KREVET OD ČAVALA

„Prolazeći jednog dana pokraj jedne kuće, muškarac je ugledao sitnu staricu kako se ljulja u svom stolcu, sitnog starca kako čita novine ljuljajući se uz nju i psa koji je ležao na trijemu između njih, cvileći kao da ga nešto boli. Dok je tako prolazio, muškarac se u sebi zapitao zbog čega pas cvili“.
Sljedećeg dana opet je prošao mimo iste kuće. Ugledao je stari par kako se ljulja, svaki u svom stolcu, i psa koji je ležao između njih stalno proizvodeći isti bolan zvuk. Zbunjen, muškarac je sam sebi obećao kako će, ako pas i sutradan bude cvilio, upitati stari par za to. Trećeg dana, na svoju žalost, ugledao je istu scenu : sitnu staricu kako se ljulja, sitnog starca kako čita i psa na starom mjestu kako žalosno cvili. Nije više mogao izdržati:
„Oprostite gospođo“, oslovio je staricu „što je vašem psu.“
„Oh njemu?“, rekla je ona. „Leži na čavlu.“
Zatečen njezinim odgovorom muškarac je upitao: „Ako leži na čavlu i to ga smeta – zašto jednostavno ne ustane?“
Sitna starica se nasmiješila i glasom dobrodušne bakice kazala: „Pa dušo, dovoljno ga žulja da cvili zbog toga, ali još ne dovoljno da bi zbog toga ustao.“

Ležite li vi na čavlu?
Jeste li prepoznali sebe u psu tog starog para? Žalite li zbog situacije u vašem životu, ali ne poduzimate ništa da biste je poboljšali? Ponekad sami sebe zavaravamo kako je puko pretresanje naših problema, uvijek iznova u vlastitoj glavi ili stalno raspravljanje o njima s drugima – poduzimanje akcije. A istina je da takve aktivnosti mogu odnijeti mnogo vremena, i rijetko donesu stvarno rješenje (uz to nas potroše i iscrpe). Pa ipak mnogi ljudi zapnu baš u toj točki.
Tada se u dramu uključi i naš ego. Opravdavamo vlastiti položaj i aktivno počnemo od drugih tražiti da nas u tome podrže. Želimo uključiti druge članove „zbora“ koji će zajedno s nama pjevati našu jadikovku – i čini se da ih uvijek uspijevamo pronaći. Naši kolege i kolegice pjevači obično leže na svojim vlastitim čavlima i jadikuju jednako nad svojim nepovoljnim okolnostima. Otud potječe izreka „Bijeda voli društvo“. Ali ovakva vrsta podrške otežava nam ustajanje sa čavla.
Nakon nekog vremena tako se naviknemo na osjećaj da smo nesretni zbog nekog problema da vlastitu nesreću prihvatimo kao nešto normalno. Koliko god zvučalo šašavo, neugoda postaje našom zonom sigurnosti!
Zašto cvilite, a ne mičete se s čavla? Zapitajte se – „Što želim? Što bi me usrećilo? Čega se to plašim da bi se moglo dogoditi ako poduzmem taj korak?“
Jednom kad osvijestimo vlastitu situaciju na nama je da nešto poduzmemo. Srećom, ista energija koju smo usmjeravali u jadikovanje i cviljenje može se preusmjeriti da „ gorivom“ opskrbi našu tranziciju iz zaglavljenosti u iskorak.
U mom slučaju, spoznaja da ležim na čavlu bilo je kao da sam podigla nogu s kočnice automobila. Sljedeći korak bio je samo da dohvatim volan i usmjerim automobil u pravcu u kojem želim ići.
„Vi ste dizajner vlastitog života. Zadatak vam je da osmislite život kakav želite“!!!
Lisa Nichols „Bez obzira na sve“

MAMA, JEL TAKO DA DJED MRAZ NE POSTOJI???

Došla sam kući s posla, sjedim s Hanom i nešto pričamo. Odjednom mi kaže, ničim potaknuta: „Hej mama baš sam danas naišla u svojoj sobi na ono pismo djeda Mraza! Od lani.“
Donijela mi je da ga pročitam i odmah kreće inspiracija. Pali se mašina (laptop) uz popodnevni kapučino.
Kako sam već spominjala u prethodnim tekstovima, Pero je ušao u Hanin život kad je imala 4 godine.
Jako mu je bilo bitno da ima baš svake godine Božić iz snova. Išao bi s njom pješice po bor koji bi ona prstićem izabrala, i naravno da je to bio uvijek jedan od najvećih.
Tad smo živjeli u stanu od 46m2, na 4.katu zgrade bez lifta. Pero bi „jelku“ prebacio na rame i penjući s Hanom polako stepenicama doteglio do stana.
Na Božićno jutro bi se izvukao iz kreveta u 4 sata i sve darove poredao i dekorirao ispod bora. Jedne godine me ujutro dočekao šok jer je kupio snijeg u spreju kojeg je posvuda špricao… mislim, bilo ga je i u kuhinji po suđu, po stolu, prozorima….
Baš svugdje… skoro sam pala u nesvijest…
Ono što je najviše volio, to je pisanje pisma za Hanu u ime djeda Mraza.
Ta pisma su bila posebna… ona bi se hihotala od smijeha, uvjerena kako joj se svake godine obraća glavom i bradom djed Mraz osobno.
Sad to radimo isto s Josipom. Svake godine, već deset godina Pero Mraz piše pismo.
Na jutro Sv. Nikole me probudio u 4 ujutro i pitao u panici : „Hej, gdje su čizmice, nisi ih napunila???“… Nije ih vidio uredno postavljene na prozorima…
Rekla sam mu: „Što si zaboravio kako sam ja Sv. Nikola , a ti djed Mraz?“
Josip je prošle godine stigao iz škole s pitanjem: „Mama je li tako da djed Mraz ne postoji??? Meni su svi prijatelji rekli da ne postoji, već kako to mame i tate stavljaju poklone pod bor…“
Ali, ne, ne, Pero i ja se ne predajemo…. Brzo sam se snašla i odgovorila kako za onu djecu koja u djeda Mraza vjeruju, on uvijek iznova dolazi, a za djecu koja ne vjeruju, mama i tata kupuju poklone…
Prihvatio je odgovor, iako nisam sigurna je li zaista povjerovao.
Ili želi da mi budemo sretni i da dalje pišemo pisma..:-).

Pismo za Božić/2017 by Pero Mraz:

Ho, ho, ho!
Evo me opet tu, nakon godinu dana. Jedva sam kroz klimu prošao, malo sam se udebljao, previše sam čipi-čipsa pojeo, a „život na vagi“ nisam gledao. Nisam stigao, jer darove sam sam spremao.
Baka Mrazica je uzela godišnji i otišla u Pariz, a poklona je toliko da je jedva u vreću stalo. Ali uspio sam i zbog toga sam sretan… I tako, gdje sam ono stao… aha… bili ste jako dobri, svi skupa. Hana je tek mrvicu u školi laganije krenula, a onda je sve redom pomela. Nastavi li tako bit će opet odlikašica. I ako ne u 8.razredu, onda kao srednjoškolka. Ona je predivna i prelijepa djevojčica. Čuvala je i brata, nasmijavala sve doma, ponekad ostala i bez obrva, no nema veze, to je normalno kod tinejdžera. Dobro, ne uvijek i čupanje obrva, ali slično svašta. Neka pazi i posjećuje tatu Mira, tetu Marinu i bracu Frana. Pero je bio stalno uz vas, čak se i tuširao po dva puta na dan. Tanja je zarađivala, kupovala spizu i vozala vas u Zadar, na plažu, u školu u Mullera. Baba Nada vam je kuhala, prala, peglala, odvozila na nastavu i čekala. Mazila i didu Josu koji je zbog svih vas radostan, sretan i nasmijan, pa se sve manje čuje u prizemlju njegovo: En ti Boga..:-). Josip je bio poslušan, pristojan, dobio hrpu petica, ponekad se ljutio i musio kada bi morao učiti s tatom “100 sati na dan”…

P.S. Mlijeko i keksi su bili super ukusni, hvala vam. Hvala i Gromu što nije lajao, njemu sam ostavio dvije kosti paprčnjaka..:-).

O-ho-ho… Okej, u redu, odoh ja!

Tatijana Livajić i Pero Mraz Livajić

Josip i bor

hana i Pero.jpg

ZAŠTO BI HTJELA DA MI DJECA ODU OD KUĆE S 18???

Po naslovu bi se reklo da ih se jedva čekam riješiti. Ma ne…iako ima i toga malo..:-).
Jedinica sam, nemam brata ni sestru, a moja najbolja prijateljica također je jedinica. Nas dvije smo jedna drugoj sestre. Upoznale smo se u gimnaziji, živjele u istom kvartu, imale isti izazov s očevima. Ta dva tvrdoglava “jarca” su bila previše zaštitnički nastrojena. Zamislite ljeto u Zadru. Mladi tek u 10 sati navečer izlaze van, a nas dvije u 11 sati moramo biti u kući. Krenule bi iz grada u 10:55 i onda trčale preko mosta kao sumanute da stignemo na vrijeme.
A onda smo maturirale i odlučile upisati faks. Naravno zajedno. Ali koji faks??? Definitivno van Zadra. A gdje??? Pa u Opatiji!!!

Opatija1
Opatija je tih godina bila centar društvenog života i noćnih izlazaka i pravo mjesto za nas.
Bile smo dobre učenice i bez problema položile prijemni ispit.
Fakultet nije bio težak, predavanja nisu bila obavezna, znale smo da sve stignemo.
I bit ćemo naravno cimerice.
Definitivno, ali definitivno taj odlazak od kuće i studentski život je nešto što ne bi mijenjala za sva blaga ovog svijeta.
I ne nismo bile problematične, ali da, napokon smo krenule u život bez nadzora roditelja.
Bilo je puno izlazaka do jutra, bilo je dosta i alkohola, bilo je zaljubljivanja i podosta propuštenih predavanja, kolokvija, ispitnih rokova itd.
Ali sva ta prikupljena životna iskustva, nikad, ali nikad ne bi stekle da smo ostale kući pod paskom roditelja.
One situacije kad imaš love, pa drugi dan nemaš prebijene kinte , a tek je početak mjeseca.
Kad ti je frižider prazan i jedino što jedeš danima je pašta s raguom iz konzerve.
Kad seliš iz studentskog stana jer imaš najezdu žohara.
Imali smo studentske bonove, ali tad smo s njima mogli kupovati i piće na određenim studentskim mjestima… Pa tko bi lud onda bonove trošio na recimo pristojan ručak.
Onaj osjećaj kad ti starci pošalju paket pun hrane busom, pa pozoveš cijelu ekipu na gozbu, jer znaš da su vjerojatno svi gladni. Onda riješiš taj paket u jedan dan, pa poslije opet zijevaš i lažeš mami kako si baš odledio one sarme koje je poslala…:-).
Neprocjenjivo.
Kad se iz Opatije utrpaš frendici koja je jedina imala neki mali auto i ideš na koncert Laufera u Zadar, ali moliš Boga da te nitko ne vidi jer se nisi javio starcima.
Kad zadnji i najvažniji ispit ideš polagati direktno iz noćnog izlaska i položiš ga bez greške.
Neprocjenjivo.
Vjerojatno nikad ne bih znala da moja Suzi ( prijateljica iz Splita ) može sa 20 kuna napraviti gozbu od ručka za 6 ljudi.
Nikad ne bi znala koliko toga mogu i znam napraviti sama bez ičije pomoći.
Nikad ne bi znala da se nipošto ne smije miješati pivo i tekila..:-)

I svi smo na kraju diplomirali, zaposlili se i stasali u dobre ljude.
Zato navijam svim srcem da mi klinci odu u svijet, pa makar i nikad ne diplomirali, samo neka se otisnu i iskuse život, jer znam da će ih to obogatiti više nego išta na ovom svijetu…

Tatijana Livajić

Opatija2

Opatija3

UVOD U BLOG

blog10

Ukratko…
Svakodnevno se suočavamo s izazovima unutar obitelji, na poslu, s prijateljima, financijama i još svašta nešto…to je sasvim normalno i rekla bih ok.
Uvijek nekako mislimo: samo je meni život u kaosu, samo ja imam dijete koje mi kida živce svaki dan, samo je meni šef „egotriper“ kojem se moram smješkati da ne dobijem otkaz, samo ja nigdje ne putujem jer nemam love…zašto je život prema meni tako nepravedan, a svi moji prijatelji se čine tako sretni, pogotovo na subotnjoj špici…:-).
Tako sam i ja godinama mislila. Uvijek mi se činilo da je drugima lakše i da je drugima bolje.
Onda se odjednom sve promijenilo. Oko mene je sve ostalo isto, ista djeca, isti muž, isti roditelji, ali život je postao ljepši i kockice su se počele slagati kao mozaik.

Kako???

S tim će se baviti ovaj blog.
Služit će meni jer ću izraziti svoje misli i stavove, služit će mojoj djeci možda jednog dana, a ako posluži iti jednom od vas, isplatilo se.

Tatijana Livajić