ODJE** SUPERMAMA!

“Supermama je sranje. Potpuna izmišljotina sastavljena od haljina Cath Kidston, superhranjivih smoothieja, obiteljskih monovolumena i kuharica Mary Beth. Supermamu možete vidjeti na internetskim stranicama robnih kuća, u uskim trapericama, prsluku i namjerno raštrkane kose ili u kuhinji, čistoj, modernoj i prenamjenjenoj iz staje, koja miriše na voćne kolače.
Supermama se kupa u čarobnom napitku strpljivosti i nikada se ne ljuti. Njezina djeca nikada ukočeno ne leže na podu pošte ili na sav glas urlaju o prdcima i guzama jer je postavila granice.
Ima (ta supermama) dvoje djece (muško i žensko, dakako) koja nikad ne gledaju televiziju osim ako vani sniježi, a tada piju vruću čokoladu pod kariranom dekicom zato što je tako prokleto zabavno.
Iako sam mjesecima zavidjela Supermami, shvatila sam da je to pomalo slično ljubomori na Barbiku i njezin nedostižni omjer bokova/struka/grudi. Supermama može odjebati zajedno s muffinima s chia sjemenkama jer što se mene tiče, Supermama ne postoji.“

Sarah Turner – “Ne baš savršena mama“

Prošli tjedan sam navratila u knjižnicu, ali potpuno nespremna, bez uobičajenog popisa knjiga koje želim posuditi i pročitati.
Pomislila sam, ma WTF kad već nemam popis, neka knjiga nađe mene, ha.
U tom momentu, ugledam na polici libar naziva “Ne baš savršena mama“.
Naslov savršeno usklađen s mojim trenutnim stanjem uma.
Skinula sam je s police, odnijela doma i pročitala – u jedan dan.
Knjigu piše mlada blogerica, mama dvoje klinaca, koja je pala u totalnu komu od sve roditeljske literature na koju je nailazila na internetu. Majčinstvo je djelovalo čarobno i blistavo, svi su nosili božićne džempere, nikome govno nije curilo kroz pidžamu i svi su neprestano bili nasmiješeni.
To nikako nije pomagalo, pa je krenula pisati prave istine, svoje istine o majčinstvu i roditeljstvu.
Voljela bih da sam naišla na ovu knjigu ranije kad su moji klinci bili maleni, kad sam mislila da sam totalni luzer, da majčinstvo nije za mene, i molila Boga da mi djeca prežive…
Sjećam se kad je Hana jednom kao beba ležeći bljucnula, a mlijeko je izašlo istovremeno i kroz nos i kroz usta. Bila sam sama kod kuće, uhvatila sam je za noge i onda u panici kucala susjedi u stanu do mene koja je već bila “iskusna“ mama, supermama. Primila je Hanu u naručje, mene posjela, dala mi čašu vode i pola sata me uvjeravala kako je sve u najboljem redu i kako je Hana dobro. Nakon toga mjesecima nisam spavala, stalno sam osluškivala svoje dijete…
Tad su mi svi govorili: mala djeca, male brige, velika djeca velike brige…
Mislila sam… pa kako sad to… gore od ovog ne može… samo da malo porastu i spašena sam… od pelena, nespavanja, cjelodnevnog nošenja na rukama…
A onda PUBERTET!!!
OMG!!!
Tek sad mi je jasno ono o velikim brigama.
Sarah Turner je napisala knjigu o istinama roditeljstva s malom djecom, a ja razmišljam kako pretočiti na papir svoje istine o roditeljstvu tinejdžera.
Znam da ne smijem, barem ne još, Hana to ne bi odobrila.
Ali čim agonija zvana PUBERTET prođe, bacam se na posao, zapamtit ću svaki detalj ove noćne more…
Upravo sam saznala kako ima novu prijateljicu, genijalnu curu pankericu, koja nosi naušnice od limenki.
WAUUU…
Sad je tri sata poslijepodne…
Ako Pero i ja budemo imali sreće možda nas i pozdravi kad dođemo s posla. Ako se to dogodi, otvaramo šampanjac i plešemo onaj ples iz Fortnitea koji klinci obožavaju, o da.
Živili! Yeah…

Tatijana Livajić

JESAM LI NA PRAVOM PUTU?

Prije nekoliko tjedana mi je moja 15-ogodišnja kćerka rekla kako sam ja – tako uspješna. I kako mi je sve nekako savršeno posloženo u životu. Na prvu sam ostala iznenađena njenim riječima, a onda sam zaključila da me očito ona takvu i vidi i doživljava.
Ono što joj nisam uspjela reći, a što će ona nadam se iz ovog teksta shvatiti je činjenica da mi roditelji često svoje strahove i neuspjehe, pred djecom volimo sakriti. Nekako mislimo kako je u redu da smo savršeni i da imamo baš sve pod kontrolom. Meni je to bilo ok, jer sam mislila, ako pokažem svoju slabost i strah da će se djeca zabrinuti.
Nije na djeci da se brinu već je na djeci da imaju stabilne roditelje. I tako sam težila jednoj slici supermame u očima moje djece… TOTALNO POGREŠNO!
Hana ima 15 godina i vrlo rado bi voljela već sada znati koji je njezin put, koji su njezini talenti, u čemu je odlična, s čime će se kada odraste baviti, općenito kako će njezin život izgledati. Teško je tinejdžeru objasniti kako je gotovo pa nemoguće to što ona želi. Sve i da ima čvrsto zadani cilj, postoji velika vjerojatnost kako će se njezinim razvojem, iskustvima, doživljajima – i ciljevi, odnosno afiniteti mijenjati. Samim tim i odluke koje će donositi. Kako mladoj osobi objasniti da nije poanta priče u cilju, već u putovanju. Kako objasniti da se sa svakom pročitanom knjigom ili upoznavanjem nove osobe, može sve iz korijena promijeniti?
Ja s 15 godina nisam imala cilj. Nisam imala nikakve talente, nisam znala pjevati, plesati, slikati, bila sam dobra, vrlo dobra učenica, užasno sramežljiva i tiha u društvu. Moram priznati da sam se većinu vremena osjećala nevidljiva, a često i glupa. Izuzetno sam sitna, kao patuljčica, pa se ni na nekakav izgled i seksipil također nisam mogla furati. Sad kad se osvrnem na taj period, to je bio potpuni užas. Totalni nedostatak samopouzdanja. Jedino u što sam bila sigurna je da sam marljiva i da sam spremna raditi, učiti iz žarke želje da budem neovisna.
Imala sam neku viziju sebe kao mlade žene koja ne treba pomoć roditelja i koja ne treba pomoć muškarca. Htjela sam biti svoja i što prije se moći za sebe sama brinuti . Znala sam da mi je za to potrebno znanje i škola.
A što, kako i gdje…. pojma nisam imala.
Gimnazija je bila moj izbor jer je nekako „neutralna“ škola u kojoj kupuješ vrijeme. Kupiš dodatne četiri godine kad bi trebala doći ideja s čime se u životu baviti. Najsmješnije je da ni s 18 godina i dalje nisam znala puno više nego li s 15. Odlučila sam se kako za neutralnu srednju školu, tako i za neutralan fakultet. Ekonomija hotelijerstva.
Promislila sam… aha… s tim faksom bih mogla raditi u turizmu, a mogla bih raditi i kao ekonomist … “multipraktik faks“… i još je u drugom gradu, pa ću se maknuti od staraca… vrh… ima li bolje? Nema!
Ono što je najluđe je da ni nakon diplome s 23 godine nisam znala puno više nego s 15.
Vratila sam se iz grada gdje sam studirala i opet otišla, ali sada – u treći grad.
Znala sam da sam ok s brojkama i matematikom, pa bih mogla na tu temu nešto raditi. Zaposlila sam se na kreditima u jednoj maloj štedionici i tu provela genijalnih 6 godina. Što nakon toga??? Budući da mi je rad s ljudima i brojkama ležao, odlučila sam se okušati u banci. U banci sam provela genijalnih 11 godina. Što sad, što nakon banke??? Sad sam već dvije godine u poslu s nekretninama.
Nakon svega ne gledam na sebe kao na luckastu i neodlučnu. Naprotiv!
Za mene je sve ono što mi se događalo i što mi se događa PUTOVANJE.

CIJELI ŽIVOT JE PUTOVANJE…

I SAMO I JEDINO U PUTOVANJU JE I POANTA.

NEMA POGREŠNOG PUTA, SVI PUTEVI SU PRAVI!

Često mi se čini kao da u dupetu imamo GPS koji nas navodi…😊..
I samo ga pratimo i vozimo. Skrećemo ulijevo, skrećemo udesno, ulazimo u kružni tok…
I tako dalje. I onda kad ostarimo kažemo… wauuuuu…. koja je to vožnja bila!!!
Hebena…

Tatijana Livajić

LJUBAV KOJA ISCJELJUJE

Zadnjih dana u mojoj glavi i mojoj obitelji vlada – totalni kaos…
Unatoč kaosu, zahvaljujem Bogu što sam u zadnje dvije godine podigla svoju svijest na zavidnu razinu.
Da, zahvaljujem se, jer da sam sad ona Tanja koja sam bila prije, mislim da bi me protekli dani doveli do potpunog sloma.
Toliko emocija, toliko potisnutih osjećaja i sjećanja…
… koja su kao iz Pandorine kutije izišli – ogromnom silinom…
Hvala Bogu što sam naučila u baš svakoj životnoj situaciji vidjeti širu sliku.
Naučila sam da moj svijet radi za mene i da je baš sve što mi se dogodi za – neko veće dobro.
Bilo je tu, priznajem, i trenutaka kad sam klonula duhom i pomalo se osjetila žrtvom…
… ali vrlo brzo bi se ponovo podigla i shvatila kako je sve u najboljem redu.
Prije sam se znala čuditi kako Amerikanci posjećuju svoje psihoterapeute kao da idu popiti kavu.
U našem malom svijetu je kao nekakva sramota reći:
“imam problem i treba mi razgovor s nekim tko je nepristran i stručan“.
Imaš osjećaj da će te ekipa gledati kao da si malo “maka“ ili “puka“ kako bi to rekli mi Dalmoši.
No, evo, uslijed jedne krize u obitelji, odlučili smo biti malo “i maknuti i puknuti“ i potražiti pomoć oko nečeg što ne znamo riješiti sami. A tko prizna – pola mu se prašta..:-).
Obratili smo se divnoj, i stručnoj naravno, dr.Poloni,
… psihologici s ogromnim iskustvom i izvrsnim rezultatima.
Je li bilo lako krenuti u taj proces, ha? E pa i nije baš.
Znala sam kako će Polona zagrebati po površini naše ljupke Instagram obitelji i da će kopati, kopati dok ne pronađe uzroke naših – disbalanasa.
Kad je došao moj red za razgovor, osjećala sam se kao da pred njom sjedim u donjem rublju.
Prvo nelagoda, a onda odjednom, kao da skidaš kamen po kamen s leđa.
Mogla bi se kuća do kraja sagraditi od tog kamenja koliko ga ima.
Krasna jedna dalmatinska kamena kućica.
Nije se zaista lako suočiti sam sa sobom i sa svojim pogreškama.
Možda bi se stara Tanja i opirala otvaranju toj nepoznatoj ženi.
Možda bi govorila i pričala kako to ništa nema smisla, branila se, i opravdavala.
Ali sad sam zaista u stanju prihvatiti punu odgovornost za sve svoje postupke…
… i one dobre, kao i one nešto manje dobre…
Koje olakšanje kad kažeš sebi, a onda i najbližima:
“Jbg… pogriješila sam! Tada nisam znala drugačije, radila sam najbolje što sam znala”.
Pa svi uvijek radimo najbolje što znamo, zar ne…
Hoće li se učinjena šteta moći ispraviti? Molim se za to svim srcem i vjerujem da hoće.
Uz toliku količinu ljubavi, drugačiji ishod nije moguć.
Dr. Polona nam je dala predivnu knjigu čiji naslov je već znakovit:
“Pružite ljubav koja iscjeljuje“.
Toplo je preporučam svim roditeljima, kako male, tako i odrasle djece.
Toliko od mene za danas. Idem ljubiti svoju djecu i muža
… i reći im koliko su savršeni i dragocjeni!
Nastavak u sljedećem broju…

Tatijana Livajić

ZA BRUTALNU ISKRENOST U 2019.G.

Pročitala sam maloprije genijalnu objavu Bruna Šimleše i slatko se nasmijala.
Da život nije samo Instagram, cvjetići, leptirići, prije nekoliko dana mi je napisala moja draga prijateljica koja voli sasuti mi u facu sve što je kod mene živcira.
Na prvu me to malo štrecne, ali onda zaključim koliko je to zapravo zdrav jedan odnos kad odmah kažeš što te smeta, umjesto da nosiš u sebi dok ne naraste na desetu potenciju.
Kaže Bruno, koji se trenutno nalazi na genijalnom putovanju sa suprugom i kćerkicom, kako bi bio red da uđemo u 2019. brutalno iskreni. Shodno tome je čovjek iznio i neke manje lijepe trenutke s putovanja u Rijo. Npr. kako su se on i supruga zakačili pa će imati što rješavati u novoj godini, da je kćerkica poprilično zanovijetala, da se klima kvarila i da je grad koji su obišli užasno smrdio.
To me asociralo na život. Zar cijeli život zapravo nije pun prekrasnih stvari, ali brate mili, ima i toliko shitty stvari koje ne možeš nikako zaobići.
Tako je i kod nas.
Nakon nekoliko dočeka novih godina, kad smo bančili i pijančili s frendovima…
… večeras smo lijepo u kući s djecom.
Imamo trenutno izazov (riječ problem ne podnosim) s našom tinejdžericom koja je u nekakvoj manjoj adolescentskoj krizi.
I… odlučili smo ostati kući.
S obzirom da našu obitelj sačinjava 7 članova (baba, dida, muž, sin, kćer, pas i ja), čim 1 ima loš period, odrazi se na svih nas. Pa čak i na psa koji nas tužno gleda.
Ali ne bojimo se, iz svake krize izađemo još jači. Znam da ćemo mi to riješiti baš junački.
Navečer pečemo mufine, kokice, pizzu, tople sendviče i tko zna što će nam još pasti na pamet.
Muzika će svirati na sav glas i bit će nam – super…
Svima Vama želimo genijalan provod,
… ludu zabavu i da brutalno iskreno uđete u 2019. godinu.
Živili!!!

Tatijana Livajić

KURT, AMY, SMISAO I BESMISAO

Zadnjih nekoliko dana po glavi mi se vrte misli koje me vraćaju u vrijeme srednje škole i fakulteta.
Pokušavam se sjetiti nekih perioda iz svoje mladosti kad sam se osjećala tužno i depresivno.
Dosta razmišljam o tome kako sam se s time tada nosila.
Sjećam se vremena na fakultetu kad su se moji prijatelji okupljali i tulumarili, a ja sam imala potrebu biti u tišini i zatvorena u stanu. Sjećam se kako bi moja cimerica primijetila moje depresivno raspoloženje i napuštala stan jer je znala da želim biti sama.
Je li to bila depresija ili nešto drugo? Pojma nemam!
Jesam li o tome pričala s roditeljima? Nisam!
Ne zato što nisam smjela ili što me oni ne bi saslušali, već jednostavno zato što sam znala da je to nešto što će proći i što sam u stanju riješiti sama.
I rješavala sam. Nakon nekoliko dana (moja cimerica bi me zvala “BUDA KOJI MISLI”) sunce bi opet zasjalo i ja bih se pridružila svojim frendovima na tulumima i druženjima.
Što se promijenilo od tada? Koliko se promijenilo vrijeme u kojem živimo? Jesu li odgojne metode bile bolje nekad ili su bolje sada?
Kad sam ovo ljeto odvela svoju 15-godišnju kćer u New York, jedan dan za ručkom mi je rekla kako je depresivna.
Znači, sjedimo u prekrasnom restoranu u centru Manhattana i ona mi ozbiljnim glasom kaže: “Mama ja sam u depresiji“.
Kojim riječima bih opisala svoj šok i nevjericu od te njezine rečenice.
Trebalo mi je vremena da se saberem i bilo što suvislo joj odgovorim.
Pomiješale su mi se razne emocije. Od razočarenja i straha, do ljutnje…
… ne ljutnje prema 15-godišnjoj djevojčici, već ljutnje prema sebi, jer očito sam negdje dobro zaribala.
Gdje sam to pogriješila??? Jesam li joj pružila previše ili premalo? Jesam li bila dovoljno prisutna u njenom odrastanju? Jesam li je dovoljno ljubila i grlila?
Jesam li ponekad bila prestroga?
Prošlo mi je kroz glavu milijun pitanja.  Kako? Zašto? Mi smo jedna funkcionalna obitelj, poštujemo se međusobno, brinemo jedni za druge, podupiremo, ne svađamo se, ne tučemo i ne urličemo. Zašto je moje dijete depresivno???
Je li prošla nekakav bulling u školi? Nije.
Je li imala loše ocjene i pad samopouzdanja? Nije.
Ali ona je – jbg – u depresiji. Ne vidi radost života.
Ne veseli se, ne pleše od sreće, ne smije se!!!
Zašto???
Razmišljam o tome kako mi roditelji u današnje vrijeme gledamo u svoju djecu?
Kao da su od stakla koje će se svaki trenutak polomiti.
Koliko čitamo, educiramo se, brinemo…
Brinemo li previše?
Jesu li se i naši starci toliko brinuli?
Moji nisu.
Hana sad sluša Kurta Cobaina i Amy Winehouse. Proučava njihove biografije…
Filozofira o smisli i besmislu života.
Trebam li se brinuti?
Moj tata se ne bi brinuo jer ne bi ni znao tko su ti ljudi.
Uvijek sam mislila kako samo treba slušati instinkt, jako ih voljeti i bit će sve u redu.
Je li to zaista dovoljno ili ipak postoji neka tajna formula…
… koju su naši starci znali, a mi ne znamo???

Moj muž je mišljenja da nema tajne formule. I prije su djeca bila u “depri”,  možda i više nego sad. Jedina razlika – o tome se nije pričalo tada, niti je tko razmišljao o tome. Prepoznavali bi se u stihovima naših najdražih pjevača, pjevačica ili bendova… neki u likovima iz filmova i knjiga. Danas se o tome više govori, snima, piše, citira, analizira, po tiskovinama, tv, portalima…pa djeca znaju da su u – depresiji, a ne nervozna, tužna, tjeskobna.. kako smo mi – barem neki među nama- to znali opisivati sami sebi, ponekad prijateljima, nikad roditeljima..

Tatijana Livajić

A SHITTY DAY i MERLOT

Da, da, danas je zbilja „shitty day” .

Osam sati navečer, a ja razmišljam da li da odem spavati ili da natočim čašu crnog vina kao terapiju.
Vjerojatno ću ovo drugo….jer WTF,  prije nekoliko godina doktorica na sistematskom mi je rekla: „dušice kad si u stresu uzmi normabel ili čašu vina. Učinak ti je potpuno isti.”

Od tad se merlot nastanio u mom frižideru kao podstanar.

Kad idemo u spizu popis nam izgleda otprilike: kruh, vino, mlijeko, jogurt itd…

Bila je neka situacija na poslu, koju bih rado zaboravila. Ljudi, ljudi i rad s ljudima. Ima ih divnih, a ima ih takvih da bi ih rado izbrisala iz svoje moždane memorijske kartice.
Onda dođem kući otprilike kao ispuhan balon i muž mi kaže kako sam prema njemu drska, a kad pričam s prijateljicama, uvijek se smijem i dobre sam volje. Hmmm…

Dok to izgovara taman mu kuham kavu.

Kroz glavu mi prolazi ideja da je prolijem u sudoper.

Ali ne, ne….prilazim mu s podmetačem i šalicom te iste tople i mirišljave kave, nasmiješim se i kažem: „evo ljubavi, kavica za tebe…nadam se da sam ti sad dovoljno ljubazna”.

Naravno da je dodatno isprovociran. Još nekoliko minuta vodi monolog o ženi goropadnici i napušta prostoriju.

I tako…
Moj sin i ja sad sjedimo na kauču pred TV-om, on sa slušalicama, ja sa svojim laptopom dok pišem ovu priču. Zapravo nam je skroz ok.

Pišem jer mi se eto piše…uz čašu crnog vina…

Sutra je novi dan…i bit će genijalan.

Haiku by Tatijana Livajić

ODGAJAMO LI SAMOSTALNU DJECU ILI…???

Kad dobiješ dijete, nemaš pojma o ničemu. Bombardiraju te časopisi, knjige, mame, svekrve s raznoraznim „ mudrim“ savjetima, koji uglavnom budu redom različiti, pa ti dođe da sjedneš i plačeš.
Boli te dolje, boli te gore, boli te duša jer uopće ne spavaš i misliš : OMG je li ovo samo privremeno ili je zbilja za stalno???
Kod mene je tako bilo kad sam dobila drugo dijete, a prvo je trebalo krenuti u školu. Kunem se da sam mislila da se netko gore sa mnom šali, jer nije moguće da sad sve moram raditi duplo….neeeeee…:-).
Onda se sabereš, zauzmeš pozu super heroja, angažiraš tatu, babu, didu, i nekako preživiš…barem do škole.
Moj tata je imao jedan dobar „ moto“ dok sam bila klinka ili bolje reći misiju.
S obzirom da sam jedinica, njegov najveći strah je bio da ću postati razmaženo derište, nesposobno za život. Baš sve je radio da se to ne dogodi. Sjećam se da mi je u pubertetu išao toliko na živce da bi već s 15 bila rado odselila da sam mogla.
Onda kad odrasteš i pogledaš unatrag, shvatiš da je skoro sve radio baš kako treba.
Naučio me da nema te situacije koju ne mogu prevladati. Naučio me da je inteligencija snalaženje u novonastalim i nepredvidljivim situacijama, kojih je budimo realni u životu i previše.
Sad je moja misija tome naučiti moju djecu.
Danas kad prodajem neki stan pa me nazove majka koja gleda i bira stan za sina, nije mi dobro. Zamislim tog jadnička kojem će mama lako vjerojatno i ženu izabrati.
Ili kad čujem da roditelji šalju dijete na faks, pa mu traže preko oglasnika stan za najam npr. u Zagrebu. Pa to je ludost!!! Ako s 18 godina mlada osoba ne zna otvoriti oglasnik i obići stanove, zar nije bolje da ostane kući?
Moja Hana je bila mala kad smo se njezin tata i ja razišli. Nakon prvobitnog šoka, shvatila sam da zapravo i nije loše kad o nekim odgojnim metodama možeš odlučiti sam.
Prva stvar koju sam znala oduvijek : Hana će sama pisati zadaće i sama učiti.
Da sad ne ispadnem neka luđakinja…( iako davno sam prestala brinuti šta će tko misliti )…rekla sam djetetu da je škola sad njezina obaveza, a ako zatreba pomoć oko nečeg, naravno mi smo tu i rado ćemo joj pomoći.
ALI samo i isključivo onda kad ne uspijeva sama.
Malo po malo, to je profunkcioniralo.
Matematika joj je uvijek bila rak-rana, i tu bi moj muž pomogao i objasnio, ali sve ostalo radila je sama.
Sjećam se situacije kad je preko ljetnih praznika došla jedna mama i sa mnom pokušala komentirati gradivo koje naša djeca uče. Trebali ste vidjeti moje zbunjeno lice i kako klimam zatečena i govorim …pa da, da, ma naravno….a pojma nemam o čemu žena priča, jer ja zaista ne znam koje je gradivo iz prirode i društva u trećem razredu osnovne škole.
Hana je u 4.razredu imala petice i četvorke, nekako u omjeru 80:20.
Sjećam se jednom kad sam otišla na informacije, njezina učiteljica mi je rekla da se sa Hanom doma treba više raditi, jer onda bi imala baš sve petice.
Uopće nisam znala kako bih joj na lijep način objasnila, a da ne zazvuči bahato, kako ja ne želim od svog djeteta sve petice. Kako joj objasniti da su mi petice važne otprilike kao lanjski snijeg koji nije ni pao.
Kako joj objasniti da mi je važnija ta djetetova samostalnost nego sve petice ovog svijeta.
I dalje sam s Hanom nastavila po svome…
Za sad sam postigla da je Hana s 15 godina, odgovorna, samostalna djevojka.
Nema sve petice, ali su sve ocjene njezine, i odgovorna je za sve svoje uspjehe i neuspjehe.
Naučila je donositi odluke, a najviše mi se sviđa jer vrlo rado o svakoj odluci porazgovara sa mnom.
Ja sam tu kao mama da iznesem svoje mišljenje i argumente, ali nisam tu da odlučujem umjesto nje i za nju.
Mislim da su to dosta dobri temelji za dijete na kojima će s lakoćom dalje graditi život i svoju budućnost.

Tatijana Livajić