OVAJ JE KOLAČ TAKO UKUSAN

Čula sam za jednog starog zen-redovnika:
Bio je na samrti. Došao je njegov zadnji dan života i on je te večeri izjavio da ga više neće biti.
Stoga su mu počeli dolaziti sljedbenici, učenici, prijatelji. Imao je mnogo obožavatelja i svi su ga oni došli vidjeti.
Kad je čuo da će učitelj umrijeti, jedan od njegovih starijih učenika otrčao je na tržnicu. Netko ga je upitao: „ Učitelj ti umire, a ti ideš na tržnicu? Zašto?“
Stari je učenik rekao: „Znam da moj učitelj voli jednu određenu vrstu kolača i idem mu kupiti taj kolač.“
Bilo je teško pronaći taj kolač, ali do večeri je uspio. Dotrčao je k učitelju noseći kolač.
Svi su okupljeni bili zabrinuti – činilo se da učitelj nekoga čeka. Svako toliko otvorio bi oči da pogleda oko sebe, a onda bi ih opet zatvorio.
Kad je stari učenik stigao, učitelj ga je upitao: „Dobro je, napokon si došao. Gdje je kolač?“
Učenik je izvadio kolač i bio je veoma sretan što ga je učitelj tražio.
Umirući, učitelj je uzeo kolač…ali ruka mu nije drhtala.
Bio je vrlo star, ali ruka mu ipak nije drhtala. Zato ga je netko upitao: „ Tako ste stari i na rubu ste smrti. Uskoro će vas napustiti posljednji dah, ali ruka vam ne drhti.“
Učitelj je odgovorio: „ Ne drhtim zato što se ne bojim. Tijelo mi je ostarjelo, ali još uvijek sam mlad i ostat ću mlad čak i kad tijelo nestane.“
Tada je zagrizao kolač i počeo žvakati. Netko je upitao: „ Koja je vaša posljednja pouka, učitelju?
Uskoro ćete nas napustiti. Što želite da zapamtimo?“
Učitelj se osmjehnuo i rekao: „ Ah, ovaj je kolač tako ukusan.“
To je čovjek koji živi ovdje i sada: ovaj je kolač tako ukusan. Čak je i smrt nevažna. Sljedeći trenutak je beznačajan.
U ovom trenutku – KOLAČ JE UKUSAN!

Izvor/ Hrabrost – Radost opasnog življenja / Osho

Ana Bučević, Dr.Joe Dispenza, Deepak Chopra, Bruce Lipton, Louise Hay itd. – svima začepimo usta i spalimo napisane knjige

Sretna sam osoba, ali danas i poprilično razočarana.
Zdrava sam, obrazovana, vrlo načitana i s potpuno otvorenim pogledom na život i ljude.
Nemam strahova i fobija, nisam pripadnik niti jedne interesne skupine niti političke stranke.
Ne, pogrešno.
Ipak imam jedan strah.
Strah od „zadrtosti“ i „ zadrtog uma“.

Spremala sam se za izlazak na večeru s dragom prijateljicom.
Odjednom na TV ekranu pojavio se prilog o Ani Bučević.
Prilog u kombinaciji s nekoliko loše namontiranih slajdova u kojima se pojavljuju Ana Bučević i Iva Todorić.
Danas pak, medijski linč i natpisi poput: „ Pad hrvatske kraljice self-helpa“, „Ana Bučević – posrnula duhovna učiteljica hrvatskih celebrityja“ itd.
Da nije smiješno, bilo bi zaista žalosno.
Da, smiješno je, jer takvo nešto je moguće samo u lijepoj našoj.
Živimo u bajkovitoj državi, a toliko smo tupasti i zadrti da nikakvo čudo što nam mladost odlazi glavom bez obzira. I s potpunim pravom…
I moja djeca će otići.
Pogurnut ću ih koliko god budem mogla…
Dakle Ana Bučević.
U novo napisanim člancima velikih portala i medijskih kuća, koje su sve do prije neki dan Anu dizali u nebesa, sad se spominju izrazi poput „ sekta“ i „ sljedbenici“.
Pojavile su se čak i neke nazovi „prijateljice“ pod nepotpunim imenima koje sad daju nebulozne izjave protiv Ane.
Osobno Bučević pratim duže vrijeme i bila sam na nekoliko njezinih seminara.
Ne smatram se zbog toga sljedbenikom, a pogotovo ne pripadnikom sekte.
Osim Ane, pratim i čitam knjige još nebrojeno mnogo autora.
Na prvi seminar sam otišla iz znatiželje, na drugi i treći zato što mi je to bilo fenomenalno iskustvo.
Na jednom mjestu i u jednom danu sam upoznala pregršt inspirativnih i zanimljivih ljudi.
Otvorenih i iskrenih, koji su se okupili u pozitivnoj namjeri, puni vjere u sebe, u Boga i u sve ono dobro što nas čini ljudima.
Ana nadriliječnik? Koliko apsurdno to zvuči!
Ono što je Ana donijela na naše prostore na svom YouTube kanalu, pa u svojim knjigama i seminarima je nešto što u svijetu postoji desetljećima.
Nije to neka nova filozofija izmišljena by Ana Bučević.
Radi se o znanstveno dokazanim i utemeljenim činjenicama koje je Ana približila ljudima s našeg govornog područja.
S ovim ne umanjujem njezin rad.
Ona je sa svojom osobnošću, humorom, dalmatinskim šarmom i potpuno otvorena srca, tematiku prevela i učinila je razumljivom.
Sad vidim da mnogim smeta što je žena uspjela i unovčiti svoje znanje.
Jako su nešto ljuti i nabrijani na monetizaciju kanala, na vortex krstarenje, na činjenicu da Anini seminari popunjeni do zadnjeg mjesta.
Pa ljudi dragi, tko i vama brani napraviti isto???
Prva Ana bi vam pomogla u tome. Mnogima i jeste.
U svakom uglu zemaljske kugle postoje motivatori, duhovnjaci, uspješni poslovni ljudi i stručnjaci na svom području djelovanja koji rade isto.
Pretražite imena poput Jesse Itzlera, Neil Donald Walsha, Robin Sharma.
Otiđite na stranicu Mindvalley.
Čitajte knjige autora iz naslova i brojnih drugih.
Živimo u 21.stoljeću, a ponašamo se kao u kamenom dobu i palimo lomače za one koji su drugačiji.
Zašto nas toliko boli i smeta tuđi uspjeh?
Od kud toliko hejtera i toliko vrijeđanja po društvenim mrežama?
Zašto nitko, baš nitko nije tužio Louise Hay ili Dr. Dispenzu za nadriliječništvo?
Znači li to da će nam uskoro biti zabranjene i knjige o alternativnoj medicini?
Možda i te autore treba pozatvarati?
Iskreno se nadam da ćemo se napokon probuditi i postati dio modernog svijeta. Naša djeca to zaslužuju. Jedino tako ih možemo zadržati na ovim područjima.
A tebi Ana, želim da nepokolebljivo nastaviš kao do sad….jer ovo je samo mali izazov….upravo “peace of cake“ za tebe.

Tatijana Livajić

ŽIVOT NIJE OZBILJAN

 

„Život moraš shvatiti kao veliku zabavu! Život je pun smijeha, toliko je komičan, toliko je zabavan da ne možeš biti ozbiljan osim ako su ti svi životni sokovi presušili. Sagledao sam život iz svakog mogućeg kuta i uvijek je zabavan, kako god okreneš. I postaje sve zabavniji i zabavniji! Život je predivan poklon koji nam daruje nešto što je iznad nas.
Protivnik sam ozbiljnosti. Moj se pristup temelji na humoru. Najveća religiozna kvaliteta jest smisao za humor. Kad bismo cijeli planet mogli ispuniti smijehom, plesom i pjesmom – da svi ljudi pjevaju i njišu se u ritmu; kad bismo cijeli planet pretvorili u karneval radosti, festival svjetlosti – prvi bismo put na Zemlju stvorili istinski osjećaj religioznosti.“

Zašto smo se zaboravili smijati?
Jer društvo želi da budeš ozbiljan. Roditelji žele da njihova djeca budu ozbiljna. Profesori žele da njihovi studenti budu ozbiljni. Šefovi žele da njihovi radnici budu ozbiljni. Ozbiljnost se zahtijeva od svih.
Smijeh je opasan i buntovan. Ako se nasmiješ tijekom predavanja, nastavnik će to shvatiti kao uvredu. Roditelji ti nešto govore i ti se počneš smijati – to će biti shvaćeno kao uvreda. Ozbiljnost je časna i shvaća se kao poštovanje.
Iako je život zabavan, nitko se ne smije. Oslobodiš li smijeh iz tih lanaca, iz tih stega, iznenadit ćeš se – na svakom koraku se događa nešto ludo i zabavno.
Život nije ozbiljan.
Samo su groblja ozbiljna, smrt je ozbiljna.
Život je ljubav, život je smijeh, život je ples, pjesma.
Stalno potiskivanje smijeha učinilo te gluhim za smijeh.
Mnogo toga se događa na svakom koraku, ali ti ne vidiš nijedan razlog za smijeh.
Kad bi smijeh oslobodio stega, cijeli bi se svijet orio od smijeha. I trebao bi se oriti od smijeha.
Zapravo nisi toliko očajan kako ti se čini – nesreća i ozbiljnost čine te toliko očajnim.
Spoji nesreću i smijeh, i već nećeš djelovati tako očajno.
Stanovi u današnje vrijeme imaju tako tanke zidove da htio – ne htio, čuješ što se događa s druge strane zida.
U jednoj zgradi svi su stanari bili zbunjeni…Svaki se par svađao, bacao je jastuke, razne predmete, razbijao šalice i tanjuriće, svi su vikali jedni na druge, supruzi su tukli žene, supruge su vriskale – nije im bio potreban nikakav razglas. Cijela zgrada je uživala.
Jedini problem bio je neki Sardar. Iz njegova stana nikada se nije čula svađa. Naprotiv uvijek se čuo samo smijeh. Svi su stanari bili zbunjeni. U čemu je problem? Ovi se ljudi nikad ne svađaju. Kod njih se uvijek čuje smijeh – i oboje se smiju tako glasno da ih cijela zgrada čuje! Mi toliko toga propuštamo, a oni uživaju. U čemu je njihova tajna?
I tako su stanari sačekali Sardara kad se vraćao iz trgovine noseći vreće s povrćem i drugim sitnicama.
Okupili su se oko njega i rekli: „ Moraš nam reći u čemu je tajna! Zašto se vi smijete dok se drugi svađaju?“
On im reče: „Ne tjerajte me da vam kažem jer je vrlo neugodno.“
„Neugodno? Ali mislili smo da vam ide odlično. Uvijek čujemo smijeh, ili se smiješ ti, ili se smije tvoja žena…Ne svađate se.“
On reče: „Pa događa se to da ona mene nečim gađa. Ako promaši, onda se smijem ja, a ako me pogodi, onda se smije ona.“
Sve što nam se događa ima svoju smiješnu stranu, trebaš samo imati smisla za humor.
Nije potrebno puno tragati, samo pokušaj vidjeti i spoznat ćeš smiješnu stranu svega na svakom koraku.
Za smijeh ti zapravo ni ne treba nikakav povod ; smij se jednostavno zato što ti se smije!

Iz knjige „ Život – Ljubav – Smijeh“, Osho

RODITELJI KAO KONTROLORI DJEČJEG LETENJA

“Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer ona imaju vlastite misli. Možete okučiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele…“

Halil Džubran

Isječak iz pjesme ovog divnog libanonskog pjesnika došao mi je pod ruku kad mi je bilo najpotrebnije, opet sam se uvjerila da nam svemir ili Bog pošalje što nam treba uvijek u najboljem mogućem trenutku. Za mene je to bio period kad sam spoznala da baš i nisam majka kakvu bih sebi poželjela da sam dijete…

Oduvijek imam jasnu sliku svoje djece u budućnosti. Plan, pakleni plan!
Ne zamaram se puno diplomama i fakultetima.

Ali zato…

Vidim dvoje divnih, sretnih, zdravih ljudi koji vole, poštuju sebe i sve druge ljude…
Pršte energijom i samopouzdanjem…
Putem su ojačali svoje mišiće života.
Potpuno sam mirna jer znam da će ih svaki pad i razočarenje samo dodatno osnažiti.

Pa zašto sam uopće pomislila da sam loša majka?
Sigurna vam zvučim kao super huper mama…

E pa…

Nisam baš uvijek bila ovako cool osviještena.
Prije bih rekla da sam bila poprilično u nesvijesti.
Nesvjesni roditelj, rekli bi psiholozi.
Moja djeca su bila kao ptice, a ja poput zločestog kontrolora njihovog letenja…

“Sad ćeš obaviti to, pa ćeš onda to!“
“Bit će kako ja kažem ili nikako!“
Kad bi me kćer upitala: “Ali zašto mama?“
Odgovarala bih bez i jednog argumenta: “E pa, zato što ja tako kažem!“

Stalno sam se nešto borila, i stalno uvjetovala.
Nisam shvaćala da su ta djeca zapravo mali ljudi. Da nisu moje vlasništvo. Da su na svijet došla zbog vlastitih iskustava, isto kao i mi odrasli.
Ego me uvjerio da sam pametnija i mudrija jer sam prije njih stigla na ovaj svijet…

Totalna glupost!

Onda sam srušila vlastiti ego kao kulu od karata…
… i priznala da – ne znam.

Počela sam učiti, čitati i raditi na sebi.

Nakon mnoštva pročitanih knjiga i puno preispitivanja…
… sad napokon mogu reći da sam svjestan roditelj…

Nisam više u nesvijesti.

Svjesna sam da nas djeca promatraju i da postoji realna šansa…
… da će kad odrastu biti baš poput nas.

Svjesna sam da je iskustvo jedini pravi način učenja.

Svjesna sam da djeca imaju pravo na svoj izbor i na…
… posljedice tih izbora.

Svjesna sam da ponašanje moje djece nisu ona sama.
Njihovo ponašanje je njihovo ponašanje, a ne njihov identitet…

Tako da…

Hanči ako ovo čitaš…
… znaj da te volim i onda kad mi tvoje ponašanje nije baš wauu…
Volim te i kad nabaciš šminku u punk stilu,
pa čak i kad mi smuljaš i ne javiš se na mobitel…

Tebe Josipe volim i onda kad unedogled odgađaš večernje tuširanje…
… i švercaš se s pranjem zubića…

Da završim, napokon…

Dragi roditelji, heroji, vjerujmo u svoju djecu.

Vjerujmo u njihove snove i želje…

Uvijek očekujmo od njih najbolje, pa će tako i biti.

Tako nam Bog pomogao!..:-)

Amen..!

Tatijana Livajić

MIŠIĆI ŽIVOTA

Inspirativna Ana je jedan od svojih videa nazvala „Život je lijep kad se živjeti zna“.
A kako ga živjeti? Kako živjeti, a ne preživljavati? Jer preživljavanje nije život. Preživljavanje je ono kad se utapaš, i samo ti još glava viri iznad površine vode. To je s***e! Kakav život!
Svako jutro po mog sina za školu dođe naš mali susjed prvašić.
Uđe u naš stan, sjedne na kauč, a na TV ga čeka crtić koji on gleda dok mu se frend sprema. Baš svako jutro kad pokuca, upitam ga: „Pa kako si mi ti?“ I baš svako jutro mi nasmijano i radosno odgovori: „super sam“!… kao ono… kako ću biti??… što me to uopće pitaš!!
Dijete koje osvijetli cijelu prostoriju kad uđe unutra.
A što nam se onda dogodi po putu??
S 30, 40, 50 godina, odgovaramo…. Pa, evo, ok sam… ma, evo, živi se… ili… bilo je i boljih dana… Zapravo se ne sjećam kad sam zadnji put čula od odrasle osobe da je odgovorila: super sam… Ili genijalno sam…!!!… a da je to iskreno i mislila…
Lisa Nichols u knjizi „Bez obzira na sve“ ima zanimljivu tezu.
Osim bicepsa, tricepsa, kvadricepsa koje većina nas odgovorno vježba u teretanama… imamo i neke važne, ključne životne mišiće koje bi trebali vježbati čak i više i jače, i svaki dan.
Lisa temu razrađuje vrlo detaljno, a ja ću priču sažeti kako bi meni i vama ostala za podsjetnik kad tresnemo na pod pa krenemo kukati i žaliti se kako je kriv Svijet, Bog, Svemir itd…
1. Mišić razumijevanja

Koliko je samo bitno imati jak mišić razumijevanja. Možemo ga ojačati da uvijek i baš uvijek pronađemo nešto dobro u svim okolnostima. Čak i onda kad nam se čini da se cijeli svijet urušava. Da pokušamo izaći iz postojeće situacije kako bi sagledali širu sliku. Da uđemo u vlastito srce, pronađemo empatiju, a potom se stavimo u cipele osobe koja nam navodno zagorčava život. Isti trenutak se slika mijenja, nestaju nemir i ljutnja.
2. Mišić vjere u sebe

Bez vjere u sebe, ruke su nam vezane. Ništa nam ne uspijeva i sve ide nizbrdo. Kad krenu misli poput glup/glupa sam, neću uspjeti, nisam dovoljno sposoban/sposobna za taj zadatak, genijalan način je da zamislimo kako u glavi imamo dva CD-a. Jedan vrti negativan soundtrack i ima gumb za paliti/gasiti na lijevoj strani čela. Drugi CD vrti pozitivne misli, ohrabrujuće misli i taj se nalazi s desne strane čela. Probajte, samo probajte svjesno pritisnuti i ugasiti onaj negativan s lijeve strane i upaliti pozitivan s desne. Znam da će netko sa strane pomisliti da ste ludi, ali koga briga.
Uvijek možete i nazvati nekog tko vas iskreno voli i zamoliti tu osobu da vam nabroji vaše kvalitete i to na glas. Odlična metoda, koja mijenja vibru momentalno.
3. Mišić „Znam i točka“

Ovaj mišić se odnosi na vjeru u postojanje nečeg većeg i višeg od nas samih. Neki to nazivaju Bogom, neki Svemirom, i sl. Ja konkretno bezrezervno vjerujem da moj svijet uvijek radi za mene i za moje najveće dobro. Kad nastupi frka, pozovite Višu silu u svoj život odmah. Pomolite se, meditirajte, ili jednostavno stopite s prirodom, što god vam pomaže. Uglavnom, otvorite se i osjećajte stalnu prisutnost Više sile, Boga, Svemira ili što već, nebitno…

 

4. Mišić iskrenosti

Obavite inventuru onoga što u vašem životu valja ili ne valja. Preuzmite odgovornost za svoju ulogu u stvaranju i jednog i drugog. Prihvatite sebe u tolikoj mjeri da ste u stanju i vlastitu istinu podijeliti s drugima.

 

5. Mišić odlučnosti

Odaberite cilj prema kojem želite ići.
Skoncentrirajte se i odlučno krenite. Bez osvrtanja!

 

6. Mišić opraštanja

Volite sebe i oprostite si sva s**nja iz prošlosti. A onda oprostite i svima drugima.

 

Tatijana Livajić

KREVET OD ČAVALA

„Prolazeći jednog dana pokraj jedne kuće, muškarac je ugledao sitnu staricu kako se ljulja u svom stolcu, sitnog starca kako čita novine ljuljajući se uz nju i psa koji je ležao na trijemu između njih, cvileći kao da ga nešto boli. Dok je tako prolazio, muškarac se u sebi zapitao zbog čega pas cvili“.
Sljedećeg dana opet je prošao mimo iste kuće. Ugledao je stari par kako se ljulja, svaki u svom stolcu, i psa koji je ležao između njih stalno proizvodeći isti bolan zvuk. Zbunjen, muškarac je sam sebi obećao kako će, ako pas i sutradan bude cvilio, upitati stari par za to. Trećeg dana, na svoju žalost, ugledao je istu scenu : sitnu staricu kako se ljulja, sitnog starca kako čita i psa na starom mjestu kako žalosno cvili. Nije više mogao izdržati:
„Oprostite gospođo“, oslovio je staricu „što je vašem psu.“
„Oh njemu?“, rekla je ona. „Leži na čavlu.“
Zatečen njezinim odgovorom muškarac je upitao: „Ako leži na čavlu i to ga smeta – zašto jednostavno ne ustane?“
Sitna starica se nasmiješila i glasom dobrodušne bakice kazala: „Pa dušo, dovoljno ga žulja da cvili zbog toga, ali još ne dovoljno da bi zbog toga ustao.“

Ležite li vi na čavlu?
Jeste li prepoznali sebe u psu tog starog para? Žalite li zbog situacije u vašem životu, ali ne poduzimate ništa da biste je poboljšali? Ponekad sami sebe zavaravamo kako je puko pretresanje naših problema, uvijek iznova u vlastitoj glavi ili stalno raspravljanje o njima s drugima – poduzimanje akcije. A istina je da takve aktivnosti mogu odnijeti mnogo vremena, i rijetko donesu stvarno rješenje (uz to nas potroše i iscrpe). Pa ipak mnogi ljudi zapnu baš u toj točki.
Tada se u dramu uključi i naš ego. Opravdavamo vlastiti položaj i aktivno počnemo od drugih tražiti da nas u tome podrže. Želimo uključiti druge članove „zbora“ koji će zajedno s nama pjevati našu jadikovku – i čini se da ih uvijek uspijevamo pronaći. Naši kolege i kolegice pjevači obično leže na svojim vlastitim čavlima i jadikuju jednako nad svojim nepovoljnim okolnostima. Otud potječe izreka „Bijeda voli društvo“. Ali ovakva vrsta podrške otežava nam ustajanje sa čavla.
Nakon nekog vremena tako se naviknemo na osjećaj da smo nesretni zbog nekog problema da vlastitu nesreću prihvatimo kao nešto normalno. Koliko god zvučalo šašavo, neugoda postaje našom zonom sigurnosti!
Zašto cvilite, a ne mičete se s čavla? Zapitajte se – „Što želim? Što bi me usrećilo? Čega se to plašim da bi se moglo dogoditi ako poduzmem taj korak?“
Jednom kad osvijestimo vlastitu situaciju na nama je da nešto poduzmemo. Srećom, ista energija koju smo usmjeravali u jadikovanje i cviljenje može se preusmjeriti da „ gorivom“ opskrbi našu tranziciju iz zaglavljenosti u iskorak.
U mom slučaju, spoznaja da ležim na čavlu bilo je kao da sam podigla nogu s kočnice automobila. Sljedeći korak bio je samo da dohvatim volan i usmjerim automobil u pravcu u kojem želim ići.
„Vi ste dizajner vlastitog života. Zadatak vam je da osmislite život kakav želite“!!!
Lisa Nichols „Bez obzira na sve“

MOJ BOG, BLAGAJNICA I JA

Prosinac je pravo vrijeme za razgovore o Bogu …
Što je ili tko je za mene Bog?
Moj Bog nema ime.
Voli me bezuvjetno kao što ja volim svoju djecu.
Ta ljubav je toliko jaka da je ponekad skoro pa opipljiva.
Moj Bog se ne ljuti na mene što ne idem u crkvu. Moj Bog zna da meni i njemu ne treba posrednik.
Moj Bog me voli toliko jako da ne vjerujem u raj i pakao.
Zar bih ja svoje dijete ako zgriješi poslala u pakao??? A Bog me voli kao svoje dijete.
Moja vjera u Boga je uvijek bila neupitna. Vjera u religiju uvijek vrlo upitna.
Imam li nešto protiv ljudi koji idu u crkvu sa svojim obiteljima? Nemam. Dapače, poštujem svačiji izbor.
Imam li nešto protiv ljudi koji nakon nedjeljne mise, ogovaraju, psuju i vrijeđaju?
Imam. To su onda lažnjaci koji ne žive po onom što vjeruju.
Jutros sam prije posla stala u trgovinu po sastojke za kolače.
Na blagajni je bio podugačak red, a blagajnica je bila mlada djevojka koja je tek počela s radom.
Ljudi u redu su postali nervozni.
Kako je rasla njihova nervoza, nervoza mlade blagajnice je rasla još i više.
Ruke su joj se tresle i postajala je crvena u licu.
Iza mene u redu je bio gospodin s dvije namirnice u košari.
Puštam ga preko reda, jer moja košara je puna i moj Bog mi šapće da ga pustim.
Gospodin mi se zahvaljuje više puta i odlazi zadovoljan.
Mlada blagajnica mi se ispričava na dugom čekanju, na što joj odgovaram kako je sve u najboljem redu. Nema nikakve potrebe za žurbom i nervozom. Ljudi iza mene kolutaju očima, a moj Bog im se zadovoljno smije kao što se ja smijem djeci kad hoće čokoladu prije ručka.
U tom momentu se blagajnici gasi POS aparat za naplatu računa. Nešto ne valja sa signalom.
Ljudi iza mene beštimaju i komentiraju kako je spora i traže da se pozove druga kolegica.
Ona se i dalje ispričava i ima izraz lica kao da će zaplakati.
Moj Bog i ja smo žalosni, ne zbog stajanja u redu, već zbog te mlade djevojke kojoj je netko već ujutro srušio samopouzdanje i pokvario dan. A samo je trebalo malo je ohrabriti, pričekati i ona bi i dalje bila nasmijana kao što je bila kad je stala za blagajnu.
Sličnih situacija u danu imamo pregršt.
Moj Bog mi kaže da ja moram biti ta koja će nekome uljepšati dan, a ne ga pokvariti.
Moj Bog živi u meni i ne treba nam posrednik…

Tatijana Livajić