NJEMU/NJOJ BAŠ I NIJE STALO

S nepunih 16, na podiju novootvorene diskoteke ugledala sam dečka za kojeg sam u sekundi pomislila da će mi biti muž i otac moje djece … 🙂

Zgodan, plavokos, kretao se po podiju poput Justina Timberlakea.

Bilo je ljeto, pa sam pomislila da dolazi iz neke Nordijske države s plavokosim i plavookim ljudima.

Nakon nekoliko dana, poslije škole, ubrala sam ga u kafiću u koji smo tad izlazili. Stajao je tamo sa svojom ekipicom, jednako zanimljiv kao i neku večer u diskoteci.
Mojoj sreći nije bilo kraja.

Saznala sam da se zove Ivica, da je dvije godine stariji od mene, da je OK, voli sport, muziku, voli ples… i nema curu… jesss…

Sa 16 godina na ljestvici samopouzdanja od 1 do 10, moje je bilo otprilike trojka. Bila sam izrazito tiha, povučena i većinu vremena se šlepala uz najbolju prijateljicu koja je tome bila sušta suprotnost.
Kako je ta sramežljiva djevojčica, skupila hrabrost taj dan iza škole, to mi niti sad s 46 nije jasno.

Uputila sam se do Ivice i njegove ekipe (muške ), stala ispred njega, pružila mu ruku i rekla: „Bog, ja sam Tanja“.

Zavladala je tišina od nekoliko sekundi, a onda se on nasmijao i rekao: “Bog i tebi, ja sam Ivica“.

Odgovorila sam crvenih obraza k’o paprika: „znam“.

Sjeli smo ispred birca, a svi njegovi prijatelji su netragom nestali…
Ivica je i bio OK. Ali onaj trenutak kad smo krenuli u razgovor moja slika savršenstva plave kose i plavih očiju se ipak – pomalo rasplinula. Poslije nekoliko zajedničkih izlazaka s mojom i njegovom ekipom, shvatila sam da njemu baš i nije stalo.
Zapravo mislim da mu se potajice sviđala jedna od mojih prijateljica.

S nepunih 16 naučila sam brzo detektirati, kad stvar treba pustiti i krenuti dalje…

Danas s 46, uvijek saslušam svoje prijateljice, pa i muške prijatelje koji su slobodni pa upoznaju nekog novog potencijalno budućeg partnera.

Do nedavno sam bila uvjerena da samo mi žene analiziramo i seciramo ljubavne odnose, ali ne, ne drage žene, i muškarci to rade… itekako. Jednako kao i mi žene…
A zašto to činimo? Zašto si to radimo?

Lagana romantična komedija „Njemu baš i nije stalo“, objasni ti sve u nepunih sat i pol.

Kad nekog upoznaš, i imaš potrebu iti stotinku sekunde pitati se je li mu/joj stalo ili nije, budi sigurna/an da je odgovor negativan. UVIJEK i PROVJERENO.

Moja prijateljica je upoznala frajera na poslu. Dopisivali su se u kasne sate više od mjesec dana, žive u istom gradu, nisu dogovorili ni jednu zajedničku kavu. Uzbuđeno mi je pričala kako se sviđaju jedno drugom, ali kako on trenutno jako puno radi i užasno je umoran nakon posla.
Jednostavno ne stignu dogovoriti tu kavu. Nesvjesno ga je cijelo vrijeme opravdavala, ali zapravo je i ona tad već znala da NJEMU BAŠ I NIJE STALO.

Nakon nekoliko dana je stalo dopisivanje, a kava se nikad nije ni dogodila.

Moja druga prijateljica je imala običaj pratiti aktivnost potencijalno budućeg partnera na messengeru, whatsupu i viberu. Bila bi u agoniji, jer kad bi mu poslala poruku, on ne bi taj ‘isti čas’ odgovorio.

Al’ – hebiga, dok je ona sebi kidala živce i čekala njegov odgovor, ubrala je da je aktivan na drugoj mreži i dopisuje se… Pa koje li su to muke !!!

Ima li neku drugu shemu? Možda je u vezi, a kaže da nije. A da nije u braku???
Pa daj… ako nakon sat, dva, tri nije odgovorio na poruku, a nisi čula na vijestima da je ikog pregazilo auto i slično… stvar je jasna: NJEMU BAŠ I NIJE STALO! Kreni dalje!

Moj prijatelj je upoznao ženu koja mu se jako svidjela. Brzo je saznao da je ona netom izašla iz duge veze… Baš svi detalji, njezin govor tijela, i svi njezini postupci su upućivali na to da je ona u svojoj glavi još u košmaru. Nije spremna i ne zna što želi. A on je bio u agoniji.
Da li da bude uporan? Da joj pošalje poruku? Koliko poruka je previše, a koliko premalo.

Pa čovječe ja sam se ubedirala samo dok sam slušala, a ne mogu ni zamisliti kako je njemu koji je to proživljavao. A odgovor je tako jednostavan.
NJOJ BAŠ I NIJE STALO.

Ne bih rekla da sam neki znalac, expert za veze, ali ono u što sam sigurna je da je ljubav lagana, jednostavna i obostrana.

Ljubav ne trpi velika analiziranja, seciranja, opravdavanja.

U protivnom nije ljubav

U protivnom NJEMU/NJOJ BAŠ I NIJE STALO.

Tatijana Livajić

ŠAPTAČICA VENAMA I NOĆ PUNA ČUDA

Kad te suprug tijekom noći pronađe na podu u nesvjesnom stanju, nije baš tako “cool”.
“Ležala si bez svijesti, otvorenih očiju”.
“Mislio sam da si umrla. Tek kad sam ti opipao puls, odahnuo sam i krenuo te tresti i buditi.” Prošlo je skoro mjesec dana od te epizode…
Živa sam i zdrava, sve je ok.
Tijelo je čudesan stroj.
Služi nam do besvijesti… HAHAHA… u mom slučaju bogme do nesvijesti.
Čuli ste za domino efekt?
Kad jedna stvar krene po zlu, pa se zloćudni niz samo nastavi.
Mjesecima mi je fokus bio na problemu koji me morio.
Moj logički um nije mogao prihvatiti činjenicu da na neke stvari ne mogu utjecati i ne mogu ispraviti.
Uzalud sve pročitane knjige i učenja.
Iritirali su me svi duhovnjaci sa svojim nasmijanim facama , izbjeljenim zubima i uputama za život. Najradije bi im iz sveg glasa zavikala: “Odj**iteeeee!!!”
A kad je um u kaosu, tijelo trpi, trpi, izdržava kao najbolji auto (muž kaže da je to Volvo).
Dok od tog ludila u glavi, i Volvo ne krepa, pa tresneš na pod kao vreća.
Kažu da zdrav čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu.
Prvi put u životu osjećam se smrtnom.
Muž poziva hitnu pomoć, pruža mi slušalicu da objasnim doktorici kako se osjećam.
Jedva izustim par riječi, sjedim i dalje na podu, jezik mi se plete, vrti mi se, glava mi je teška k’o uteg… Stiže ekipa hitne pomoći.
Provjeravaju moje vitalne znakove, daju u dupe injekciju za smirenje i odlaze s preporukom da ipak dođem u bolnicu na pregled…
Pomišljam u sebi: “moš si mislit”… sutra sam ja kao nova, nije ovo ništa.“
ALI IPAK, teška srca s bolovima u trbuhu, odlazim na hitni prijem…
U čekaonici stotinu ljudi.
Zabavlja me dok negdje čekam promatrati ljude i razvijati scenarije u svojoj glavi.
Vrijeme tako brže prolazi.
Jednom čovjeku visi komad prsta…
…drugi je došao u kupaćim gaćicama jer je pao na plaži i nešto slomio…
Neki mirno i strpljivo sjede, čekaju prozivku svog imena.
Drugi beštimaju, meškolje se, psuju državu i zdravstveni sustav.
Čujem svoje prezime i pognuto, držeći se za trbuh odlazim u ambulantu.
Nisu sigurni što mi je, pa me stavljaju u sobu za opservaciju i daljnje pretrage…
Izmjenjuju se kirurg, pa internist, pa opet kirurg itd…
Svi su toliko ljubazni i dragi da sam bez riječi.
Prilazi mi mlada medicinska sestra koju od tada zovem „šaptačica venama.“
Pokušava mi staviti iglicu za infuziju, ali vene mi pucaju i nikako ne uspijeva.
Ispričava se što mi nanosi bol, a ja se ispričavam što su moje vene u banani.
Čita što piše na mojoj ruci. Tetovaža “all i see is magic”.
“I ovo ovdje što se događa je poprilično magično zar ne?” Pita me i odgovara u isto vrijeme.
Zaista je i bilo čudesno.
Provodim noć u toj sobi, dok se na krevetima pored mene izmjenjuju bolesnici.
Promatram brata i sestru koji su doveli staru majku u jako lošem stanju.
Presvlače je, stavljaju pelene, grle, s toliko ljubavi…
…kao da joj vraćaju sve njene neprospavane noći kad su bili mali i kad je brinula o njima.
Pokušavaju je bodriti i ostati pozitivni. Zbijaju šale, ali kad se odmaknu od kreveta, kapaju im suze, jer majka ima komplikacije, slaba je i lako moguće da neće preživjeti.     A došli su na godišnji odmor.
Potom dolazi otac u pratnji kćerke. Stranac je, imao je srčani udar. Kćerka sjedi pored njega i plače. Miluje ga po čelu cijelo vrijeme…
Moja “šaptačica venama” je pred jutro još uvijek vedra i bodri svakog pacijenta.
Stiže astmatičar koji je i strastveni pušač.
Pita ga u šali: “Hoćete čas izaći zapaliti prije nego vas priključim na inhalator?”
Ujutro me puštaju kući s antibioticima.
Gledam svoju djecu i razmišljam koliko sam sretna.
Pa ja nemam nikakvih problema.
Niti jedan jedini.
Zahvaljujem se Bogu, svemiru i svim svecima na ovoj noći prepunoj čuda…
… i na mojoj divnoj  “šaptačici venama”.

Tatijana Livajić

OVAJ JE KOLAČ TAKO UKUSAN

Čula sam za jednog starog zen-redovnika:
Bio je na samrti. Došao je njegov zadnji dan života i on je te večeri izjavio da ga više neće biti.
Stoga su mu počeli dolaziti sljedbenici, učenici, prijatelji. Imao je mnogo obožavatelja i svi su ga oni došli vidjeti.
Kad je čuo da će učitelj umrijeti, jedan od njegovih starijih učenika otrčao je na tržnicu. Netko ga je upitao: „ Učitelj ti umire, a ti ideš na tržnicu? Zašto?“
Stari je učenik rekao: „Znam da moj učitelj voli jednu određenu vrstu kolača i idem mu kupiti taj kolač.“
Bilo je teško pronaći taj kolač, ali do večeri je uspio. Dotrčao je k učitelju noseći kolač.
Svi su okupljeni bili zabrinuti – činilo se da učitelj nekoga čeka. Svako toliko otvorio bi oči da pogleda oko sebe, a onda bi ih opet zatvorio.
Kad je stari učenik stigao, učitelj ga je upitao: „Dobro je, napokon si došao. Gdje je kolač?“
Učenik je izvadio kolač i bio je veoma sretan što ga je učitelj tražio.
Umirući, učitelj je uzeo kolač…ali ruka mu nije drhtala.
Bio je vrlo star, ali ruka mu ipak nije drhtala. Zato ga je netko upitao: „ Tako ste stari i na rubu ste smrti. Uskoro će vas napustiti posljednji dah, ali ruka vam ne drhti.“
Učitelj je odgovorio: „ Ne drhtim zato što se ne bojim. Tijelo mi je ostarjelo, ali još uvijek sam mlad i ostat ću mlad čak i kad tijelo nestane.“
Tada je zagrizao kolač i počeo žvakati. Netko je upitao: „ Koja je vaša posljednja pouka, učitelju?
Uskoro ćete nas napustiti. Što želite da zapamtimo?“
Učitelj se osmjehnuo i rekao: „ Ah, ovaj je kolač tako ukusan.“
To je čovjek koji živi ovdje i sada: ovaj je kolač tako ukusan. Čak je i smrt nevažna. Sljedeći trenutak je beznačajan.
U ovom trenutku – KOLAČ JE UKUSAN!

Izvor/ Hrabrost – Radost opasnog življenja / Osho

Ana Bučević, Dr.Joe Dispenza, Deepak Chopra, Bruce Lipton, Louise Hay itd. – svima začepimo usta i spalimo napisane knjige

Sretna sam osoba, ali danas i poprilično razočarana.
Zdrava sam, obrazovana, vrlo načitana i s potpuno otvorenim pogledom na život i ljude.
Nemam strahova i fobija, nisam pripadnik niti jedne interesne skupine niti političke stranke.
Ne, pogrešno.
Ipak imam jedan strah.
Strah od „zadrtosti“ i „ zadrtog uma“.

Spremala sam se za izlazak na večeru s dragom prijateljicom.
Odjednom na TV ekranu pojavio se prilog o Ani Bučević.
Prilog u kombinaciji s nekoliko loše namontiranih slajdova u kojima se pojavljuju Ana Bučević i Iva Todorić.
Danas pak, medijski linč i natpisi poput: „ Pad hrvatske kraljice self-helpa“, „Ana Bučević – posrnula duhovna učiteljica hrvatskih celebrityja“ itd.
Da nije smiješno, bilo bi zaista žalosno.
Da, smiješno je, jer takvo nešto je moguće samo u lijepoj našoj.
Živimo u bajkovitoj državi, a toliko smo tupasti i zadrti da nikakvo čudo što nam mladost odlazi glavom bez obzira. I s potpunim pravom…
I moja djeca će otići.
Pogurnut ću ih koliko god budem mogla…
Dakle Ana Bučević.
U novo napisanim člancima velikih portala i medijskih kuća, koje su sve do prije neki dan Anu dizali u nebesa, sad se spominju izrazi poput „ sekta“ i „ sljedbenici“.
Pojavile su se čak i neke nazovi „prijateljice“ pod nepotpunim imenima koje sad daju nebulozne izjave protiv Ane.
Osobno Bučević pratim duže vrijeme i bila sam na nekoliko njezinih seminara.
Ne smatram se zbog toga sljedbenikom, a pogotovo ne pripadnikom sekte.
Osim Ane, pratim i čitam knjige još nebrojeno mnogo autora.
Na prvi seminar sam otišla iz znatiželje, na drugi i treći zato što mi je to bilo fenomenalno iskustvo.
Na jednom mjestu i u jednom danu sam upoznala pregršt inspirativnih i zanimljivih ljudi.
Otvorenih i iskrenih, koji su se okupili u pozitivnoj namjeri, puni vjere u sebe, u Boga i u sve ono dobro što nas čini ljudima.
Ana nadriliječnik? Koliko apsurdno to zvuči!
Ono što je Ana donijela na naše prostore na svom YouTube kanalu, pa u svojim knjigama i seminarima je nešto što u svijetu postoji desetljećima.
Nije to neka nova filozofija izmišljena by Ana Bučević.
Radi se o znanstveno dokazanim i utemeljenim činjenicama koje je Ana približila ljudima s našeg govornog područja.
S ovim ne umanjujem njezin rad.
Ona je sa svojom osobnošću, humorom, dalmatinskim šarmom i potpuno otvorena srca, tematiku prevela i učinila je razumljivom.
Sad vidim da mnogim smeta što je žena uspjela i unovčiti svoje znanje.
Jako su nešto ljuti i nabrijani na monetizaciju kanala, na vortex krstarenje, na činjenicu da Anini seminari popunjeni do zadnjeg mjesta.
Pa ljudi dragi, tko i vama brani napraviti isto???
Prva Ana bi vam pomogla u tome. Mnogima i jeste.
U svakom uglu zemaljske kugle postoje motivatori, duhovnjaci, uspješni poslovni ljudi i stručnjaci na svom području djelovanja koji rade isto.
Pretražite imena poput Jesse Itzlera, Neil Donald Walsha, Robin Sharma.
Otiđite na stranicu Mindvalley.
Čitajte knjige autora iz naslova i brojnih drugih.
Živimo u 21.stoljeću, a ponašamo se kao u kamenom dobu i palimo lomače za one koji su drugačiji.
Zašto nas toliko boli i smeta tuđi uspjeh?
Od kud toliko hejtera i toliko vrijeđanja po društvenim mrežama?
Zašto nitko, baš nitko nije tužio Louise Hay ili Dr. Dispenzu za nadriliječništvo?
Znači li to da će nam uskoro biti zabranjene i knjige o alternativnoj medicini?
Možda i te autore treba pozatvarati?
Iskreno se nadam da ćemo se napokon probuditi i postati dio modernog svijeta. Naša djeca to zaslužuju. Jedino tako ih možemo zadržati na ovim područjima.
A tebi Ana, želim da nepokolebljivo nastaviš kao do sad….jer ovo je samo mali izazov….upravo “peace of cake“ za tebe.

Tatijana Livajić

ŽIVOT NIJE OZBILJAN

 

„Život moraš shvatiti kao veliku zabavu! Život je pun smijeha, toliko je komičan, toliko je zabavan da ne možeš biti ozbiljan osim ako su ti svi životni sokovi presušili. Sagledao sam život iz svakog mogućeg kuta i uvijek je zabavan, kako god okreneš. I postaje sve zabavniji i zabavniji! Život je predivan poklon koji nam daruje nešto što je iznad nas.
Protivnik sam ozbiljnosti. Moj se pristup temelji na humoru. Najveća religiozna kvaliteta jest smisao za humor. Kad bismo cijeli planet mogli ispuniti smijehom, plesom i pjesmom – da svi ljudi pjevaju i njišu se u ritmu; kad bismo cijeli planet pretvorili u karneval radosti, festival svjetlosti – prvi bismo put na Zemlju stvorili istinski osjećaj religioznosti.“

Zašto smo se zaboravili smijati?
Jer društvo želi da budeš ozbiljan. Roditelji žele da njihova djeca budu ozbiljna. Profesori žele da njihovi studenti budu ozbiljni. Šefovi žele da njihovi radnici budu ozbiljni. Ozbiljnost se zahtijeva od svih.
Smijeh je opasan i buntovan. Ako se nasmiješ tijekom predavanja, nastavnik će to shvatiti kao uvredu. Roditelji ti nešto govore i ti se počneš smijati – to će biti shvaćeno kao uvreda. Ozbiljnost je časna i shvaća se kao poštovanje.
Iako je život zabavan, nitko se ne smije. Oslobodiš li smijeh iz tih lanaca, iz tih stega, iznenadit ćeš se – na svakom koraku se događa nešto ludo i zabavno.
Život nije ozbiljan.
Samo su groblja ozbiljna, smrt je ozbiljna.
Život je ljubav, život je smijeh, život je ples, pjesma.
Stalno potiskivanje smijeha učinilo te gluhim za smijeh.
Mnogo toga se događa na svakom koraku, ali ti ne vidiš nijedan razlog za smijeh.
Kad bi smijeh oslobodio stega, cijeli bi se svijet orio od smijeha. I trebao bi se oriti od smijeha.
Zapravo nisi toliko očajan kako ti se čini – nesreća i ozbiljnost čine te toliko očajnim.
Spoji nesreću i smijeh, i već nećeš djelovati tako očajno.
Stanovi u današnje vrijeme imaju tako tanke zidove da htio – ne htio, čuješ što se događa s druge strane zida.
U jednoj zgradi svi su stanari bili zbunjeni…Svaki se par svađao, bacao je jastuke, razne predmete, razbijao šalice i tanjuriće, svi su vikali jedni na druge, supruzi su tukli žene, supruge su vriskale – nije im bio potreban nikakav razglas. Cijela zgrada je uživala.
Jedini problem bio je neki Sardar. Iz njegova stana nikada se nije čula svađa. Naprotiv uvijek se čuo samo smijeh. Svi su stanari bili zbunjeni. U čemu je problem? Ovi se ljudi nikad ne svađaju. Kod njih se uvijek čuje smijeh – i oboje se smiju tako glasno da ih cijela zgrada čuje! Mi toliko toga propuštamo, a oni uživaju. U čemu je njihova tajna?
I tako su stanari sačekali Sardara kad se vraćao iz trgovine noseći vreće s povrćem i drugim sitnicama.
Okupili su se oko njega i rekli: „ Moraš nam reći u čemu je tajna! Zašto se vi smijete dok se drugi svađaju?“
On im reče: „Ne tjerajte me da vam kažem jer je vrlo neugodno.“
„Neugodno? Ali mislili smo da vam ide odlično. Uvijek čujemo smijeh, ili se smiješ ti, ili se smije tvoja žena…Ne svađate se.“
On reče: „Pa događa se to da ona mene nečim gađa. Ako promaši, onda se smijem ja, a ako me pogodi, onda se smije ona.“
Sve što nam se događa ima svoju smiješnu stranu, trebaš samo imati smisla za humor.
Nije potrebno puno tragati, samo pokušaj vidjeti i spoznat ćeš smiješnu stranu svega na svakom koraku.
Za smijeh ti zapravo ni ne treba nikakav povod ; smij se jednostavno zato što ti se smije!

Iz knjige „ Život – Ljubav – Smijeh“, Osho

RODITELJI KAO KONTROLORI DJEČJEG LETENJA

“Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer ona imaju vlastite misli. Možete okučiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele…“

Halil Džubran

Isječak iz pjesme ovog divnog libanonskog pjesnika došao mi je pod ruku kad mi je bilo najpotrebnije, opet sam se uvjerila da nam svemir ili Bog pošalje što nam treba uvijek u najboljem mogućem trenutku. Za mene je to bio period kad sam spoznala da baš i nisam majka kakvu bih sebi poželjela da sam dijete…

Oduvijek imam jasnu sliku svoje djece u budućnosti. Plan, pakleni plan!
Ne zamaram se puno diplomama i fakultetima.

Ali zato…

Vidim dvoje divnih, sretnih, zdravih ljudi koji vole, poštuju sebe i sve druge ljude…
Pršte energijom i samopouzdanjem…
Putem su ojačali svoje mišiće života.
Potpuno sam mirna jer znam da će ih svaki pad i razočarenje samo dodatno osnažiti.

Pa zašto sam uopće pomislila da sam loša majka?
Sigurna vam zvučim kao super huper mama…

E pa…

Nisam baš uvijek bila ovako cool osviještena.
Prije bih rekla da sam bila poprilično u nesvijesti.
Nesvjesni roditelj, rekli bi psiholozi.
Moja djeca su bila kao ptice, a ja poput zločestog kontrolora njihovog letenja…

“Sad ćeš obaviti to, pa ćeš onda to!“
“Bit će kako ja kažem ili nikako!“
Kad bi me kćer upitala: “Ali zašto mama?“
Odgovarala bih bez i jednog argumenta: “E pa, zato što ja tako kažem!“

Stalno sam se nešto borila, i stalno uvjetovala.
Nisam shvaćala da su ta djeca zapravo mali ljudi. Da nisu moje vlasništvo. Da su na svijet došla zbog vlastitih iskustava, isto kao i mi odrasli.
Ego me uvjerio da sam pametnija i mudrija jer sam prije njih stigla na ovaj svijet…

Totalna glupost!

Onda sam srušila vlastiti ego kao kulu od karata…
… i priznala da – ne znam.

Počela sam učiti, čitati i raditi na sebi.

Nakon mnoštva pročitanih knjiga i puno preispitivanja…
… sad napokon mogu reći da sam svjestan roditelj…

Nisam više u nesvijesti.

Svjesna sam da nas djeca promatraju i da postoji realna šansa…
… da će kad odrastu biti baš poput nas.

Svjesna sam da je iskustvo jedini pravi način učenja.

Svjesna sam da djeca imaju pravo na svoj izbor i na…
… posljedice tih izbora.

Svjesna sam da ponašanje moje djece nisu ona sama.
Njihovo ponašanje je njihovo ponašanje, a ne njihov identitet…

Tako da…

Hanči ako ovo čitaš…
… znaj da te volim i onda kad mi tvoje ponašanje nije baš wauu…
Volim te i kad nabaciš šminku u punk stilu,
pa čak i kad mi smuljaš i ne javiš se na mobitel…

Tebe Josipe volim i onda kad unedogled odgađaš večernje tuširanje…
… i švercaš se s pranjem zubića…

Da završim, napokon…

Dragi roditelji, heroji, vjerujmo u svoju djecu.

Vjerujmo u njihove snove i želje…

Uvijek očekujmo od njih najbolje, pa će tako i biti.

Tako nam Bog pomogao!..:-)

Amen..!

Tatijana Livajić

MIŠIĆI ŽIVOTA

Inspirativna Ana je jedan od svojih videa nazvala „Život je lijep kad se živjeti zna“.
A kako ga živjeti? Kako živjeti, a ne preživljavati? Jer preživljavanje nije život. Preživljavanje je ono kad se utapaš, i samo ti još glava viri iznad površine vode. To je s***e! Kakav život!
Svako jutro po mog sina za školu dođe naš mali susjed prvašić.
Uđe u naš stan, sjedne na kauč, a na TV ga čeka crtić koji on gleda dok mu se frend sprema. Baš svako jutro kad pokuca, upitam ga: „Pa kako si mi ti?“ I baš svako jutro mi nasmijano i radosno odgovori: „super sam“!… kao ono… kako ću biti??… što me to uopće pitaš!!
Dijete koje osvijetli cijelu prostoriju kad uđe unutra.
A što nam se onda dogodi po putu??
S 30, 40, 50 godina, odgovaramo…. Pa, evo, ok sam… ma, evo, živi se… ili… bilo je i boljih dana… Zapravo se ne sjećam kad sam zadnji put čula od odrasle osobe da je odgovorila: super sam… Ili genijalno sam…!!!… a da je to iskreno i mislila…
Lisa Nichols u knjizi „Bez obzira na sve“ ima zanimljivu tezu.
Osim bicepsa, tricepsa, kvadricepsa koje većina nas odgovorno vježba u teretanama… imamo i neke važne, ključne životne mišiće koje bi trebali vježbati čak i više i jače, i svaki dan.
Lisa temu razrađuje vrlo detaljno, a ja ću priču sažeti kako bi meni i vama ostala za podsjetnik kad tresnemo na pod pa krenemo kukati i žaliti se kako je kriv Svijet, Bog, Svemir itd…
1. Mišić razumijevanja

Koliko je samo bitno imati jak mišić razumijevanja. Možemo ga ojačati da uvijek i baš uvijek pronađemo nešto dobro u svim okolnostima. Čak i onda kad nam se čini da se cijeli svijet urušava. Da pokušamo izaći iz postojeće situacije kako bi sagledali širu sliku. Da uđemo u vlastito srce, pronađemo empatiju, a potom se stavimo u cipele osobe koja nam navodno zagorčava život. Isti trenutak se slika mijenja, nestaju nemir i ljutnja.
2. Mišić vjere u sebe

Bez vjere u sebe, ruke su nam vezane. Ništa nam ne uspijeva i sve ide nizbrdo. Kad krenu misli poput glup/glupa sam, neću uspjeti, nisam dovoljno sposoban/sposobna za taj zadatak, genijalan način je da zamislimo kako u glavi imamo dva CD-a. Jedan vrti negativan soundtrack i ima gumb za paliti/gasiti na lijevoj strani čela. Drugi CD vrti pozitivne misli, ohrabrujuće misli i taj se nalazi s desne strane čela. Probajte, samo probajte svjesno pritisnuti i ugasiti onaj negativan s lijeve strane i upaliti pozitivan s desne. Znam da će netko sa strane pomisliti da ste ludi, ali koga briga.
Uvijek možete i nazvati nekog tko vas iskreno voli i zamoliti tu osobu da vam nabroji vaše kvalitete i to na glas. Odlična metoda, koja mijenja vibru momentalno.
3. Mišić „Znam i točka“

Ovaj mišić se odnosi na vjeru u postojanje nečeg većeg i višeg od nas samih. Neki to nazivaju Bogom, neki Svemirom, i sl. Ja konkretno bezrezervno vjerujem da moj svijet uvijek radi za mene i za moje najveće dobro. Kad nastupi frka, pozovite Višu silu u svoj život odmah. Pomolite se, meditirajte, ili jednostavno stopite s prirodom, što god vam pomaže. Uglavnom, otvorite se i osjećajte stalnu prisutnost Više sile, Boga, Svemira ili što već, nebitno…

 

4. Mišić iskrenosti

Obavite inventuru onoga što u vašem životu valja ili ne valja. Preuzmite odgovornost za svoju ulogu u stvaranju i jednog i drugog. Prihvatite sebe u tolikoj mjeri da ste u stanju i vlastitu istinu podijeliti s drugima.

 

5. Mišić odlučnosti

Odaberite cilj prema kojem želite ići.
Skoncentrirajte se i odlučno krenite. Bez osvrtanja!

 

6. Mišić opraštanja

Volite sebe i oprostite si sva s**nja iz prošlosti. A onda oprostite i svima drugima.

 

Tatijana Livajić

KREVET OD ČAVALA

„Prolazeći jednog dana pokraj jedne kuće, muškarac je ugledao sitnu staricu kako se ljulja u svom stolcu, sitnog starca kako čita novine ljuljajući se uz nju i psa koji je ležao na trijemu između njih, cvileći kao da ga nešto boli. Dok je tako prolazio, muškarac se u sebi zapitao zbog čega pas cvili“.
Sljedećeg dana opet je prošao mimo iste kuće. Ugledao je stari par kako se ljulja, svaki u svom stolcu, i psa koji je ležao između njih stalno proizvodeći isti bolan zvuk. Zbunjen, muškarac je sam sebi obećao kako će, ako pas i sutradan bude cvilio, upitati stari par za to. Trećeg dana, na svoju žalost, ugledao je istu scenu : sitnu staricu kako se ljulja, sitnog starca kako čita i psa na starom mjestu kako žalosno cvili. Nije više mogao izdržati:
„Oprostite gospođo“, oslovio je staricu „što je vašem psu.“
„Oh njemu?“, rekla je ona. „Leži na čavlu.“
Zatečen njezinim odgovorom muškarac je upitao: „Ako leži na čavlu i to ga smeta – zašto jednostavno ne ustane?“
Sitna starica se nasmiješila i glasom dobrodušne bakice kazala: „Pa dušo, dovoljno ga žulja da cvili zbog toga, ali još ne dovoljno da bi zbog toga ustao.“

Ležite li vi na čavlu?
Jeste li prepoznali sebe u psu tog starog para? Žalite li zbog situacije u vašem životu, ali ne poduzimate ništa da biste je poboljšali? Ponekad sami sebe zavaravamo kako je puko pretresanje naših problema, uvijek iznova u vlastitoj glavi ili stalno raspravljanje o njima s drugima – poduzimanje akcije. A istina je da takve aktivnosti mogu odnijeti mnogo vremena, i rijetko donesu stvarno rješenje (uz to nas potroše i iscrpe). Pa ipak mnogi ljudi zapnu baš u toj točki.
Tada se u dramu uključi i naš ego. Opravdavamo vlastiti položaj i aktivno počnemo od drugih tražiti da nas u tome podrže. Želimo uključiti druge članove „zbora“ koji će zajedno s nama pjevati našu jadikovku – i čini se da ih uvijek uspijevamo pronaći. Naši kolege i kolegice pjevači obično leže na svojim vlastitim čavlima i jadikuju jednako nad svojim nepovoljnim okolnostima. Otud potječe izreka „Bijeda voli društvo“. Ali ovakva vrsta podrške otežava nam ustajanje sa čavla.
Nakon nekog vremena tako se naviknemo na osjećaj da smo nesretni zbog nekog problema da vlastitu nesreću prihvatimo kao nešto normalno. Koliko god zvučalo šašavo, neugoda postaje našom zonom sigurnosti!
Zašto cvilite, a ne mičete se s čavla? Zapitajte se – „Što želim? Što bi me usrećilo? Čega se to plašim da bi se moglo dogoditi ako poduzmem taj korak?“
Jednom kad osvijestimo vlastitu situaciju na nama je da nešto poduzmemo. Srećom, ista energija koju smo usmjeravali u jadikovanje i cviljenje može se preusmjeriti da „ gorivom“ opskrbi našu tranziciju iz zaglavljenosti u iskorak.
U mom slučaju, spoznaja da ležim na čavlu bilo je kao da sam podigla nogu s kočnice automobila. Sljedeći korak bio je samo da dohvatim volan i usmjerim automobil u pravcu u kojem želim ići.
„Vi ste dizajner vlastitog života. Zadatak vam je da osmislite život kakav želite“!!!
Lisa Nichols „Bez obzira na sve“

MOJ BOG, BLAGAJNICA I JA

Prosinac je pravo vrijeme za razgovore o Bogu …
Što je ili tko je za mene Bog?
Moj Bog nema ime.
Voli me bezuvjetno kao što ja volim svoju djecu.
Ta ljubav je toliko jaka da je ponekad skoro pa opipljiva.
Moj Bog se ne ljuti na mene što ne idem u crkvu. Moj Bog zna da meni i njemu ne treba posrednik.
Moj Bog me voli toliko jako da ne vjerujem u raj i pakao.
Zar bih ja svoje dijete ako zgriješi poslala u pakao??? A Bog me voli kao svoje dijete.
Moja vjera u Boga je uvijek bila neupitna. Vjera u religiju uvijek vrlo upitna.
Imam li nešto protiv ljudi koji idu u crkvu sa svojim obiteljima? Nemam. Dapače, poštujem svačiji izbor.
Imam li nešto protiv ljudi koji nakon nedjeljne mise, ogovaraju, psuju i vrijeđaju?
Imam. To su onda lažnjaci koji ne žive po onom što vjeruju.
Jutros sam prije posla stala u trgovinu po sastojke za kolače.
Na blagajni je bio podugačak red, a blagajnica je bila mlada djevojka koja je tek počela s radom.
Ljudi u redu su postali nervozni.
Kako je rasla njihova nervoza, nervoza mlade blagajnice je rasla još i više.
Ruke su joj se tresle i postajala je crvena u licu.
Iza mene u redu je bio gospodin s dvije namirnice u košari.
Puštam ga preko reda, jer moja košara je puna i moj Bog mi šapće da ga pustim.
Gospodin mi se zahvaljuje više puta i odlazi zadovoljan.
Mlada blagajnica mi se ispričava na dugom čekanju, na što joj odgovaram kako je sve u najboljem redu. Nema nikakve potrebe za žurbom i nervozom. Ljudi iza mene kolutaju očima, a moj Bog im se zadovoljno smije kao što se ja smijem djeci kad hoće čokoladu prije ručka.
U tom momentu se blagajnici gasi POS aparat za naplatu računa. Nešto ne valja sa signalom.
Ljudi iza mene beštimaju i komentiraju kako je spora i traže da se pozove druga kolegica.
Ona se i dalje ispričava i ima izraz lica kao da će zaplakati.
Moj Bog i ja smo žalosni, ne zbog stajanja u redu, već zbog te mlade djevojke kojoj je netko već ujutro srušio samopouzdanje i pokvario dan. A samo je trebalo malo je ohrabriti, pričekati i ona bi i dalje bila nasmijana kao što je bila kad je stala za blagajnu.
Sličnih situacija u danu imamo pregršt.
Moj Bog mi kaže da ja moram biti ta koja će nekome uljepšati dan, a ne ga pokvariti.
Moj Bog živi u meni i ne treba nam posrednik…

Tatijana Livajić

ŠTO JE UOPĆE USPJEH?

Primijetila sam koliko često koristimo riječ uspjeh.
Svi neprestano pričamo o uspjehu. Mlade žene bi htjele uspješne muškarce, djeca kad odrastu bi htjela biti uspješna, majke bi htjele uspješne zetove itd, itd…
Ponekad čujem u društvu kako se žene koje ostaju kući s djecom i nemaju posao, nazivaju neuspješnima jer su samo majke, a one koje su se ostvarile kroz karijeru, i ostale same, također su neuspješne jer eto imaju jedno, ali nemaju drugo.
Ponekad se muškarca koji vrijeđa ženu u društvu, a vozi najnoviji Mercedes naziva uspješnim, a onog koji dolazi u krami od auta ili uzima porodiljni da ostane s djetetom naziva neuspješnim ili čak -“papučarom“.
Kad bi se svi zajedno lijepo sjeli i zapitali što je to uspjeh, uvjerena sam da velika većina nas uopće ne bi znala odgovor. Trčimo za uspjehom, a nemamo pojma za čim točno trčimo i čemu zapravo težimo.
U mom slučaju se definicija uspjeha mijenjala kako su godine prolazile…
Kao djevojčica sam mislila kako ću biti uspješna ako završim fakultet, upoznam potencijalnog muža, rodim djecu, živjet ću sretna i uspješna do kraja života.
Onda kad sam većinu toga ostvarila, opet se nekako nisam osjećala uspješna, kao da mi je manjkala još neka puzla u toj priči o uspjehu i uspješnima.
Zatim sam si zadala cilj da ludo napredujem u poslu, misleći da će mi neki rukovodeći posao dati osjećaj odnosno status uspješne…
Moja tadašnja direktorica je u jednom trenutku odlučila otići sa svog radnog mjesta, a ja sam dobila posao v.d.direktora na jedan kraći period.
Osjećaj uspješnosti nije došao, jer sam radila puno više i djeci kući dolazila puno umornija.
Kako je vrijeme prolazilo, mislila sam da ću biti uspješna ako financijski uspijem osigurati istu tu djecu, ako im kupim neki stan ili apartman koji ću vjerojatno otplaćivati do zadnjeg dana života, ali svi će reći kako sam se žrtvovala, bila – uspješna i ostavila imovinu svojim potomcima .
I u toj slici mi je nešto debelo nedostajalo.
Tek nedavno je moja draga prijateljica Ana izgovorila jednu rečenicu koja će mi kao pečat ostati urezana u pamćenje…
Tek sad sa 45 godina u dupetu, potpuno sam sigurna u to što moram postići da napokon budem – uspješna po svim kriterijima.
Kad pogledam svoju kćer i sina da im mogu reći : “ŽELIM VAM DJECO OD SRCA DA ŽIVITE ŽIVOT KAKAV JE ŽIVJELA VAŠA MAMA.“
Tek kad moj vlastiti život bude tako posložen, u balansu na svim životnim poljima i ispunjen da im mogu poželjeti isti, onda ću reći sama sebi : “E, stara jesi, uspjela si!!!“

To je za mene prava definicija uspjeha.
Ne mogu reći da sam je dostigla u potpunosti, ali da sam na dobrom putu, i u to sam sigurna…
Tatijana Livajić

PUT PREMA MEDITACIJI

Moje duhovno putovanje je započelo prije otprilike dvije godine.
Nisam od onih koji svoja uvjerenja plasiraju gdje god dođu i zamaraju prijatelje na kavi svojim blebetanjem o dobrobiti knjiga, učenja, meditacije itd, itd…
Ja znam da kad je učenik spreman, učitelj se pojavi sam….tako je bilo i u mom slučaju.
Da mi je prije nekoliko godina netko rekao kako meditacija utječe na sveopće stanje uma, duha, tijela…rekla bih mu: ma daj, mani me se s tim glupostima….nemam ja vremena za sjedenje i nekakvo smirivanje misli….tko će pospremiti stan, skuhati ručak, opeglati lancune i još svašta nešto.
Onda se dogodio taj klik u mojoj glavi.
Radila sam tad u banci i imala užasno stresan period. Dan za danom. Za vrijeme radnog vremena osjećala sam u prsima pritiskanje i nestajanje zraka…spontano bih odlazila u wc, duboko disala par minuta i vraćala se na svoje radno mjesto. Nisam tad pojma imala o meditaciji, ali sam brzo shvatila da me i samo tih nekoliko minuta izolacije i samog disanja smiri i vrati u normalu da opet profunkcioniram.
Malo po malo to me potaknulo na učenje, čitanje, istraživanje…hvala Bogu da živimo u vrijeme kad su nam sve informacije lako dostupne.
Potaknuta novim spoznajama i znanstvenim dokazima….rekla sam si…pa hajde da i ja to probam…
U početku bi sjedila par minuta u miru, pa bi me uhvatila nervoza, počeo svrbiti nos, oko, nešto bi me uglavnom omelo, dizala bih se i odustajala.
Onda sam isprobala meditaciju u krevetu prije spavanja…to je lijepo, udobno i opuštajuće, ali ja bih se opustila previše, i redovito zaspala.
Sljedeće su došle na red vođene meditacije…i onda…kod prve takve sam počela plakati kao ljuta godina….mislila sam, ma daj…sve radim krivo…nije to za mene…ali nekim čudom, od tog silnog plakanja, nakon meditacije, osjećala sam se lagano, opušteno, nekako u skladu sama sa sobom…
Potom sam pročitala kako je plakanje u meditaciji uobičajeno i zapravo super jer svi otpori odlaze sa suzama…to mi je dalo vjetar u leđa i nastavila sam dalje.
Malo po malo…danas ne prođe niti dan da se nisam osamila barem 15-ak minuta, skoncentrirala na disanje i kako ja to kažem, resetirala.
Čitala sam da jedna od najpriznatijih škola na svijetu, zaustavlja nastavu dva puta u danu kad učenici ulaze u meditaciju.
Znanstveno je dokazano da su ljudi meditacijama izliječili neizlječive bolesti.
Najuspješniji ljudi, sportaši…svi redom meditiraju.
Zato kome god je meditacija nešto strano, i osjeća otpor, iskreno preporučam educiranje i samo naprijed. Malo po malo i ne odustajte.
Meditacija će vam promijeniti život. Znam jer je i meni promijenila. NABOLJE!!!

Tatijana Livajić

SUANA, DUJE, PERO I SVEMIR

Prije šest godina, moj Pero ( muž ) je kao posljedicu nespretnog pada dobio duboku vensku trombozu u cijeloj desnoj nozi. Ležao je neko vrijeme u bolnici, a onda skoro pola godine kući jedva pokretan.
Uz gore spomenutu dijagnozu, dobio je i sudeckov sindrom koji mu je zahvatio nogu koja je već ionako bila pod trombozom. Rekli su nam da ukoliko ne liječi taj sindrom, ima 100%- tne šanse da ostane invalid.
Da priča bude kompliciranija, sindrom se liječi fizikalnom terapijom, koja je Peri bila zabranjena jer ga je u toj fazi tromboze mogla koštati života.
Sjećam se tog dana, dok smo očajni sjedili u autu i odbijali se pomiriti s činjenicom da će ostati invalid do kraja života.
Pisali smo mailove u sve toplice u Hrvatskoj i svim poznatijim vaskularcima i ortopedima. Tražili različita mišljenja u nadi da će netko preuzeti rizik i početi ga liječiti. Svi su nas redom odbili.
Onda smo odlučili sjesti u auto i otići u Zagreb.
Došli smo na Rebro i sjedili umorni i pokunjeni u čekaonici. Sklapam ruke i u sebi molim Boga da nam da neki znak. Da odustanemo ili da ostanemo ustrajni u pronalasku rješenja da Pero dobije terapiju i spasi nogu.
U tom momentu nam prilazi poznato lice. Moja prijateljica Suana koju znam skoro cijeli život. Bile smo dobre iako se nismo nikad intenzivno družile. Uvijek mi je bila draga, a bila je i teta u vrtiću mojoj Hani i pazila je kao dobri duh. Suana je majka četvero djece, divna, predivna duša.
Dolazi do nas da nas pozdravi. Upitam je što radi u bolnici, misleći da je vjerojatno došla na neke bezazlene pretrage. Odgovara mi…ma evo ništa, moj najmlađi ( sin Duje ) tu leži, bolestan je.
I dalje mislim kako je nešto bezazleno jer ipak je mom mužu najgore. Pa bit će na štakama cijeli život. Spremna sam sa Suanom podijeliti svoju tužnu priču.
Potom mi ona odgovara : Duje ima leukemiju , borimo se za život…
U tom momentu kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Uopće se ne sjećam što sam odgovorila, ali se sjećam da sam već tad u tom našem slučajnom susretu vidjela sinhronicitet i znak koji mi je Svemir poslao.
Čim je Suana otišla, zahvalila sam se što su moja djeca kući zdrava i sigurna. Znala sam da će biti sve u redu baš kako i treba biti.
Bila sam smirena i sigurna da je sve u rukama nekog većeg tko ima širu sliku onog što nam se događa.
Pero i ja smo taj dan kao čudo našli toplice koje su ga i primile na rehabilitaciju.
Nakon tri tjedna je došao kući s jednom štakom, a nedugo nakon toga je i samostalno hodao.
Svemir i Bog se za to pobrinuo.
Mali lavić ( Duje ) je također pobijedio opaku bolest i sad je zdrav i sretan osmogodišnjak.
Mama Suana živi punim plućima i koliko vidim uživa u svakom danu toliko da čak i skače iz aviona..:-).
Samo mogu  uvijek iznova reći da je život apsolutno čudo.

Tatijana Livajić

Pero

 

MAKNITE FOKUS S BOLESTI!!!

„Odličnog sam zdravlja, vitalna i puna energije. Osjećam se genijalno, nikad bolje u životu.“
To je svaki put moj odgovor kad me netko upita kako sam i kako mi je zdravlje.
Zašto je takav moj odgovor? Zato što je to postala moja istina i moja realnost…A nije uvijek bilo tako.
Prije 15-ak godina, kad bi me netko upitao isto to pitanje, krenuo bi monolog:….a evo ok sam, a moglo bi i bolje, nešto me muči astma, alergije, nizak mi je tlak, imam nesvjestice…ili…nisam ništa spavala, ništa mi se ne da, dijete je plakalo cijelu noć….i tako unedogled….samo kukanje, jedno, pa drugo, pa treće…
Što se promijenilo???
Zadesila nas je u obitelji teška situacija, šok i nevjerica.
Moji roditelji su živjeli u stanu s mojom bakom koja je tad imala 70 i koju godinu.
Tu noć zazvonio mi je telefon i čula sam s druge strane mamin plač. Prva pomisao mi je bila kako je baka loše i da treba zvati hitnu pomoć. A onda sam shvatila da se ne radi o baki već o mom tati.
Sjela sam u pidžami u auto i odjurila vidjeti što se događa. Kad sam ušla u stan, tata je sjedio sasvim miran u krevetu, gledao u mene, ali nije mogao progovoriti. Pogled mu je bio prazan. Shvatili smo da je doživio moždani udar.
Moj tata je tad imao 57 godina, bio je aktivan, vitalan i odličnog zdravlja. Nije pušio, popio bi tu i tamo čašu vina iza obroka, zdravo se hranio, puno kretao.
Bio je snažan, mrga od čovjeka. Imao je uvijek sve pod kontrolom, bio smiren i staložen u svim situacijama.
ALI imao je jedan jedini strah. Ogroman strah koji ga je pratio kao duh. Strah o kojem je stalno pričao, stalno čitao, i istraživao.
To je bio strah od MOŽDANOG UDARA.
Ono čega se najviše bojao, o čemu je najviše pričao, čitao i istraživao, upravo mu se i dogodilo.
Moj tata je preživio , ali mu je trajno oduzeta moć govora i desna strana tijela.
Čovjek koji je bio odličnog zdravlja, aktivan, smiren i staložen, sad je invalid.
Ne bih sad pisala o tome, niti razmišljala o tome, da nije knjiga i knjiga koje sam nakon toga  pročitala.
Toliko je istraživanja provedeno o kojima ne znamo i ne čitamo dok nas ne zadesi neka bolest ili nesreća. Svi smo preokupirani svojom svakodnevnicom i jednostavno letimo kroz život, kao spavači.
Ljudski um ili glava, kako ja to volim reći je neistraženo čudo. Apsolutno čudo!
I potpuno sam sigurna da naš fokus i percepcija događaja oko nas oblikuje našu stvarnost.
Negdje sam pročitala da je liječnik imao dva pacijenta. Slučajnom zamjenom nalaza, pacijentu koji je zaista bolovao od karcinoma je rekao kako mu je nalaz uredan. Pacijentu koji je bio zdrav rekao je da nalaz pokazuje karcinom. Za nepunih 6 mjeseci, čovjek s karcinomom je ozdravio, a zdrav čovjek je i u stvarnosti obolio.
Mom sinu je liječnik s nepunih 5 godina dijagnosticirao reflux želudca. Dijete je dobilo terapiju koju bi trebalo piti kad god osjeti tegobe. To nije terapija koja liječi, već terapija koja uklanja neugodan osjećaj. Kad god mu bol nije bila prejaka, a dok bi se on i ja igrali, zamolila bih ga da ponavlja kako je zaista savršeno zdrav dječak i neka se zamišlja kako skače , trči, igra nogomet…Stvarno me poslušao….Nije se desilo ništa preko noći, ali malo po malo, potpuno je prestao s lijekovima.
Ovaj tekst je poruka i mom mužu koji je novinar i lektor za moje pravopisne i gramatičke greške, pa će ovaj tekst prvi i pročitati.
On je dosta nalik mom tati, pa jako voli surfati i istraživati simptome nekih svojih tegoba.
Često si tako privuče raznorazne nepotrebne situacije, pa ga na hitnoj već puštaju preko reda…:-).
Znači kako ste???
Nikad bolje u životu!!!

Tatijana Livajić

BEING NORMAL IS BORING

Lijepa nasmiješena plavuša s lijeve strane naslovne fotografije je moja najbolja prijateljica. Moja Željka, moja sestra, moja srodna duša.
Ne mogu niti zamisliti kako bi izgledao moj život da smo se nekim slučajem mimoišle i nismo upoznale. Toliko toga smo zajedno prošle, punu vriću smija, punu vriću suza…
I sad se sjećam te neprospavane noći kad sam osjetila da nešto nije u redu. Čim sam se ujutro digla iz kreveta, nazvala me i rekla da joj mama umire. Telepatska povezanost. Ti ljudi s kojima se povežete na nekoj dubljoj, neobjašnjivoj razini, uvijek imaju i neku posebnu ulogu u vašem životu.
Druga nasmiješena plavuša s desne strane je moja najveća inspiracija, motivacija, nazvat ću je i prijateljicom, iako ona to još i ne zna…:-). Divna duša, koja svakodnevno svojim nesebičnim radom i primjerom pomaže tisućama i tisućama ljudi koje inspirira da postanu najbolje verzije sebe.
O Ani Bučević puno toga možete saznati na internetu pa neću zamarati ni vas ni sebe pisanjem i objašnjavanjem tko je Ana, kakav joj je trnovit put bio, koji su njezini bestselleri, niti kako se zove njezin YouTube kanal. Izgooglajte sami, iako mislim da već i ptice na grani znaju tko je ona.

Prije nekoliko godina dok sam bila u životnoj fazi punoj izazova, Željka mi je poslala video Ane Bučević s naslovom nešto poput „pravilo 17 sekundi“. Mislim da sam ga i gledala otprilike 17 sekundi i ugasila. Pomislila sam što je Željki kad mi šalje ovako nešto i to meni koja sam uvijek racionalna, objektivna. Željka koja bi trebala znati da ovo nije  “my cup of tea”.
Ništa ja tad nisam shvatila iz tog videa u kojem Ana objašnjava da kad ti dođe negativna misao, imaš otprilike 17 sekundi da je zamijeniš, promijeniš fokus, kako ti se ne bi dodatno nalijepila hrpa drugih negativnih misli, a onda i neki “shit” moment u danu, odnosno životu. Ona to objašnjava onako srčano, ka’ prava Dalmatinka, Splićanka, a ja se mislim – OMG šta je ovo sad!!!
Na kraju tog dana pred spavanje, pomislim, pa ‘ajde idem poslušati još neki video da čujem o čemu ova žena govori. Jer kad se sviđa Željki, valjda ima tu nešto dobro što sam na prvu propustila. I onda se dogodi taj WAU trenutak. Tu noć ostajem budna do 2 ujutro preslušavajući i preslušavajući Safari duha.
I tako iz dana u dan…
Onda  shvatim da mi to nije više dovoljno i da želim istraživati i više. Počinjem čitati i upijati knjige i znanja divnih autora, liječnika, kvantnih fizičara, psihologa i shvatim da je Ana sažela svo to štivo na jedan jednostavan i primjeren način koji možemo shvatiti baš svi. Onda  krećem i testirati.
Imam bilježnice koje su  ispunjene zahvalnostima, koje su  ispunjene željama napisanim u sadašnjem vremenu, kao da sve što želim već i imam.
Vrlo brzo počinju  se događati promjene. Točno osjećam koliko mi slika svijeta, života, ljudi oko mene postaje šira. Sve što me nekad nerviralo, više niti ne primjećujem. Počinjem  pomalo preuzimati odgovornost za sve što mi se ikad dogodilo u životu i što će mi se dogoditi u budućnosti. Sve poprima neke druge boje.
Kad uzmem bilježnice koje sam pisala prije dvije godine, naježim se jer toliko toga što sam tad napisala sada živim.
Imam svoju firmu, imam slobodu koju sam uvijek priželjkivala, putujem više nego ikad prije, odnos s djecom mi je puno bolji nego prije, odnos s roditeljima se također popravio. Neki novi divni ljudi su mi ušli u život. Zdrava sam i vitalna kao da mi je 20 godina. Osjećam se odlično. Sve su to rečenice koje sam zapisala u svoj rokovnik.
Prije dvije godine negdje u ovo vrijeme, Ana Bučević je održavala cjelodnevni seminar u Zagrebu u kinu Europa. Seminar je počinjao u 9 sati. Znala sam da su sve karte rasprodane, ali u meni je još malo čučao onaj skeptik koji je mislio, priznajem, kako će na tom okupljanju biti hrpa tužnih ljudi, koji imaju neke tužne priče o bolestima, o neimaštini, o smrti najbližih…
Međutim, naprotiv, kad sam došla pred kino, dočekao me red nasmiješenih žena i muškaraca, starih i mladih, a većina njih se zezala i jedva čekala da se otvore vrata i da uđemo unutra. I zatim se dogodio „moment“ koji ću uvijek pamtiti vezano za Anu.
Ana je tad već bila jako poznata, napisala je bestselere, itd…
Došla je s mužem sa stražnje strane kako bi ušla u dvoranu prije predavanja. A onda je u jednom trenutku stala, primakla se grupi ljudi i mahala nasmijana k’o neka mala djevojčica vičući iz sveg glasa: DOBROOOO JUTROOO SVIMAA!!! Njezina energija i osmjeh su bili toliko zarazni i toliko iskreni. Mala, sitna, nasmiješena…Vidjela sam da ona zaista živi sve ono o čemu govori.
Ne moram niti opisivati kakav je bio seminar. Sva moja očekivanja o tužnim ljudima i tužnim pričama se skoro pa uopće nisu dogodila. Dapače, na bini je bila mlada liječnica koja je htjela podijeliti svoju priču o tome kako ju je Ana inspirirala da bude bolji čovjek i bolji liječnik.
Bio je muškarac koji je podijelio svoju priču o tome koliko je postao bolji suprug i bolji tata svojoj djeci. Bio je jedan stari bračni par koji je objašnjavao kako su živjeli cijeli život po onim principima o kojima Ana govori, a da nisu ni znali za Anu. Tek sad u mirovini i starijoj životnoj dobi im je netko poslao link na Anin kanal i imali su potrebu doći i reći mladima kako je to zaista pravi put.
U svakom slučaju, to i sva slijedeća druženja s Anom su bila posebna, pozitivna i inspirativna.
Moja Željka je prije neki dan imala priliku upoznati i zagrliti tu predivnu ženu.
Kad sam vidjela na slici njih dvije zajedno, meni je to bio dovoljno jak motiv i znak da trebam napisati ovu pričicu.

BEING NORMAL IS BORING“….kaže Anina majica s naslovnice…:-).

Tatijana Livajić

BIRAJU LI DJECA RODITELJE???

Ima jedna knjiga među mnoštvom knjiga, a koju uvijek izdvajam kao „THE BOOK“,  to je „Razgovori s Bogom“ Neil Donald Walsh.
Prije neki dan sam je poklonila za rođendan svojoj dragoj prijateljici, jer znam da je zbog izazova koje je prošla i koje još uvijek prolazi za nju to prava knjiga. Ona koja joj može promijeniti život, sigurna sam. Pomoći da do kraja shvati neke od sad neshvatljivih postupaka svojih roditelja.
A kad shvati, možda će im jednog dana moći i oprostiti…
Jedna od brojnih mudrosti koje su mi se urezale u pamćenje, je teza iz knjige koja kaže da djeca biraju svoje roditelje. Biraju roditelje ciljano kako bi ih u ovom životu nečemu naučili. Netko bira oca alkoholičara, jer će lako vjerojatno kroz svoju patnju naučiti kakav roditelj ne želi biti svom budućem djetetu. Netko bira majku koja ga se odriče nakon poroda i daje na posvajanje, jer upravo to iskustvo želi doživjeti i proživjeti u ovom životu. Kad sam pročitala taj odlomak knjige, sve mi se nekako posložilo u glavi i odjednom sam i svoje roditelje počela gledati drugim očima.
Sve neke situacije koje sam im ponekad zamjerala i do nedavno mislila kako su u mom odrastanju mogli drugačije odraditi, potpuno sam prihvatila, čak i prigrlila. Shvatila sam da su radili najbolje što su znali, i da je sve zapravo – imalo smisla.
Zbog svih tih malih kockica iz mozaika zvanog odrastanje sam osoba kakva sam danas.
Veliki dio njihovih odgojnih metoda primjenjujem i na svojoj djeci, a jedan mali dio vjerojatno neću nikada…
Kad sam pročitala knjigu i došla svojoj kćeri s rečenicom: Hvala ti ljubavi što si me izabrala za svoju mamu i zagrlila je, mala je vjerojatno mislila da sam prolupala..:-)… ali nema veze… baš je fora što je od svih mama baš mene odabrala. Isto tako i moj sin… Zaista sam počašćena…
Što mogu reći za sebe je da sam iznimno otvorenih i totalno protu konzervativnih pogleda na život i svijet oko sebe, iskreno vjerujem u Boga, ali u crkvu odlazim isključivo kad moram (skoro pa nikada). Ukoliko svi koračaju jednim smjerom, često će se dogoditi da ja krenem u suprotnom. Obožavam različitosti, obožavam ljude koji imaju hrabrost zauzeti stav, i onda kad su hebena manjina.
Za svoju Hanu znam da me između ostalog upravo zbog toga izabrala za mamu.
Hana mrzi kad je netko nazove umjetničkom dušom, jer već sad ne voli stereotipe. Međutim činjenica jest da Hana crta i slika od kada zna za sebe. I to radi – odlično.
Ovo ljeto je Hana trebala izabrati srednju školu u koju želi ići.
Bile su dvije opcije. Gimnazija ili Škola primjenjene umjetnosti i dizajna.
Na meni kao majci je bilo da dam svoje mišljenje.
Ja sam išla u gimnaziju. Meni je osobno ta škola rušila samopouzdanje iz dana u dan, ponovo i ponovno. Ne smatram se ekstra inteligentnom, ali naravno niti glupom. Zapravo sam sebi prosječna, s nadprosječnom emocionalnom inteligencijom koja mi je ionako daleko važnija. Gradivo koje bi moja najbolja prijateljica savladala u sat vremena, ja sam štrebala – tri sata. Bila sam jadna, često neispavana, ali uporna kao magarac. Maturirala sam i diplomirala. Fakultet je nakon gimnazije meni bio kao neka zeka-peka iliti ga „peace of cake“…
Zbog svega toga, no i zbog činjenice da poznajem svoje dijete, navijala sam za umjetničku školu. ALI kako to s djecom obično bude, ti u kupe, oni u špade, Hana se odlučila za gimnaziju.
Promatram je sad već skoro tri mjeseca i mislim da je mala u jednoj velikoj – noćnoj mori. Dolazi iz škole, sjeda za stol u cipelama i jakni, vadi knjige i uči. Navija budilicu u 4 ujutro i opet uči.
A ako ste mislili da zbog tog truda ima sve petice, a ne, ne, ne… ima tu svega, šarenilo dobrih, ali bogme i nedobrih ocjena. Nije zadovoljna, a nije ni sretna.
Prije nekoliko dana mi je stigao njen sms : „Mama moramo razgovarati! O školi!“
Voljela bi se ipak prebaciti u umjetničku školu, jer želi imati ŽIVOT…:-).
Kažem joj normalno kako treba o tome dobro razmisliti, ne brzati, dam svoj stav i benefite jedne i druge škole, i dogovorimo se kako će ona donijeti odluku – do petka. Ja kao mama ću je naravno podržati – ma što god odlučila.
Došao je petak, Hana je rekla da joj treba još vremena, i dobit će naravno svo vrijeme ovog svijeta.
Ako se vratimo na moje djetinjstvo i moje gimnazijske dane: Da sam ja došla svom tati s odlukom kako bih mijenjala školu, dobila bih vjerojatno odgovor da to neće biti moguće, vrlo vjerojatno ili sigurno bi mi rekao „ah… ništa od tebe kćeri moja“.
Obožavam svog tatu, on je moj idol, ima najveće srce i najbolju dušu, ali rijetko ili nikad nisam čula: „Dobra si, super si, na tebe sam ponosan“. A toliko mi je to silno trebalo…
Tek kad sam odrasla mama mi je priznala koliko me uvijek hvalio, ali samo i isključivo onda kada to ne bih čula. Bio je prokleto ponosan, ali mi baš nikad to nije rekao.
Ja sam ga između ostaloga valjda zbog toga za svog tatu i izabrala.
Da naučim da svojoj djeci svaki dan, kažem koliko su divna, koliko su posebna i kako će sve biti u redu koju god odluku da donesu, ako će osjetiti da je upravo to njihov put. Bit će u redu i ako se predomisle. Pa što?
Nek’ se predomisle i sto puta ukoliko će tako doći do svoje sreće…
Zato dragi roditelji, gledajte na svoju djecu kao na biljčice koje treba svakodnevno zalijevati kako bi procvjetale, pohvalite ih za svaku sitnicu koju dobro naprave, recite im koliko ste ponosni.
Svaki dan se sjetite kako su oni baš vas izabrali za svoje roditelje.

Tatijana Livajić

 

hanin crtež

 

JEBE MI SE – najuzvišeniji duhovni put

U zadnjih nekoliko godina pročitala sam gomilu duhovnih knjiga.
Neke bi počela čitati i zatvorila nakon prvih 20-ak stranica, a neke bih progutala u jedan dan. Neki autori su mi čitki, neki me umore u startu pa se lijepo pozdravim s njima do nekog možda budućeg susreta. Kad sve zbrojiš i oduzmeš, sve duhovne knjige se svode na isto.
Kako zračiš, tako privlačiš, sve je u glavi, meditiraj, afirmiraj, vizualiziraj…jedan autor čak preporuča dizanje u 5 ujutro, odmah vježbanje ili trčanje, nasmiješeno naravno kako drugačije…
Sve je to super… ima smisla. Isprobala sam sve osim ovog dizanja u 5 ujutro i trčanja… to možda u nekom drugom životu..
Uglavnom sve ovo nabrojano radi… stvarno radi, kunem se…
Kad se odmah ujutro podesim na frekvenciju sreće ili barem „dobre volje“, dan mi stvarno bude genijalan. Djeca me ne gnjave, redaju petice, muž pjevuši po kući, dočeka me ručak koji volim, ptičice cvrkuću… skužili ste…
ALI što kad se dogodi jutro kad se probudiš živčan, a uopće ne znaš zašto si živčan???
Kad si lud, a ne znaš od čega si lud.
Jučer mi se dogodilo baš takvo šugavo jutro.
Ležim u krevetu i vodim monolog. Da se dignem ili da se pokrijem preko glave i glumim da sam mrtva? Aha… ali treba Josipu staviti marendu u torbu za školu. Trebam pospremiti kuću jer sam sinoć vidjela dvije mrve na podu. Trebam ispeglati košulju jer imam neki dosadan sastanak u agenciji…i tako moje misli lete…
Izvučem se nekako iz kreveta k’o glista, dovučem do kuhinje, stavim ‘đezvu’ turske kave toliko jake da žlica stoji uspravno jer tako me moja baka Bosanka naučila. Uzmem digitalni tlakomjer i mislim se: „bit će da je do tlaka, haj’mo pogledat“. Tlakomjer pokazuje neslućene nizine, ali to je meni normalno stanje, pa očito nije tlak uzrok ovog beznađa u mojoj glavi.
Ulazim u sobu probuditi svog devetogodišnjaka i namještam zvonki glas sreće, jer ne treba dijete znati da mu je mama jutros malo luda. Ljubim ga, ispraćam u školu, mašem mu radosno s prozora.
Ostajem sama i mislim se kakav li me dan čeka kad sam od jutra ovakva???
Onda se sjetim knjige „Jebe mi se“ John.C.Parkin.
Sjetim se koliko sam se smijala dok sam je čitala. Plakala sam od smijeha. Suze su mi kapale po dekici ispod ‘očala. Sjetim se i da me muž pitao je’l mi dobro.
Takav podizač od knjige da bi je trebalo nositi sa sobom k’o – Bibliju.
Otvaram laptop i tražim na Googlu malo više da se prisjetim „Jebe mi se“ filozofije.
I nađem. I sjetim se svega.
Sjetim se da sam je primijenila kad se Hana počela šminkati… i upalilo je…
Sjetim se da sam je koristila kad mi je nestalo love, nakon pola sata se javio prodavatelj stana da mi nosi proviziju.
Sjetim se da sam je koristila pred ljeto kad sam skužila da mi je celulit godinu dana vidljiviji nego ljeto prije.
A bogme sam je i koristila kad bi mi mama došla reći da mi je tuš kada puna kamenca i objasnila kako se najlakše očisti dok se tuširaš…:-)
Funkcioniralo je u svakom od navedenih primjera. Besprijekorno!!!
“Kažete li jebe mi se, oslobađate se svog grčevitog hvatanja za nešto.
Kad kažete jebe mi se prepuštate se tijeku života, prestajući raditi što ne želite, prestajete slušati druge i počnete slušati sebe.
Reći jebe mi se, označava duhovni čin, zato što dižete ruke od problema, vraćate se u prirodni tijek života.
Kažete li jebe mi se, prestajete brinuti općenito.
Recite jebe mi se nečemu, bilo čemu. Osjetite slobodu i olakšanje koje taj iskaz donosi.“
Tako sam i ja jučer prošla kroz dan.
Ujutro me nazvao podstanar iz Omiša da mi kaže kako ipak neće useliti… pomislila sam… ma jebe mi se…
Kupci koji su trebali kapariti stan koji sam im prodavala, rekli su da im treba još vremena…ma naravno… jebe mi se..
Kao šlag na tortu, navečer mi je Hana rekla kako bi se prebacila iz gimnazije u lakšu školu… umjesto da doživim slom… rekla sam si… jebe mi se… nek’ si ti meni sretna…
Na kraju je dan ispao skroz ok…uz jebe mi se duhovnu filozofiju…
Kad sam došla u knjižnicu i prišla knjižničaru bojažljivo s namjerom da mu nekako šapnem koju knjigu želim…da ne čuju ljudi…
A on meni onako gromoglasno pred svima:
„Pa tako recite gospođo! Mislim da imam na polici još jednu JEBE MI SE!!!
Nitko se u knjižnici nije niti trgnuo…
Očito su već svi pročitali tu knjigu i živo im se jebe…

Tatijana Livajić