovima naših najdražih pjevača, pjevačica ili bendova… neki u likovima iz filmova i knjiga. Danas se o tome više govori, snima, piše, citira, analizira, po tiskovinama, tv, portalima…pa djeca znaju da su u – depresiji, a ne nervozna, tužna, tjeskobna.. kako smo mi – barem neki među nama- to znali opisivati sami sebi, ponekad prijateljima, nikad roditeljima..

Tatijana Livajić

ODGAJAMO LI SAMOSTALNU DJECU ILI…???

Kad dobiješ dijete, nemaš pojma o ničemu. Bombardiraju te časopisi, knjige, mame, svekrve s raznoraznim „ mudrim“ savjetima, koji uglavnom budu redom različiti, pa ti dođe da sjedneš i plačeš.
Boli te dolje, boli te gore, boli te duša jer uopće ne spavaš i misliš : OMG je li ovo samo privremeno ili je zbilja za stalno???
Kod mene je tako bilo kad sam dobila drugo dijete, a prvo je trebalo krenuti u školu. Kunem se da sam mislila da se netko gore sa mnom šali, jer nije moguće da sad sve moram raditi duplo….neeeeee…:-).
Onda se sabereš, zauzmeš pozu super heroja, angažiraš tatu, babu, didu, i nekako preživiš…barem do škole.
Moj tata je imao jedan dobar „ moto“ dok sam bila klinka ili bolje reći misiju.
S obzirom da sam jedinica, njegov najveći strah je bio da ću postati razmaženo derište, nesposobno za život. Baš sve je radio da se to ne dogodi. Sjećam se da mi je u pubertetu išao toliko na živce da bi već s 15 bila rado odselila da sam mogla.
Onda kad odrasteš i pogledaš unatrag, shvatiš da je skoro sve radio baš kako treba.
Naučio me da nema te situacije koju ne mogu prevladati. Naučio me da je inteligencija snalaženje u novonastalim i nepredvidljivim situacijama, kojih je budimo realni u životu i previše.
Sad je moja misija tome naučiti moju djecu.
Danas kad prodajem neki stan pa me nazove majka koja gleda i bira stan za sina, nije mi dobro. Zamislim tog jadnička kojem će mama lako vjerojatno i ženu izabrati.
Ili kad čujem da roditelji šalju dijete na faks, pa mu traže preko oglasnika stan za najam npr. u Zagrebu. Pa to je ludost!!! Ako s 18 godina mlada osoba ne zna otvoriti oglasnik i obići stanove, zar nije bolje da ostane kući?
Moja Hana je bila mala kad smo se njezin tata i ja razišli. Nakon prvobitnog šoka, shvatila sam da zapravo i nije loše kad o nekim odgojnim metodama možeš odlučiti sam.
Prva stvar koju sam znala oduvijek : Hana će sama pisati zadaće i sama učiti.
Da sad ne ispadnem neka luđakinja…( iako davno sam prestala brinuti šta će tko misliti )…rekla sam djetetu da je škola sad njezina obaveza, a ako zatreba pomoć oko nečeg, naravno mi smo tu i rado ćemo joj pomoći.
ALI samo i isključivo onda kad ne uspijeva sama.
Malo po malo, to je profunkcioniralo.
Matematika joj je uvijek bila rak-rana, i tu bi moj muž pomogao i objasnio, ali sve ostalo radila je sama.
Sjećam se situacije kad je preko ljetnih praznika došla jedna mama i sa mnom pokušala komentirati gradivo koje naša djeca uče. Trebali ste vidjeti moje zbunjeno lice i kako klimam zatečena i govorim …pa da, da, ma naravno….a pojma nemam o čemu žena priča, jer ja zaista ne znam koje je gradivo iz prirode i društva u trećem razredu osnovne škole.
Hana je u 4.razredu imala petice i četvorke, nekako u omjeru 80:20.
Sjećam se jednom kad sam otišla na informacije, njezina učiteljica mi je rekla da se sa Hanom doma treba više raditi, jer onda bi imala baš sve petice.
Uopće nisam znala kako bih joj na lijep način objasnila, a da ne zazvuči bahato, kako ja ne želim od svog djeteta sve petice. Kako joj objasniti da su mi petice važne otprilike kao lanjski snijeg koji nije ni pao.
Kako joj objasniti da mi je važnija ta djetetova samostalnost nego sve petice ovog svijeta.
I dalje sam s Hanom nastavila po svome…
Za sad sam postigla da je Hana s 15 godina, odgovorna, samostalna djevojka.
Nema sve petice, ali su sve ocjene njezine, i odgovorna je za sve svoje uspjehe i neuspjehe.
Naučila je donositi odluke, a najviše mi se sviđa jer vrlo rado o svakoj odluci porazgovara sa mnom.
Ja sam tu kao mama da iznesem svoje mišljenje i argumente, ali nisam tu da odlučujem umjesto nje i za nju.
Mislim da su to dosta dobri temelji za dijete na kojima će s lakoćom dalje graditi život i svoju budućnost.

Tatijana Livajić

IZ PERA DEVETOGODIŠNJAKA-KAD ODRASTEM

Pozdrav!

Ja sam Josip. Živim u selu Briševu. Prije tjedan dana sam išao liječniku zbog bolova u trbuhu. Vidio sam koliko čudnovatih stvari ima u bolnici. Propitkivao sam doktora Zoltana: Kako je biti liječnik i je li to lagan posao? Odgovorio mi je : Znaš, super je biti doktor jer pomažem ljudima, ali nije baš lagano. Treba mnogo učiti i znati. To je bilo ono što sam htio čuti jer volim izazove, također i pomaganje drugima. On me pregledao i dao mi lijek, a kako sam bio dobar i miran, dao mi je i bombon.

Sada želim biti doktor.

Znam da na svijetu ima mnogo bolesnih ljudi, a ja se nadam da ću ih moći izliječiti.

Josip Livajić

BIRAJU LI DJECA RODITELJE???

Ima jedna knjiga među mnoštvom knjiga, a koju uvijek izdvajam kao „THE BOOK“,  to je „Razgovori s Bogom“ Neil Donald Walsh.
Prije neki dan sam je poklonila za rođendan svojoj dragoj prijateljici, jer znam da je zbog izazova koje je prošla i koje još uvijek prolazi za nju to prava knjiga. Ona koja joj može promijeniti život, sigurna sam. Pomoći da do kraja shvati neke od sad neshvatljivih postupaka svojih roditelja.
A kad shvati, možda će im jednog dana moći i oprostiti…
Jedna od brojnih mudrosti koje su mi se urezale u pamćenje, je teza iz knjige koja kaže da djeca biraju svoje roditelje. Biraju roditelje ciljano kako bi ih u ovom životu nečemu naučili. Netko bira oca alkoholičara, jer će lako vjerojatno kroz svoju patnju naučiti kakav roditelj ne želi biti svom budućem djetetu. Netko bira majku koja ga se odriče nakon poroda i daje na posvajanje, jer upravo to iskustvo želi doživjeti i proživjeti u ovom životu. Kad sam pročitala taj odlomak knjige, sve mi se nekako posložilo u glavi i odjednom sam i svoje roditelje počela gledati drugim očima.
Sve neke situacije koje sam im ponekad zamjerala i do nedavno mislila kako su u mom odrastanju mogli drugačije odraditi, potpuno sam prihvatila, čak i prigrlila. Shvatila sam da su radili najbolje što su znali, i da je sve zapravo – imalo smisla.
Zbog svih tih malih kockica iz mozaika zvanog odrastanje sam osoba kakva sam danas.
Veliki dio njihovih odgojnih metoda primjenjujem i na svojoj djeci, a jedan mali dio vjerojatno neću nikada…
Kad sam pročitala knjigu i došla svojoj kćeri s rečenicom: Hvala ti ljubavi što si me izabrala za svoju mamu i zagrlila je, mala je vjerojatno mislila da sam prolupala..:-)… ali nema veze… baš je fora što je od svih mama baš mene odabrala. Isto tako i moj sin… Zaista sam počašćena…
Što mogu reći za sebe je da sam iznimno otvorenih i totalno protu konzervativnih pogleda na život i svijet oko sebe, iskreno vjerujem u Boga, ali u crkvu odlazim isključivo kad moram (skoro pa nikada). Ukoliko svi koračaju jednim smjerom, često će se dogoditi da ja krenem u suprotnom. Obožavam različitosti, obožavam ljude koji imaju hrabrost zauzeti stav, i onda kad su hebena manjina.
Za svoju Hanu znam da me između ostalog upravo zbog toga izabrala za mamu.
Hana mrzi kad je netko nazove umjetničkom dušom, jer već sad ne voli stereotipe. Međutim činjenica jest da Hana crta i slika od kada zna za sebe. I to radi – odlično.
Ovo ljeto je Hana trebala izabrati srednju školu u koju želi ići.
Bile su dvije opcije. Gimnazija ili Škola primjenjene umjetnosti i dizajna.
Na meni kao majci je bilo da dam svoje mišljenje.
Ja sam išla u gimnaziju. Meni je osobno ta škola rušila samopouzdanje iz dana u dan, ponovo i ponovno. Ne smatram se ekstra inteligentnom, ali naravno niti glupom. Zapravo sam sebi prosječna, s nadprosječnom emocionalnom inteligencijom koja mi je ionako daleko važnija. Gradivo koje bi moja najbolja prijateljica savladala u sat vremena, ja sam štrebala – tri sata. Bila sam jadna, često neispavana, ali uporna kao magarac. Maturirala sam i diplomirala. Fakultet je nakon gimnazije meni bio kao neka zeka-peka iliti ga „peace of cake“…
Zbog svega toga, no i zbog činjenice da poznajem svoje dijete, navijala sam za umjetničku školu. ALI kako to s djecom obično bude, ti u kupe, oni u špade, Hana se odlučila za gimnaziju.
Promatram je sad već skoro tri mjeseca i mislim da je mala u jednoj velikoj – noćnoj mori. Dolazi iz škole, sjeda za stol u cipelama i jakni, vadi knjige i uči. Navija budilicu u 4 ujutro i opet uči.
A ako ste mislili da zbog tog truda ima sve petice, a ne, ne, ne… ima tu svega, šarenilo dobrih, ali bogme i nedobrih ocjena. Nije zadovoljna, a nije ni sretna.
Prije nekoliko dana mi je stigao njen sms : „Mama moramo razgovarati! O školi!“
Voljela bi se ipak prebaciti u umjetničku školu, jer želi imati ŽIVOT…:-).
Kažem joj normalno kako treba o tome dobro razmisliti, ne brzati, dam svoj stav i benefite jedne i druge škole, i dogovorimo se kako će ona donijeti odluku – do petka. Ja kao mama ću je naravno podržati – ma što god odlučila.
Došao je petak, Hana je rekla da joj treba još vremena, i dobit će naravno svo vrijeme ovog svijeta.
Ako se vratimo na moje djetinjstvo i moje gimnazijske dane: Da sam ja došla svom tati s odlukom kako bih mijenjala školu, dobila bih vjerojatno odgovor da to neće biti moguće, vrlo vjerojatno ili sigurno bi mi rekao „ah… ništa od tebe kćeri moja“.
Obožavam svog tatu, on je moj idol, ima najveće srce i najbolju dušu, ali rijetko ili nikad nisam čula: „Dobra si, super si, na tebe sam ponosan“. A toliko mi je to silno trebalo…
Tek kad sam odrasla mama mi je priznala koliko me uvijek hvalio, ali samo i isključivo onda kada to ne bih čula. Bio je prokleto ponosan, ali mi baš nikad to nije rekao.
Ja sam ga između ostaloga valjda zbog toga za svog tatu i izabrala.
Da naučim da svojoj djeci svaki dan, kažem koliko su divna, koliko su posebna i kako će sve biti u redu koju god odluku da donesu, ako će osjetiti da je upravo to njihov put. Bit će u redu i ako se predomisle. Pa što?
Nek’ se predomisle i sto puta ukoliko će tako doći do svoje sreće…
Zato dragi roditelji, gledajte na svoju djecu kao na biljčice koje treba svakodnevno zalijevati kako bi procvjetale, pohvalite ih za svaku sitnicu koju dobro naprave, recite im koliko ste ponosni.
Svaki dan se sjetite kako su oni baš vas izabrali za svoje roditelje.

Tatijana Livajić

 

hanin crtež

 

VIKEND ĐIR

Što radite vikendom?
Čekamo vikend kao ozeblo sunce, onda kad napokon stigne, pogubimo se i ne znamo što bi sa sobom.
Da zbrišemo mi odrasli ( muž i ja ) sami negdje na kavu ujutro ili da povedemo i djecu???Vječna dilema.
Ako idemo svi skupa, kava će trajati max.15 minuta koliko su oni u stanju sjediti.
Ako idemo sami, pere nas grižnja savjesti, jer nama je lijepo, a oni su jadni doma i dosađuju se.
Prošli vikend smo bili sami na trgu, na suncu, opušteni, i vidimo za stolom do nas četveročlanu obitelj, poput naše.
U 45 minuta, koliko su se zadržali, nitko s nikim nije progovorio niti riječ.
Svi su bili super dotjerani za subotnju špicu, ali nigdje zabave. Djeca su bila na mobitelima sa slušalicama, a veliki niti zucnuli međusobno.
Uvijek sam se pitala, koja je poanta te kave i izlaska uopće. Pa zar nije bolje onda biti kući u pidžami, opušten i raditi nešto zabavno. Za tim stolom u kafiću se baš nitko nije zabavljao.
Ovaj vikend smo odlučili povesti djecu, ali ne na kavu, već u knjižnicu.
Što se mene tiče, mogla bih tamo provesti cijeli dan.
Volim miris knjiga, mir i tišinu koja tamo vlada. Super je što vole i djeca.
Tamo smo proveli veći dio subotnjeg jutra, prebirući po policama.
Josip je uzeo Koralinu  iz koje će u ponedjeljak predstaviti odlomak na natjecanju iz čitanja.
Nije neki odabir za devetogodišnjaka, ali koga briga, njemu je fora.

Josip u potrazi za knjigom

Pero u potrazi za knjigom
Nakon knjižnice smo prošetali s toplim kiflama u rukama. Stali smo kod frizera da nam Josipa dotjera za ponedjeljak.
I tamo je vladala neka super vibra,  pa nitko nije previše zanovijetao kako mu je dosadno.

MR.RAZOR
Poslije šišanja na red su došle Hanine Marte, koje su bile na popustu 20%….juhuuu!!!
Njene argumente kako će ih nositi sljedećih 10 godina, nismo uspjeli pobiti, pa smo ih kupili na pet milijuna rata.
Nakon ručka pisanje zadaće i ispijanje popodnevne kave. Moj najdraži dio dana, jer me svi puste napokon na miru…
Oko 7 navečer, Josip se već lagano počeo meškoljiti od dosade jer smo mu drastično ograničili plejku, pa jadničak prolazi kroz apstinencijsku krizu.
Šta sad???
A ništa, rekla sam:“ Svi se dižite s kauča, oblačite patike, idemo u našu seosku birtiju“.
To je mjesto koje se nalazi kod škole, ispred kojeg su ljuljačke, klackalica i gdje se obično  okupi dosta djece.
Dođemo tamo, a ono ni mrtvog čovjeka…Muž i ja naručujemo pivo ( da lakše preživimo..) i krećemo van na tobogan.

klackanje 10.11.
Zapravo sam skužila da se najbolje zabavimo kad tako sumanuto i spontano izađemo bez nekog plana i cilja.
Ionako je najvažnije da smo zajedno.
Nakon sat vremena klackanja i skakanja po toboganu, ugledamo pikado!!!
Pikado sam zadnji put igrala s 18 godina na faksu u studentskom bircu.
Nitko od nas četvero nema pojma što gađa, ali što jest, jest, proveli smo se genijalno.
Smislili smo neka svoja pravila, i plakali od smijeha….od pikada ili od Žuje…nisam više sigurna…:-).

pikado 10.11.

Kad smo napokon došli kući, večerali, polegli po kauču, svi smo bili dobre volje, jer dan je bio čudnovato dobro ispunjen, a zapravo bez glave i bez repa…:-).

Tatijana Livajić

MAJKE I SINOVI ili OČEVI I SINOVI?

Imam sina. Dok sam bila trudna, molila sam se da dijete bude živo, zdravo i kćer…
Tad je moja Hana imala 5 godina. Skupa smo bojale, češljale barbike, mazile se, kupovale haljinice, špangice, i sve je bilo roza boje puno šljokica. Obožavala sam curice i čudila se svojim prijateljicama koje su priželjkivale sinove. Čak je i moj muž koji je došao u naš život kad je Hana imala 4 godine, navijao za curicu jer se ufurao u barbike, mrdoglave, Winxice, Bratz i raznorazne ženske ludorije.

A onda je doktor rekao: „Gospođo nosite sina“!

Nismo bili razočarani, naprotiv, bili smo sretni jer je dr. potvrdio da je s djetetom sve u redu, da se možemo opustiti i kupovati plave tutice.

U srpnju/2009. rodio se Josip.

Puno sam čitala i mnogi su mi rekli, kako je neprocjenjivo za jednu majku imati sina i kako je odnos majke i muškog djeteta poseban.

Međutim kod nas je malo drugačija priča.

Josip je mali blizanac mog supruga. Svi naši prijatelji, poznanici, susjedi, obitelj to mogu potvrditi.

Njih dvojica su IDENTIČNI. Od glave, pa do nožnog prsta.

I ne samo to, i osobnosti su im IDENTIČNE. Mene niti u tragovima… što možda i nije tako loše…:-)

Moj muž i sin dijele neku ezoteričnu, duboku povezanost koju mi obični smrtnici uopće ne kužimo.

Kako sam se nakon udaje i rođenja drugog djeteta više bavila s Hanom, tako se moj suprug apsolutno posvetio Josipu. Da ne bude zabune, naravno da se oboje bavimo s oba naša djeteta, ali da, Josip s tatom uči, s tatom igra nogomet, s tatom je naučio plivati, tata ga mora gledati dok igra plejku i tata je tu za još mali milijun stvari.

Bilo je perioda kad sam čak pomalo bila i ljubomorna na tu duboku povezanost koju dijele ta dva mušketira.  Kad ih gledam često pomislim: „ima li u ovoj priči i jedan moj gen“???

E pa čini se da nema…što mi je ponekad baš bez veze.
S druge strane sam sretna jer Josip dobiva od svog tate količinu vremena, pažnje, nježnosti, kao malo koje dijete.

Kako je moj otac bio dosta strog, konzervativan, i odgajao me poprilično „muški“, za mene je takav odgoj uvijek bio jedini poznat i ispravan. Mislila sam kako bi i moj sin trebao imati nešto takvo, da izraste u snažnog muškarca, koji ne plače na tužni film, koji će biti možda super sportaš, da bude odrješit, da se zna obraniti, odbrusiti i tako… shvaćate tu našu dalmatinsku spiku… “macho frajer”…
Ali ne, ne, ne… pobrkala sam lončiće. Vrlo brzo sam vidjela da to neće ići baš kako sam zamislila, jer Josip nije ja, a moj muž nije moj otac.

Osim toga i moja definicija “macho frajera” se potpuno promijenila. Puno toga što mi je  nekad kod muškaraca bila slabost, sad mi je snaga.

Moj muž Josipa barem 3 puta dnevno upita: „Hej Josipe, znaš šta??? Volim te!“

Mali sad već odgovara sam:“ da, da… voliš me znam…“

Moj muž Josipa uči da ne skriva svoje emocije, da zaplakati nije nikakva sramota, da nikoga nikada ne povrijedi ili uvrijedi svjesno, da ne ogovara na tuđe uvrede, jer tko vrijeđa, govori o sebi i sigurno je u dubini duše tužan i jako povrijeđen.
Uči ga da bezgranično voli ljude, da su ljudi dobri, da grli i ljubi bez srama, da ne psuje, i da bude prije svega svoj.

Ne mogu opisati koliko sam sretna zbog toga, jer vidim da onaj odgoj koji sam ja imala, vjerojatno kod emotivnog djeteta kao što je moj sin ne bi funkcionirao.

Shvatila sam da će Josip jednog dana kao i njegov tata, ženi koju voli to reći skoro svaki dan, da će ostavljati male porukice po stanu, gledati s njom ljubavne drame i kad mu se neda, a najvažnije da će svojoj djeci biti genijalan tata.

Ovo ljeto prije proslave 9.rođendana Josip je sastavio popis djece koju će pozvati na proslavu.

Na popisu se našla djevojčica meni nepoznata.

Upitala sam ga tko je ona. Odgovorio je da je to djevojčica koju nitko ne poziva na rođendane i da je ona zbog toga uvijek tužna…“. Baš zato je mama želim pozvati…jer znam da će je to jako razveseliti“.

Srce mi je bilo veliko k’o kuća.

Morala sam otići iz sobe, sklopiti ruke, zahvaliti Bogu, svemiru, anđelima i mom mužu na ovom divnom djetetu.

I koga onda uopće briga je li važi ona MAJKE I SINOVI ili OČEVI I SINOVI…

Tatijana Livajić

Josip 9.111

josip i pero

 

ŽIVOT S TINEJĐERICOM-epizoda 1.

Za početak ću malo predstaviti svoju kćer, koja mi je trenutno i najveća inspiracija.

Hana ima 15 godina. Tatu sam joj upoznala dok sam živjela u Zagrebu. Nismo se nikad vjenčali jer smo tad mislili kako je brak bez veze, kako nam ti „papiri“ ne trebaju i kako će nas ljubav držati zajedno, ili neće. Proveli smo skupa 6 godina, a onda se u miru i razišli.

Danas smo, vidi čuda, oboje u brakovima…:-).

Ako se pitate je li naš rastanak utjecao na Hanu, vjerojatno jeste, ali tu temu ostavljam za neku drugu priliku.

Hana je kao mala uvijek bila ekstremna u svemu. Popela bi se na svaki zidić, s 3 i pol godine vozila  na twisteru, jurila na bicikli, rolama, skejtu…dolazila kući s flasterima i ranama na koljenima i laktovima. Ništa je nije moglo omesti u njezinim avanturama. Koliko god se ja brinula, taj njezin adrenalinski, neustrašivi duh,  bio mi je užasno drag.

U školi je uvijek bila odlična, potpuno samostalna, odgovorna…. dijete za poželjeti…

A onda stiže PUBERTET!

Bicikl, role, skejt padaju u zaborav. Kreće  istraživanje make-upa, društvenih mreža, mog ormara, selfija itd. Ta faza mi i nije bila baš neka fora. Zapravo mi se nije sviđala uopće.
Kao da  neko novo biće živi pod mojim krovom….djevojčica s najmodernijim valovima u kosi koje je skinula s nekog tutorijala s YouTube-a, s profi izvučenim tušem oko očiju, s konturama na obrazima od bronzera koji je kupila od đeparca, i obrvama iscrtanim bolje nego ću ja ikad biti u stanju iscrtati svoje.
U meni je nastala neopisiva panika, koja je i dana u dan sve više rasla. Kao prava odgovorna majka, nešto sam morala poduzeti, a pojma nisam imala što. U glavi su mi se vrtila samo dva moguća scenarija.

Br.1: oduzimam joj šminku, sve pobacam, vičem, prijetim, dobivam živčani slom, ona odlazi u sobu i zalupi vratima, ja se osjećam loše, potajice plačem i mislim kako sam očajna majka, i sve to dok ona u svojoj sobi gleda najnoviji  YouTube tutorijal ..:-).

Br.2: govorim joj kako je njezina nova vještina šminkanja zapravo genijalna, kako bi i ja voljela znati napraviti konture s bronzerom, a vjerojatno bi mi i tuš dobro stajao kad bi me naučila tehniku….ona donosi svoju kozmetičku torbicu, šminka me, smijemo se, zabavljamo …ja izgledam kao da idem u maškare..:-)

Pogađate li koji sam scenarij izabrala???

Scenarij broj 2!!!

I  što se dogodilo?

Faza šminkanja je trajala možda još nekih mjesec dana, a onda joj je dosadila.
Potpuno je prestala s tim.

Nakon tog malog, uspješno riješenog izazova, kao da mi je svemir u ruke stavio priručnik za rukovanje buntovnom tinejđericom i za većinu budućih situacija.

Barem sam tada tako mislila….

Tatijana Livajić

hana new york