DNEVNIK ZAHVALNOSTI

Dnevnik zahvalnosti je jedna mala trošna bilježnica u koju svakodnevno zapišem barem nekoliko stvari na kojima sam zahvalna.
I kad je bio onaj „shitty day“, uzela sam par minuta vremena kako bih se osvijestila i zahvalila.
Moje uvjerenje je da zapravo svaki put kad smo neraspoloženi i loše volje, u biti smo nezahvalni.
Nedavno sam pročitala jednu objavu na društvenim mrežama kako ljudi često koriste rečenicu:
„Nek je samo zdravlja i ja sam sretan/sretna.“
Pa zašto onda ljudi ne plešete svaki dan od radosti i sreće???
Zahvalnost potpuno mijenja moju energiju i raspoloženje…
Kad sam zahvalna, ne mogu biti loše volje i ne mogu imati loš dan.
Svaki dan je savršen kad ga započnem i završim sa zahvalnošću.
Osvijestila sam da i u trenutcima kad mi se čini da imam nečega malo, a htjela bih više, postoji netko tko se moli za to malo što ja već imam.
Odmah me preplave emocije i to malo najednom postaje obilje…
Sad je tek 17 sati i već je toliko toga na čemu mogu zahvaliti u ovom danu… pa krenimo:

– hvala što sam se ujutro probudila…(netko vjerojatno nije)…
– hvala na toplom krevetu i udobnom jastuku…(mnogi to nemaju)
– hvala na sunčanom danu
– hvala što sam popila jutarnju kavu, prije nego su se djeca probudila
– hvala na genijalnom mužu koji je složio krevete dok sam se ja tuširala
– hvala što se djeci nije dalo ići u grad pa smo muž i ja zbrisali sami
– hvala na odličnoj atmosferi u Borga gdje smo popili piće…
– hvala na adventskim kućicama i dekicama s kojim se možeš pokriti
– hvala na kuhanom vinu
– hvala i na prolivenom kuhanom vinu… jakna će se oprati… “who cares“…
– hvala na mami koja je skuhala ručak
– hvala na programu National Geographic i genijalnom dokumentarcu
– hvala na Morganu Freemanu koji je napravio genijalan dokumentarac „Priča o Bogu“
– hvala na inspiraciji za blog koji me tako veseli
– hvala što je Josip malo manje prehlađen nego jučer…
– hvala na kavi koju ću sad skuhati i popiti pod dekicom na kauču
– hvala na portalu COOLINARKA na kojem ću uz kavu naći recepte za božićne kolače…

Mogla bih ovako do sutra, ali mislim da ste skužili poantu…
…odoh napokon skuhati tu kavu…

Tatijana Livajić

 

ŠTO JE UOPĆE USPJEH?

Primijetila sam koliko često koristimo riječ uspjeh.
Svi neprestano pričamo o uspjehu. Mlade žene bi htjele uspješne muškarce, djeca kad odrastu bi htjela biti uspješna, majke bi htjele uspješne zetove itd, itd…
Ponekad čujem u društvu kako se žene koje ostaju kući s djecom i nemaju posao, nazivaju neuspješnima jer su samo majke, a one koje su se ostvarile kroz karijeru, i ostale same, također su neuspješne jer eto imaju jedno, ali nemaju drugo.
Ponekad se muškarca koji vrijeđa ženu u društvu, a vozi najnoviji Mercedes naziva uspješnim, a onog koji dolazi u krami od auta ili uzima porodiljni da ostane s djetetom naziva neuspješnim ili čak -“papučarom“.
Kad bi se svi zajedno lijepo sjeli i zapitali što je to uspjeh, uvjerena sam da velika većina nas uopće ne bi znala odgovor. Trčimo za uspjehom, a nemamo pojma za čim točno trčimo i čemu zapravo težimo.
U mom slučaju se definicija uspjeha mijenjala kako su godine prolazile…
Kao djevojčica sam mislila kako ću biti uspješna ako završim fakultet, upoznam potencijalnog muža, rodim djecu, živjet ću sretna i uspješna do kraja života.
Onda kad sam većinu toga ostvarila, opet se nekako nisam osjećala uspješna, kao da mi je manjkala još neka puzla u toj priči o uspjehu i uspješnima.
Zatim sam si zadala cilj da ludo napredujem u poslu, misleći da će mi neki rukovodeći posao dati osjećaj odnosno status uspješne…
Moja tadašnja direktorica je u jednom trenutku odlučila otići sa svog radnog mjesta, a ja sam dobila posao v.d.direktora na jedan kraći period.
Osjećaj uspješnosti nije došao, jer sam radila puno više i djeci kući dolazila puno umornija.
Kako je vrijeme prolazilo, mislila sam da ću biti uspješna ako financijski uspijem osigurati istu tu djecu, ako im kupim neki stan ili apartman koji ću vjerojatno otplaćivati do zadnjeg dana života, ali svi će reći kako sam se žrtvovala, bila – uspješna i ostavila imovinu svojim potomcima .
I u toj slici mi je nešto debelo nedostajalo.
Tek nedavno je moja draga prijateljica Ana izgovorila jednu rečenicu koja će mi kao pečat ostati urezana u pamćenje…
Tek sad sa 45 godina u dupetu, potpuno sam sigurna u to što moram postići da napokon budem – uspješna po svim kriterijima.
Kad pogledam svoju kćer i sina da im mogu reći : “ŽELIM VAM DJECO OD SRCA DA ŽIVITE ŽIVOT KAKAV JE ŽIVJELA VAŠA MAMA.“
Tek kad moj vlastiti život bude tako posložen, u balansu na svim životnim poljima i ispunjen da im mogu poželjeti isti, onda ću reći sama sebi : “E, stara jesi, uspjela si!!!“

To je za mene prava definicija uspjeha.
Ne mogu reći da sam je dostigla u potpunosti, ali da sam na dobrom putu, i u to sam sigurna…
Tatijana Livajić

PUT PREMA MEDITACIJI

Moje duhovno putovanje je započelo prije otprilike dvije godine.
Nisam od onih koji svoja uvjerenja plasiraju gdje god dođu i zamaraju prijatelje na kavi svojim blebetanjem o dobrobiti knjiga, učenja, meditacije itd, itd…
Ja znam da kad je učenik spreman, učitelj se pojavi sam….tako je bilo i u mom slučaju.
Da mi je prije nekoliko godina netko rekao kako meditacija utječe na sveopće stanje uma, duha, tijela…rekla bih mu: ma daj, mani me se s tim glupostima….nemam ja vremena za sjedenje i nekakvo smirivanje misli….tko će pospremiti stan, skuhati ručak, opeglati lancune i još svašta nešto.
Onda se dogodio taj klik u mojoj glavi.
Radila sam tad u banci i imala užasno stresan period. Dan za danom. Za vrijeme radnog vremena osjećala sam u prsima pritiskanje i nestajanje zraka…spontano bih odlazila u wc, duboko disala par minuta i vraćala se na svoje radno mjesto. Nisam tad pojma imala o meditaciji, ali sam brzo shvatila da me i samo tih nekoliko minuta izolacije i samog disanja smiri i vrati u normalu da opet profunkcioniram.
Malo po malo to me potaknulo na učenje, čitanje, istraživanje…hvala Bogu da živimo u vrijeme kad su nam sve informacije lako dostupne.
Potaknuta novim spoznajama i znanstvenim dokazima….rekla sam si…pa hajde da i ja to probam…
U početku bi sjedila par minuta u miru, pa bi me uhvatila nervoza, počeo svrbiti nos, oko, nešto bi me uglavnom omelo, dizala bih se i odustajala.
Onda sam isprobala meditaciju u krevetu prije spavanja…to je lijepo, udobno i opuštajuće, ali ja bih se opustila previše, i redovito zaspala.
Sljedeće su došle na red vođene meditacije…i onda…kod prve takve sam počela plakati kao ljuta godina….mislila sam, ma daj…sve radim krivo…nije to za mene…ali nekim čudom, od tog silnog plakanja, nakon meditacije, osjećala sam se lagano, opušteno, nekako u skladu sama sa sobom…
Potom sam pročitala kako je plakanje u meditaciji uobičajeno i zapravo super jer svi otpori odlaze sa suzama…to mi je dalo vjetar u leđa i nastavila sam dalje.
Malo po malo…danas ne prođe niti dan da se nisam osamila barem 15-ak minuta, skoncentrirala na disanje i kako ja to kažem, resetirala.
Čitala sam da jedna od najpriznatijih škola na svijetu, zaustavlja nastavu dva puta u danu kad učenici ulaze u meditaciju.
Znanstveno je dokazano da su ljudi meditacijama izliječili neizlječive bolesti.
Najuspješniji ljudi, sportaši…svi redom meditiraju.
Zato kome god je meditacija nešto strano, i osjeća otpor, iskreno preporučam educiranje i samo naprijed. Malo po malo i ne odustajte.
Meditacija će vam promijeniti život. Znam jer je i meni promijenila. NABOLJE!!!

Tatijana Livajić

SUANA, DUJE, PERO I SVEMIR

Prije šest godina, moj Pero ( muž ) je kao posljedicu nespretnog pada dobio duboku vensku trombozu u cijeloj desnoj nozi. Ležao je neko vrijeme u bolnici, a onda skoro pola godine kući jedva pokretan.
Uz gore spomenutu dijagnozu, dobio je i sudeckov sindrom koji mu je zahvatio nogu koja je već ionako bila pod trombozom. Rekli su nam da ukoliko ne liječi taj sindrom, ima 100%- tne šanse da ostane invalid.
Da priča bude kompliciranija, sindrom se liječi fizikalnom terapijom, koja je Peri bila zabranjena jer ga je u toj fazi tromboze mogla koštati života.
Sjećam se tog dana, dok smo očajni sjedili u autu i odbijali se pomiriti s činjenicom da će ostati invalid do kraja života.
Pisali smo mailove u sve toplice u Hrvatskoj i svim poznatijim vaskularcima i ortopedima. Tražili različita mišljenja u nadi da će netko preuzeti rizik i početi ga liječiti. Svi su nas redom odbili.
Onda smo odlučili sjesti u auto i otići u Zagreb.
Došli smo na Rebro i sjedili umorni i pokunjeni u čekaonici. Sklapam ruke i u sebi molim Boga da nam da neki znak. Da odustanemo ili da ostanemo ustrajni u pronalasku rješenja da Pero dobije terapiju i spasi nogu.
U tom momentu nam prilazi poznato lice. Moja prijateljica Suana koju znam skoro cijeli život. Bile smo dobre iako se nismo nikad intenzivno družile. Uvijek mi je bila draga, a bila je i teta u vrtiću mojoj Hani i pazila je kao dobri duh. Suana je majka četvero djece, divna, predivna duša.
Dolazi do nas da nas pozdravi. Upitam je što radi u bolnici, misleći da je vjerojatno došla na neke bezazlene pretrage. Odgovara mi…ma evo ništa, moj najmlađi ( sin Duje ) tu leži, bolestan je.
I dalje mislim kako je nešto bezazleno jer ipak je mom mužu najgore. Pa bit će na štakama cijeli život. Spremna sam sa Suanom podijeliti svoju tužnu priču.
Potom mi ona odgovara : Duje ima leukemiju , borimo se za život…
U tom momentu kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Uopće se ne sjećam što sam odgovorila, ali se sjećam da sam već tad u tom našem slučajnom susretu vidjela sinhronicitet i znak koji mi je Svemir poslao.
Čim je Suana otišla, zahvalila sam se što su moja djeca kući zdrava i sigurna. Znala sam da će biti sve u redu baš kako i treba biti.
Bila sam smirena i sigurna da je sve u rukama nekog većeg tko ima širu sliku onog što nam se događa.
Pero i ja smo taj dan kao čudo našli toplice koje su ga i primile na rehabilitaciju.
Nakon tri tjedna je došao kući s jednom štakom, a nedugo nakon toga je i samostalno hodao.
Svemir i Bog se za to pobrinuo.
Mali lavić ( Duje ) je također pobijedio opaku bolest i sad je zdrav i sretan osmogodišnjak.
Mama Suana živi punim plućima i koliko vidim uživa u svakom danu toliko da čak i skače iz aviona..:-).
Samo mogu  uvijek iznova reći da je život apsolutno čudo.

Tatijana Livajić

Pero

 

NEDJELJA I SADAŠNJI TRENUTAK

Sjedim na kauču pokrivena dekom savršeno svjesna sadašnjeg trenutka.
Moj sin i muž za stolom se hihoću i ponavljaju uvećanice i umanjenice za Josipov ispit iz hrvatskog.
Hana u Josipovoj sobi također nešto uči i svako malo nešto dovikne.
Uči u Josipovoj sobi, jer je u njezinoj toliki nered, da je morala preći u drugu sobu…:-).
Kraj mene miriše kapučino s okusom kokosa, koji sam upravo pripremila.
Hrvatska je pobijedila u tenisu.
Susjeda mi kuca na vrata da me upita što mislim kako bi najbolje preuredila zidove svojih soba.
Josip me pita koja je uvećanica od riječi dijete, a ja odgovaram: tvoj tata..:–).
Odzvanja njegov dječji smjeh kao najslađa muzika.
Kava je prefina.
Moj sadašnji trenutak je upravo savršen kao i ova kišna nedjelja.
Uživajte i budite svjesni sadašnjeg trenutka jer to je trenutak u kojem se događa život.

Tatijana Livajić

Pero i Josip

MAKNITE FOKUS S BOLESTI!!!

„Odličnog sam zdravlja, vitalna i puna energije. Osjećam se genijalno, nikad bolje u životu.“
To je svaki put moj odgovor kad me netko upita kako sam i kako mi je zdravlje.
Zašto je takav moj odgovor? Zato što je to postala moja istina i moja realnost…A nije uvijek bilo tako.
Prije 15-ak godina, kad bi me netko upitao isto to pitanje, krenuo bi monolog:….a evo ok sam, a moglo bi i bolje, nešto me muči astma, alergije, nizak mi je tlak, imam nesvjestice…ili…nisam ništa spavala, ništa mi se ne da, dijete je plakalo cijelu noć….i tako unedogled….samo kukanje, jedno, pa drugo, pa treće…
Što se promijenilo???
Zadesila nas je u obitelji teška situacija, šok i nevjerica.
Moji roditelji su živjeli u stanu s mojom bakom koja je tad imala 70 i koju godinu.
Tu noć zazvonio mi je telefon i čula sam s druge strane mamin plač. Prva pomisao mi je bila kako je baka loše i da treba zvati hitnu pomoć. A onda sam shvatila da se ne radi o baki već o mom tati.
Sjela sam u pidžami u auto i odjurila vidjeti što se događa. Kad sam ušla u stan, tata je sjedio sasvim miran u krevetu, gledao u mene, ali nije mogao progovoriti. Pogled mu je bio prazan. Shvatili smo da je doživio moždani udar.
Moj tata je tad imao 57 godina, bio je aktivan, vitalan i odličnog zdravlja. Nije pušio, popio bi tu i tamo čašu vina iza obroka, zdravo se hranio, puno kretao.
Bio je snažan, mrga od čovjeka. Imao je uvijek sve pod kontrolom, bio smiren i staložen u svim situacijama.
ALI imao je jedan jedini strah. Ogroman strah koji ga je pratio kao duh. Strah o kojem je stalno pričao, stalno čitao, i istraživao.
To je bio strah od MOŽDANOG UDARA.
Ono čega se najviše bojao, o čemu je najviše pričao, čitao i istraživao, upravo mu se i dogodilo.
Moj tata je preživio , ali mu je trajno oduzeta moć govora i desna strana tijela.
Čovjek koji je bio odličnog zdravlja, aktivan, smiren i staložen, sad je invalid.
Ne bih sad pisala o tome, niti razmišljala o tome, da nije knjiga i knjiga koje sam nakon toga  pročitala.
Toliko je istraživanja provedeno o kojima ne znamo i ne čitamo dok nas ne zadesi neka bolest ili nesreća. Svi smo preokupirani svojom svakodnevnicom i jednostavno letimo kroz život, kao spavači.
Ljudski um ili glava, kako ja to volim reći je neistraženo čudo. Apsolutno čudo!
I potpuno sam sigurna da naš fokus i percepcija događaja oko nas oblikuje našu stvarnost.
Negdje sam pročitala da je liječnik imao dva pacijenta. Slučajnom zamjenom nalaza, pacijentu koji je zaista bolovao od karcinoma je rekao kako mu je nalaz uredan. Pacijentu koji je bio zdrav rekao je da nalaz pokazuje karcinom. Za nepunih 6 mjeseci, čovjek s karcinomom je ozdravio, a zdrav čovjek je i u stvarnosti obolio.
Mom sinu je liječnik s nepunih 5 godina dijagnosticirao reflux želudca. Dijete je dobilo terapiju koju bi trebalo piti kad god osjeti tegobe. To nije terapija koja liječi, već terapija koja uklanja neugodan osjećaj. Kad god mu bol nije bila prejaka, a dok bi se on i ja igrali, zamolila bih ga da ponavlja kako je zaista savršeno zdrav dječak i neka se zamišlja kako skače , trči, igra nogomet…Stvarno me poslušao….Nije se desilo ništa preko noći, ali malo po malo, potpuno je prestao s lijekovima.
Ovaj tekst je poruka i mom mužu koji je novinar i lektor za moje pravopisne i gramatičke greške, pa će ovaj tekst prvi i pročitati.
On je dosta nalik mom tati, pa jako voli surfati i istraživati simptome nekih svojih tegoba.
Često si tako privuče raznorazne nepotrebne situacije, pa ga na hitnoj već puštaju preko reda…:-).
Znači kako ste???
Nikad bolje u životu!!!

Tatijana Livajić

BEING NORMAL IS BORING

Lijepa nasmiješena plavuša s lijeve strane naslovne fotografije je moja najbolja prijateljica. Moja Željka, moja sestra, moja srodna duša.
Ne mogu niti zamisliti kako bi izgledao moj život da smo se nekim slučajem mimoišle i nismo upoznale. Toliko toga smo zajedno prošle, punu vriću smija, punu vriću suza…
I sad se sjećam te neprospavane noći kad sam osjetila da nešto nije u redu. Čim sam se ujutro digla iz kreveta, nazvala me i rekla da joj mama umire. Telepatska povezanost. Ti ljudi s kojima se povežete na nekoj dubljoj, neobjašnjivoj razini, uvijek imaju i neku posebnu ulogu u vašem životu.
Druga nasmiješena plavuša s desne strane je moja najveća inspiracija, motivacija, nazvat ću je i prijateljicom, iako ona to još i ne zna…:-). Divna duša, koja svakodnevno svojim nesebičnim radom i primjerom pomaže tisućama i tisućama ljudi koje inspirira da postanu najbolje verzije sebe.
O Ani Bučević puno toga možete saznati na internetu pa neću zamarati ni vas ni sebe pisanjem i objašnjavanjem tko je Ana, kakav joj je trnovit put bio, koji su njezini bestselleri, niti kako se zove njezin YouTube kanal. Izgooglajte sami, iako mislim da već i ptice na grani znaju tko je ona.

Prije nekoliko godina dok sam bila u životnoj fazi punoj izazova, Željka mi je poslala video Ane Bučević s naslovom nešto poput „pravilo 17 sekundi“. Mislim da sam ga i gledala otprilike 17 sekundi i ugasila. Pomislila sam što je Željki kad mi šalje ovako nešto i to meni koja sam uvijek racionalna, objektivna. Željka koja bi trebala znati da ovo nije  “my cup of tea”.
Ništa ja tad nisam shvatila iz tog videa u kojem Ana objašnjava da kad ti dođe negativna misao, imaš otprilike 17 sekundi da je zamijeniš, promijeniš fokus, kako ti se ne bi dodatno nalijepila hrpa drugih negativnih misli, a onda i neki “shit” moment u danu, odnosno životu. Ona to objašnjava onako srčano, ka’ prava Dalmatinka, Splićanka, a ja se mislim – OMG šta je ovo sad!!!
Na kraju tog dana pred spavanje, pomislim, pa ‘ajde idem poslušati još neki video da čujem o čemu ova žena govori. Jer kad se sviđa Željki, valjda ima tu nešto dobro što sam na prvu propustila. I onda se dogodi taj WAU trenutak. Tu noć ostajem budna do 2 ujutro preslušavajući i preslušavajući Safari duha.
I tako iz dana u dan…
Onda  shvatim da mi to nije više dovoljno i da želim istraživati i više. Počinjem čitati i upijati knjige i znanja divnih autora, liječnika, kvantnih fizičara, psihologa i shvatim da je Ana sažela svo to štivo na jedan jednostavan i primjeren način koji možemo shvatiti baš svi. Onda  krećem i testirati.
Imam bilježnice koje su  ispunjene zahvalnostima, koje su  ispunjene željama napisanim u sadašnjem vremenu, kao da sve što želim već i imam.
Vrlo brzo počinju  se događati promjene. Točno osjećam koliko mi slika svijeta, života, ljudi oko mene postaje šira. Sve što me nekad nerviralo, više niti ne primjećujem. Počinjem  pomalo preuzimati odgovornost za sve što mi se ikad dogodilo u životu i što će mi se dogoditi u budućnosti. Sve poprima neke druge boje.
Kad uzmem bilježnice koje sam pisala prije dvije godine, naježim se jer toliko toga što sam tad napisala sada živim.
Imam svoju firmu, imam slobodu koju sam uvijek priželjkivala, putujem više nego ikad prije, odnos s djecom mi je puno bolji nego prije, odnos s roditeljima se također popravio. Neki novi divni ljudi su mi ušli u život. Zdrava sam i vitalna kao da mi je 20 godina. Osjećam se odlično. Sve su to rečenice koje sam zapisala u svoj rokovnik.
Prije dvije godine negdje u ovo vrijeme, Ana Bučević je održavala cjelodnevni seminar u Zagrebu u kinu Europa. Seminar je počinjao u 9 sati. Znala sam da su sve karte rasprodane, ali u meni je još malo čučao onaj skeptik koji je mislio, priznajem, kako će na tom okupljanju biti hrpa tužnih ljudi, koji imaju neke tužne priče o bolestima, o neimaštini, o smrti najbližih…
Međutim, naprotiv, kad sam došla pred kino, dočekao me red nasmiješenih žena i muškaraca, starih i mladih, a većina njih se zezala i jedva čekala da se otvore vrata i da uđemo unutra. I zatim se dogodio „moment“ koji ću uvijek pamtiti vezano za Anu.
Ana je tad već bila jako poznata, napisala je bestselere, itd…
Došla je s mužem sa stražnje strane kako bi ušla u dvoranu prije predavanja. A onda je u jednom trenutku stala, primakla se grupi ljudi i mahala nasmijana k’o neka mala djevojčica vičući iz sveg glasa: DOBROOOO JUTROOO SVIMAA!!! Njezina energija i osmjeh su bili toliko zarazni i toliko iskreni. Mala, sitna, nasmiješena…Vidjela sam da ona zaista živi sve ono o čemu govori.
Ne moram niti opisivati kakav je bio seminar. Sva moja očekivanja o tužnim ljudima i tužnim pričama se skoro pa uopće nisu dogodila. Dapače, na bini je bila mlada liječnica koja je htjela podijeliti svoju priču o tome kako ju je Ana inspirirala da bude bolji čovjek i bolji liječnik.
Bio je muškarac koji je podijelio svoju priču o tome koliko je postao bolji suprug i bolji tata svojoj djeci. Bio je jedan stari bračni par koji je objašnjavao kako su živjeli cijeli život po onim principima o kojima Ana govori, a da nisu ni znali za Anu. Tek sad u mirovini i starijoj životnoj dobi im je netko poslao link na Anin kanal i imali su potrebu doći i reći mladima kako je to zaista pravi put.
U svakom slučaju, to i sva slijedeća druženja s Anom su bila posebna, pozitivna i inspirativna.
Moja Željka je prije neki dan imala priliku upoznati i zagrliti tu predivnu ženu.
Kad sam vidjela na slici njih dvije zajedno, meni je to bio dovoljno jak motiv i znak da trebam napisati ovu pričicu.

BEING NORMAL IS BORING“….kaže Anina majica s naslovnice…:-).

Tatijana Livajić