BABA JE SKOČILA!

Kako sam ušla u 40- ete, moj mozak kao da je zamijenio nečiji tuđi mozak.
Recimo da sam lik iz neke računalne igrice, pa me netko apgrejdao na viši level i dao mi neke extra moći.
Teško za opisati riječima, možda će moji vršnjaci skužit o čemu pričam.

Netko je podigao zavjesu i rekao : “A sad slijedi spektakl!!!“

Da više ne duljim, postala sam savršeno svjesna svakog proživljenog trenutka, događaja, pogleda, zagrljaja, emocije… u stalnoj potrazi za ljudima koji me inspiriraju, u stalnom bijegu od onih koji me umaraju.

Neku večer sam sinu sušila kosu u kupaonici.
U jednom trenutku ničim izazvan pogledao me s onim svojim krupnim očima, iza sve te kose, s toliko ljubavi i obožavanja, da sam zastala i upila taj pogled za zauvijek.

I odoše mi opet rečenice u kontra smjeru…

U 40-ima sam odlučila napraviti sve ono što sam oduvijek priželjkivala, ali sam se ili bojala ili sam mislila da financijski ne mogu.

Na vrhu top liste je bio odlazak u New York – riješeno 2018.

Na drugom mjestu je bio skok… bungee skok.

Nemam pojma odakle želja za skakanjem, jer nisam baš neki ljubitelj visina.

Davnih dana kad bih prolazila preko starog Masleničkog mosta, uvijek bih s divljenjem gledala tu ljepotu mora, prirode, i tu zastrašujuću visinu.
Slijedom toga, prije nekih 15 godina, nagovorila sam frenda da me odveze na most jer sam čvrsto odlučila skakati.
I tako… dovezli smo se mi… ali se nismo dugo zadržali.
Srce mi se uzlupalo kao u predinfarktnom stanju, dlanovi se počeli znojiti… rekla sam mu… pali auto, odlazimo.

Sve do ovog ljeta.

Bio je divan, sunčan dan.
Sve sam štreberski istražila, pripremila se, pregledala sva moguća videa na YouTubu.
Bemti Drele je skočio… pa kad Drele može, mogu i ja.
Uglavnom skaču mladi, studenti, turisti, neki adrenalinski frikovi, sportaši…

Pa kud ćeš ti crna Tanjo… gospođasta 45-godišnjakinjo!!!

Mužu i sinu sam dala neke naznake kako razmišljam o tome, ali ne i da sam definitivno odlučila.
Previše bi se brinuli, pa bi me još i odgovarali, pa bih od te vibre, vjerojatno i odustala…
Moja partnerica u zločinu i u svim sličnim ludostima uvijek je moja kćer.
Rekle smo doma da idemo na kavu i odvezle se na most.

Hodam tako uz ogradu, čekam upute, čekam da me vežu, potpisujem suglasnost da skačem na vlastitu odgovornost… wauuu… to traje u mojoj glavi ko stoljeće.
I napokon, penjem se na stejđ ( da, nemojte se smijati, meni je to stejđ).
Kužim da je došao trenutak… krv mi se ledi u žilama dok me kćer snima, a ja glumim opuštenost.

Imam samo dvije opcije.

Odustati i pokazati kćeri da je mama kukavica i pi**a.

Druga je, skupit muda i skočiti.

Odjednom čujem muški glas koji me pita: “Gospođo jeste spremni?“

Odgovaram: “Jesam“… a u sebi mislim: “Jesam k****“

3,2,1 BUNGEEEEEEE!!!!!

Bacam se na glavu u bezdan.

U tih nekoliko sekundi, cijeli život mi leti pred očima.
Želudac mi je u grlu, uključujući i sve ostale organe.
Juhuuuuuu… konop se zateže, slobodan pad je gotov.

Koja sreća, koje uzbuđenje, koje olakšanje… sve je pomiješano…
Živa sam, srce mi kuca k’o ludo!

Dok čekam da mala brodica dođe po mene, preplavljuju me emocije.

Pobijedila sam samu sebe, pomaknula granice, i sve to pred očima moje kćeri.

Nije to meni sada bungee, meni je to puno više…

Još jedna crtica u “životopisu života!“

Jer draga buduća unučadi… imat ćemo priča za pričati… o, da…

Baba je skočila!!!

bungee1

 

Tatijana Livajić

KREVET OD ČAVALA

„Prolazeći jednog dana pokraj jedne kuće, muškarac je ugledao sitnu staricu kako se ljulja u svom stolcu, sitnog starca kako čita novine ljuljajući se uz nju i psa koji je ležao na trijemu između njih, cvileći kao da ga nešto boli. Dok je tako prolazio, muškarac se u sebi zapitao zbog čega pas cvili“.
Sljedećeg dana opet je prošao mimo iste kuće. Ugledao je stari par kako se ljulja, svaki u svom stolcu, i psa koji je ležao između njih stalno proizvodeći isti bolan zvuk. Zbunjen, muškarac je sam sebi obećao kako će, ako pas i sutradan bude cvilio, upitati stari par za to. Trećeg dana, na svoju žalost, ugledao je istu scenu : sitnu staricu kako se ljulja, sitnog starca kako čita i psa na starom mjestu kako žalosno cvili. Nije više mogao izdržati:
„Oprostite gospođo“, oslovio je staricu „što je vašem psu.“
„Oh njemu?“, rekla je ona. „Leži na čavlu.“
Zatečen njezinim odgovorom muškarac je upitao: „Ako leži na čavlu i to ga smeta – zašto jednostavno ne ustane?“
Sitna starica se nasmiješila i glasom dobrodušne bakice kazala: „Pa dušo, dovoljno ga žulja da cvili zbog toga, ali još ne dovoljno da bi zbog toga ustao.“

Ležite li vi na čavlu?
Jeste li prepoznali sebe u psu tog starog para? Žalite li zbog situacije u vašem životu, ali ne poduzimate ništa da biste je poboljšali? Ponekad sami sebe zavaravamo kako je puko pretresanje naših problema, uvijek iznova u vlastitoj glavi ili stalno raspravljanje o njima s drugima – poduzimanje akcije. A istina je da takve aktivnosti mogu odnijeti mnogo vremena, i rijetko donesu stvarno rješenje (uz to nas potroše i iscrpe). Pa ipak mnogi ljudi zapnu baš u toj točki.
Tada se u dramu uključi i naš ego. Opravdavamo vlastiti položaj i aktivno počnemo od drugih tražiti da nas u tome podrže. Želimo uključiti druge članove „zbora“ koji će zajedno s nama pjevati našu jadikovku – i čini se da ih uvijek uspijevamo pronaći. Naši kolege i kolegice pjevači obično leže na svojim vlastitim čavlima i jadikuju jednako nad svojim nepovoljnim okolnostima. Otud potječe izreka „Bijeda voli društvo“. Ali ovakva vrsta podrške otežava nam ustajanje sa čavla.
Nakon nekog vremena tako se naviknemo na osjećaj da smo nesretni zbog nekog problema da vlastitu nesreću prihvatimo kao nešto normalno. Koliko god zvučalo šašavo, neugoda postaje našom zonom sigurnosti!
Zašto cvilite, a ne mičete se s čavla? Zapitajte se – „Što želim? Što bi me usrećilo? Čega se to plašim da bi se moglo dogoditi ako poduzmem taj korak?“
Jednom kad osvijestimo vlastitu situaciju na nama je da nešto poduzmemo. Srećom, ista energija koju smo usmjeravali u jadikovanje i cviljenje može se preusmjeriti da „ gorivom“ opskrbi našu tranziciju iz zaglavljenosti u iskorak.
U mom slučaju, spoznaja da ležim na čavlu bilo je kao da sam podigla nogu s kočnice automobila. Sljedeći korak bio je samo da dohvatim volan i usmjerim automobil u pravcu u kojem želim ići.
„Vi ste dizajner vlastitog života. Zadatak vam je da osmislite život kakav želite“!!!
Lisa Nichols „Bez obzira na sve“

ZAŠTO BI HTJELA DA MI DJECA ODU OD KUĆE S 18???

Po naslovu bi se reklo da ih se jedva čekam riješiti. Ma ne…iako ima i toga malo..:-).
Jedinica sam, nemam brata ni sestru, a moja najbolja prijateljica također je jedinica. Nas dvije smo jedna drugoj sestre. Upoznale smo se u gimnaziji, živjele u istom kvartu, imale isti izazov s očevima. Ta dva tvrdoglava “jarca” su bila previše zaštitnički nastrojena. Zamislite ljeto u Zadru. Mladi tek u 10 sati navečer izlaze van, a nas dvije u 11 sati moramo biti u kući. Krenule bi iz grada u 10:55 i onda trčale preko mosta kao sumanute da stignemo na vrijeme.
A onda smo maturirale i odlučile upisati faks. Naravno zajedno. Ali koji faks??? Definitivno van Zadra. A gdje??? Pa u Opatiji!!!

Opatija1
Opatija je tih godina bila centar društvenog života i noćnih izlazaka i pravo mjesto za nas.
Bile smo dobre učenice i bez problema položile prijemni ispit.
Fakultet nije bio težak, predavanja nisu bila obavezna, znale smo da sve stignemo.
I bit ćemo naravno cimerice.
Definitivno, ali definitivno taj odlazak od kuće i studentski život je nešto što ne bi mijenjala za sva blaga ovog svijeta.
I ne nismo bile problematične, ali da, napokon smo krenule u život bez nadzora roditelja.
Bilo je puno izlazaka do jutra, bilo je dosta i alkohola, bilo je zaljubljivanja i podosta propuštenih predavanja, kolokvija, ispitnih rokova itd.
Ali sva ta prikupljena životna iskustva, nikad, ali nikad ne bi stekle da smo ostale kući pod paskom roditelja.
One situacije kad imaš love, pa drugi dan nemaš prebijene kinte , a tek je početak mjeseca.
Kad ti je frižider prazan i jedino što jedeš danima je pašta s raguom iz konzerve.
Kad seliš iz studentskog stana jer imaš najezdu žohara.
Imali smo studentske bonove, ali tad smo s njima mogli kupovati i piće na određenim studentskim mjestima… Pa tko bi lud onda bonove trošio na recimo pristojan ručak.
Onaj osjećaj kad ti starci pošalju paket pun hrane busom, pa pozoveš cijelu ekipu na gozbu, jer znaš da su vjerojatno svi gladni. Onda riješiš taj paket u jedan dan, pa poslije opet zijevaš i lažeš mami kako si baš odledio one sarme koje je poslala…:-).
Neprocjenjivo.
Kad se iz Opatije utrpaš frendici koja je jedina imala neki mali auto i ideš na koncert Laufera u Zadar, ali moliš Boga da te nitko ne vidi jer se nisi javio starcima.
Kad zadnji i najvažniji ispit ideš polagati direktno iz noćnog izlaska i položiš ga bez greške.
Neprocjenjivo.
Vjerojatno nikad ne bih znala da moja Suzi ( prijateljica iz Splita ) može sa 20 kuna napraviti gozbu od ručka za 6 ljudi.
Nikad ne bi znala koliko toga mogu i znam napraviti sama bez ičije pomoći.
Nikad ne bi znala da se nipošto ne smije miješati pivo i tekila..:-)

I svi smo na kraju diplomirali, zaposlili se i stasali u dobre ljude.
Zato navijam svim srcem da mi klinci odu u svijet, pa makar i nikad ne diplomirali, samo neka se otisnu i iskuse život, jer znam da će ih to obogatiti više nego išta na ovom svijetu…

Tatijana Livajić

Opatija2

Opatija3