RODITELJI KAO KONTROLORI DJEČJEG LETENJA

“Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer ona imaju vlastite misli. Možete okučiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele…“

Halil Džubran

Isječak iz pjesme ovog divnog libanonskog pjesnika došao mi je pod ruku kad mi je bilo najpotrebnije, opet sam se uvjerila da nam svemir ili Bog pošalje što nam treba uvijek u najboljem mogućem trenutku. Za mene je to bio period kad sam spoznala da baš i nisam majka kakvu bih sebi poželjela da sam dijete…

Oduvijek imam jasnu sliku svoje djece u budućnosti. Plan, pakleni plan!
Ne zamaram se puno diplomama i fakultetima.

Ali zato…

Vidim dvoje divnih, sretnih, zdravih ljudi koji vole, poštuju sebe i sve druge ljude…
Pršte energijom i samopouzdanjem…
Putem su ojačali svoje mišiće života.
Potpuno sam mirna jer znam da će ih svaki pad i razočarenje samo dodatno osnažiti.

Pa zašto sam uopće pomislila da sam loša majka?
Sigurna vam zvučim kao super huper mama…

E pa…

Nisam baš uvijek bila ovako cool osviještena.
Prije bih rekla da sam bila poprilično u nesvijesti.
Nesvjesni roditelj, rekli bi psiholozi.
Moja djeca su bila kao ptice, a ja poput zločestog kontrolora njihovog letenja…

“Sad ćeš obaviti to, pa ćeš onda to!“
“Bit će kako ja kažem ili nikako!“
Kad bi me kćer upitala: “Ali zašto mama?“
Odgovarala bih bez i jednog argumenta: “E pa, zato što ja tako kažem!“

Stalno sam se nešto borila, i stalno uvjetovala.
Nisam shvaćala da su ta djeca zapravo mali ljudi. Da nisu moje vlasništvo. Da su na svijet došla zbog vlastitih iskustava, isto kao i mi odrasli.
Ego me uvjerio da sam pametnija i mudrija jer sam prije njih stigla na ovaj svijet…

Totalna glupost!

Onda sam srušila vlastiti ego kao kulu od karata…
… i priznala da – ne znam.

Počela sam učiti, čitati i raditi na sebi.

Nakon mnoštva pročitanih knjiga i puno preispitivanja…
… sad napokon mogu reći da sam svjestan roditelj…

Nisam više u nesvijesti.

Svjesna sam da nas djeca promatraju i da postoji realna šansa…
… da će kad odrastu biti baš poput nas.

Svjesna sam da je iskustvo jedini pravi način učenja.

Svjesna sam da djeca imaju pravo na svoj izbor i na…
… posljedice tih izbora.

Svjesna sam da ponašanje moje djece nisu ona sama.
Njihovo ponašanje je njihovo ponašanje, a ne njihov identitet…

Tako da…

Hanči ako ovo čitaš…
… znaj da te volim i onda kad mi tvoje ponašanje nije baš wauu…
Volim te i kad nabaciš šminku u punk stilu,
pa čak i kad mi smuljaš i ne javiš se na mobitel…

Tebe Josipe volim i onda kad unedogled odgađaš večernje tuširanje…
… i švercaš se s pranjem zubića…

Da završim, napokon…

Dragi roditelji, heroji, vjerujmo u svoju djecu.

Vjerujmo u njihove snove i želje…

Uvijek očekujmo od njih najbolje, pa će tako i biti.

Tako nam Bog pomogao!..:-)

Amen..!

Tatijana Livajić

KAKO SE ČUVA LJUBAV?

Valentinovo je iza nas… na sreću… da, ja sam onaj “antivalentinovo“ tip , i živciraju me isforsirani izlasci na večere, bombonjere u obliku srca i prekomjerno puno članaka o sv.Valentinu…
Ujutro kad sam se probudila i otišla u kupaonicu, iznad ogledala me dočekalo izrezano ogromno kartonsko srce i na njemu kemijskom napisano “Volim te“.
Točno u stilu mog muža.
ALI…
Super je što on ta srca lijepi po kući spontano, kad mu dođe i dosta često… a najčešće kad mu ispečem palačinke, koje obožava…
Jedno Valentinovo je došao doma s vrećicom iz sexy shopa.
…kupio mi je donje rublje za koje nisam mogla skužiti ni kako se oblači…
…iznapadala sam ga i tražila račun da to vratim natrag… haha…mislim da je to bio i zadnji pokušaj obilježavanja dana zaljubljenih u kući Livajićevih.
Dolje Valentinovo!!!
Kad smo se Pero i ja upoznali, objasnila sam mu kako nisam neka romantičarka.
Rekla sam mu da ne baca novac na cvijeće i da ne volim iznenađenja.
Objasnila sam i da na dan kad mi je rođendan…
…ne kupuje gluposti, već ću mu ja lijepo reći što mi treba…
Grozno jel’ da?
I OPET ALI…
Hvala Bože na pametnom mužu kojem su moje upute na jedno uho ušle, na drugo izašle…
…kao i uvijek…
…pa je našao načine kako će u naš brak ubaciti tu i tamo zrno romantike…
– s ljepljenjem ceduljica po kući “volim te“…
– da mi je konobar na desetu godišnjicu braka uručio buket koji mu je Pero dostavio još ujutro…
– da mi je uletio dok sam ručala s prijateljicama i svakoj donio ružu… a brzo i otišao da nam ne remeti kvočkanje…
– da mi kupi čokoladu koju volim…
-da me češka po leđima dok gledamo TV…
-da nosi svu spizu sam i ne da mi ni jednu vrećicu…
-da stavi svako jutro vodu za kavu prije nego se ja dignem…
To su samo neke male sitnice s kojima Pero čuva ljubav..
I sad svi mislite BLAGO TANJI!
Pa naravno, ali ljubav mora biti obostrana da bi bila ljubav…
I ja imam svoje metode čuvanja ljubavi…
Jučer je Sanja Doležal napravila u emisiji tortu naziva ČOKO ČUDO…od čokolade i lješnjaka…
Vidjela sam da su se mom mužu okice raširile k’o u čudu na to – čoko čudo.
Izgledao je kao da će ući u televizor.
Zato sam danas kupila lješnjake…
Nisam vješta kao Sanja, al valjda će i moje čoko čudo biti pa barem jestivo…

Pero, sretno ti AFTERVALENTINOVO!

Tatijana Livajić

 

F**K IT!

In the last couple of years I read a bunch of spiritual books. Some I’d start reading and close them after the first 20 pages, and some I’d read in one day. Some authors are neat for me to read, some exaust me in the beginning so I nicely say my goodbye till’ some maybe future hello. When you multiply and devide everything, all spiritual books have the same point.
What you put out, you get back, it’s all in the head, meditate, afirmate, visualize… one author even reccomends waking up at 5 in the morning, emidiately workout or run.
That’s all great… makes sense. I tried everything except this early wake up call and running… maybe in some other life. Basically all of this works… really works, I swear…
When as soon as I wake up in the morning I put myself on the right frequency of happiness or at least of good mood, my day really is brilliant. Kids aren’t all over me, get all A’s, husband sings around the house, lunch I love is waiting for me on the kitchen table, birds are flapping their little wings… you get it…

BUT what happens when you wake up annoyed and don’t even know what for??? When you’re crazy and don’t know why.

Yesterday that morbid morning happened to me. I’m laying in bed and talking to myself. Do I wake up or just cover my head with a blanket and pretend I’m dead? Aha… but I need to put food in Josip’s bag for school. I need to clean the house because I say two crumpets on the floor. I need to iron my blouse because I have some boring meeting in the agency… and that’s how my thoughts fly…
Somehow I crawl out of bed like a worm, get to the kitchen, make black coffee so strong that the spoon is just standing up because that’s how my Bosnian grandma taught me. I take my digital heat-meter and think: „must be my blood presure, let’s see”. I see the digital numbers so low, but that’s my normal being, so it’s not that producing hopelessness in my head. I’m coming in the room to wake up my 9 year old and faking a high pitched cute voice, because the kid doesn’t need to know that his mom is a little crazy today. I kiss him, get him to school, wave cheerfully from the window. I stay alone and think what kind of day is coming my way if I’m like this? Then I remember the book “Fuck it” – John C. Parkin.

Remembering how much I laughed while reading it, I cried of laughter. Tears were dripping on to my blanket under my glasses. I remember that even my husband asked if I’m alright. That kind of lifter from a book you should carry with you like The Bible. I open my laptop and search on Google something more to remind me of the philosophy. And I find it and remember everything.

I remember I used it when Hana was going through a phase… and it worked…
I used it even when I had no money, after half an hour called the apartment seller saying he’s giving me a raise. I remember I used it before summer when I realised my celulite from a year ago is more visible than last summer. And surely I used it when my mom came to tell me my bath is full of scale and explained to me the easiest way to clean it while showering…
It worked in every one of the mentioned exmples. Immaculately!!!
„If you say fuck it, you free your automatic worry for something. When you say fuck it you let yourself float the flow of life, stopping doing what you do not want, you stop listening to others and start listening to yourself.
To say fuck it points a spiritual rank, because you pull your hands up away from the problem, you get back in the natural flow of life.
If you say fuck it, you stop worrying generally.
Say fuck it to something, anything. Feel the freedom and ease which comes from that rank”.
That’s how I went through the day yesterday.
In the morning our boarder called me to tell me that he won’t move in after all…I thought…fuck it…
Buyers who were supposed to buy an apartment I was selling, said they need more time…well of course…fuck it…
Like a cherry on top, in the evening Hana told me she wants to transfer from a gymnasium to an art school…instead of freaking out…I told myself…fuck it…I just hope you’re happy… In the end the day turned out comepletely ok…with the fuck it spiritual philosophy…
When I came in the library and came up to the librarian scared to tell him which book I wanted, tried to whisper, so people don’t hear…
He just casually and loudly exclaimed: „Well say it like that lady! I think on the shelf I have one more FUCK IT!!!”
No one in the library did not even blink…
Obviously they already read that book and they just do not give a shit…

Tatijana Livajić

BRAK-MRAK-LJUBAV

“Brak je izmislio čovjek, ljubav je dio života. Kad oko ljubavi izgradiš brak, izgradio si sigurnost. Činiš nešto što se ne može učiniti – ljubav se ne može pretvoriti u nešto zakonski određeno. Pokušavaš učiniti nešto nemoguće, i ako se u tom naporu ljubav ugasi, to nije čudo. To više nisu dvije osobe koje žive, one postaju – “funkcionari”. Suprug ima određenu funkciju, supruga ima određenu funkciju – oboje imaju dužnosti koje trebaju ispunjavati. Njihov život se zamrzava, prestaje teći.
Kada se dvoje vole, tu nešto teče, kreće se i mijenja. Kada se dvoje vole, oni žive u auri, dijeljenje je stalno prisutno. Njihove vibracije stalno dopiru do onog drugog, oni emitiraju svoje biće jedno drugom. Između njih ne postoji nikakav zid, oni su dvoje, a ipak nisu dvoje – istodobno su i jedno.
Supružnici su odvojeni jedno od drugog, čak i ako možda sjede jedan pored drugog. Suprug ne sluša ono što mu supruga govori, odavno je oglušio za ono što supruga priča. Supruga ne vidi što se događa suprugu, odavno je postala slijepa za to. Jedno drugo uzimaju zdravo za gotovo, pretvorili su se u predmete, više nisu osobe, jer osobe su otvorene, nikada nisu sigurne i uvijek se mijenjaju. Oni sad imaju određene uloge koje moraju igrati. Oboje su umrli onog dana kad su se vjenčali. Od toga dana – oni više nisu živi.“
OSHO – “ŽIVOT, LJUBAV, SMIJEH“

Tko se slaže s ovim, neka digne ruku…!
Hmmm…
Jutros, dok sam se vozila na posao, čula sam da je danas – dan braka.
Javljali su se ljudi u eter i pričali o svojim iskustvima.
U 10-ak minuta naslušala sam se svega i svačega.
Većina bi ih se složila s odlomkom na početku teksta.
Brak nije prirodno stanje, brak je mrak, brak ubija ljubav itd…
… kažu oni što su se rastali iz ovih ili onih razloga…
Dok nisam upoznala svog muža, složila bih se sa svima njima i s Oshom naravno.
Osho kaže da je brak ljudska izmišljotina…
… i da u braku preuzimamo uloge… Istina.
Ali, zar ne preuzimamo i još mali milijun drugih uloga???
Ulogu majke, ulogu oca, ulogu prijatelja, ulogu kćeri, sina, zaposlenika….
… zar su onda i sve druge uloge besmislene, hah???
Brak ubija ljubav?
Ne bih se složila. Čovjek ubija ljubav s brakom ili bez braka ako tako odluči.
Bila sam u dugoj vezi bez braka, iz koje se rodila moja kći, iz ljubavi.
Dogodilo se da je ljubav nestala, nije za to trebao brak, ubili smo je moj partner i ja, ne brak.
Osho kaže da je brak napor i da je zakonski određen – ok, ponekad je tako.
Al’ i majčinstvo je jeb*** naporno, pa što da radimo.
Ne stvaramo djecu??? Ne vidim tu nikakvog smisla.
Naporno je ponekad i dići se iz kreveta i otići na posao, pa idemo.
Imamo ulogu.
Ako bi odbacili sve uloge, što ostaje na kraju?
Biti sam kao otok??? U zenu!!!
Ljudi varaju u braku? Pa da varaju. Ali varaju i van braka jednako.
Opet brak ništa nije kriv.
Jedina stavka koja mene muči kad govorim o braku su zavjeti.
Zavjete bih potpuno promijenila.
Ne bi rekla: voljet ću te do kraja života, bla, bla, bla…
… jer stvarno ne znam hoću li te voljeti.
ALI
Volim te sada, ovakva kakva sam sad i ovakvog kakav si ti sada.
Ako se ljubav ugasi, obećavam ti da ću biti iskrena, da neću varati i lagati, i da ćemo uvijek biti povezani kao dvoje koje se voli ili se voljelo nekada.

Ovo mi se čini puno poštenije, a vama???

Tatijana Livajić

ODJE** SUPERMAMA!

“Supermama je sranje. Potpuna izmišljotina sastavljena od haljina Cath Kidston, superhranjivih smoothieja, obiteljskih monovolumena i kuharica Mary Beth. Supermamu možete vidjeti na internetskim stranicama robnih kuća, u uskim trapericama, prsluku i namjerno raštrkane kose ili u kuhinji, čistoj, modernoj i prenamjenjenoj iz staje, koja miriše na voćne kolače.
Supermama se kupa u čarobnom napitku strpljivosti i nikada se ne ljuti. Njezina djeca nikada ukočeno ne leže na podu pošte ili na sav glas urlaju o prdcima i guzama jer je postavila granice.
Ima (ta supermama) dvoje djece (muško i žensko, dakako) koja nikad ne gledaju televiziju osim ako vani sniježi, a tada piju vruću čokoladu pod kariranom dekicom zato što je tako prokleto zabavno.
Iako sam mjesecima zavidjela Supermami, shvatila sam da je to pomalo slično ljubomori na Barbiku i njezin nedostižni omjer bokova/struka/grudi. Supermama može odjebati zajedno s muffinima s chia sjemenkama jer što se mene tiče, Supermama ne postoji.“

Sarah Turner – “Ne baš savršena mama“

Prošli tjedan sam navratila u knjižnicu, ali potpuno nespremna, bez uobičajenog popisa knjiga koje želim posuditi i pročitati.
Pomislila sam, ma WTF kad već nemam popis, neka knjiga nađe mene, ha.
U tom momentu, ugledam na polici libar naziva “Ne baš savršena mama“.
Naslov savršeno usklađen s mojim trenutnim stanjem uma.
Skinula sam je s police, odnijela doma i pročitala – u jedan dan.
Knjigu piše mlada blogerica, mama dvoje klinaca, koja je pala u totalnu komu od sve roditeljske literature na koju je nailazila na internetu. Majčinstvo je djelovalo čarobno i blistavo, svi su nosili božićne džempere, nikome govno nije curilo kroz pidžamu i svi su neprestano bili nasmiješeni.
To nikako nije pomagalo, pa je krenula pisati prave istine, svoje istine o majčinstvu i roditeljstvu.
Voljela bih da sam naišla na ovu knjigu ranije kad su moji klinci bili maleni, kad sam mislila da sam totalni luzer, da majčinstvo nije za mene, i molila Boga da mi djeca prežive…
Sjećam se kad je Hana jednom kao beba ležeći bljucnula, a mlijeko je izašlo istovremeno i kroz nos i kroz usta. Bila sam sama kod kuće, uhvatila sam je za noge i onda u panici kucala susjedi u stanu do mene koja je već bila “iskusna“ mama, supermama. Primila je Hanu u naručje, mene posjela, dala mi čašu vode i pola sata me uvjeravala kako je sve u najboljem redu i kako je Hana dobro. Nakon toga mjesecima nisam spavala, stalno sam osluškivala svoje dijete…
Tad su mi svi govorili: mala djeca, male brige, velika djeca velike brige…
Mislila sam… pa kako sad to… gore od ovog ne može… samo da malo porastu i spašena sam… od pelena, nespavanja, cjelodnevnog nošenja na rukama…
A onda PUBERTET!!!
OMG!!!
Tek sad mi je jasno ono o velikim brigama.
Sarah Turner je napisala knjigu o istinama roditeljstva s malom djecom, a ja razmišljam kako pretočiti na papir svoje istine o roditeljstvu tinejdžera.
Znam da ne smijem, barem ne još, Hana to ne bi odobrila.
Ali čim agonija zvana PUBERTET prođe, bacam se na posao, zapamtit ću svaki detalj ove noćne more…
Upravo sam saznala kako ima novu prijateljicu, genijalnu curu pankericu, koja nosi naušnice od limenki.
WAUUU…
Sad je tri sata poslijepodne…
Ako Pero i ja budemo imali sreće možda nas i pozdravi kad dođemo s posla. Ako se to dogodi, otvaramo šampanjac i plešemo onaj ples iz Fortnitea koji klinci obožavaju, o da.
Živili! Yeah…

Tatijana Livajić

NEW YORK – LIVING CREATURE WITH A HEART AND SOUL

Summer 2018. The best Summer, time to remember. Football euforia, many emotions, Italy with family and in the end – NEW YORK! Here you won’t read much about sightseeing, even birds on a branch know what you should visit i NY. New York to me aren’t the Statue of Liberty, Empire State Building etc… Sights are just one little ornament, something like a fashion accessory of this city. As a kid I imagined about travelling the world and my thoughts always went back to New York. It was my dream. Then life takes you in a different direction, you have a job, kids are still kids, so you tell yourself that there are far more important things than accomplishing your silly goals. I remember that day distinctly. I was sitting in my agency typing some contract. All of a sudden it was like lightning hit me directly in the head. I left everything I was doing and searched on Google: „New York trip”. Afterwards: „getting a visa for America”. Little, by little, I was holding two airplane tickets and two passports with a Visa worth 10 years.

Hana and I travelled when she was only in first grade of elementry school, then when in fifth grade and now when she’s starting High School. Our hangouts when we’re completely alone are a great way for us to bond, even though I know very soon she’ll soon much rather do that with her friends, so I maybe caught the last train. We reserved a hotel for 7 days and began. Time difference Croatia – New York is 6 hours. We got there at around two in the afternoon, Eastern Standard Time. We were brutally tired, because at home it was already sleeping time. Somewhere I read that the easiest way to survive that time difference is to on the first day just suck it up and not go to bed, imediately adjust to the new clock. That’s what we did. We got comfortable in our hotel room and headed to Times Square. I was so euphoric, exited, full of expectation, and then BOOM!!! UTTER DISSAPOINTMENT! Still I don’t know what it was about, restlessness, but for a moment I wanted to return home. We were just standing there, a million people around us blocking any oxygen, fast walking and bumping at us. That much polution and dificulty to breathe I’ve never felt so intensely. My skin was sticky. Abnoxious loudness from every angle was overoccuping my senses. Hana also had some kind of blue facial expression, a little less obvious than mine. We started looking for a place where we can get our NEW YORK PASS which I bought online. We were completely lost, to say it lightly, because compared to Europe, here I couldn’t walk with navigation on my phone. Finally we found what we were looking for with the help of a policeman. We decided that we’ve had enough and got back to our hotel. When we woke up rested in a climatized room, full of energy we made a plan. Everything leading up was brilliant.

Every morning we woke up around 7 AM, got ready and while it wasn’t too hot headed to Starbucks. I think we tried all the newest drinks in stock. I love that shop and personalized coffee with my name on it, Tatijana. Before every outside exploration I screenshoted every way we need to go and subway lines. If we were to change our plan, we’d stop in front of some coffee shop or store just to catch WIFI. That huge dissapointment from Yesterday turned into pure happiness. Tanja, you’re in New York!!! That sentence kept screaming at me interally. Enjoj every second!!! And really, I enjojed.

Hana and I saw and experienced a lot, but many things still remain undescovered by us. A week is not enough for that place. I would describe New York like a big, living monster like creature with a heart and a hundred layers of soul. It just overindulges you, gets under your skin and casts a spell on you with the crazy energy of itself.

We found a homeless man who was sitting on the ground with a sign in his grasp which said: „Family killed by aliens”.

In a crowd of passing faces, some nice lady told me she likes my pants.

At Central park we were laying on the soft grass, listened to instruments played near, rode bikes and got lost three times.

At 11 PM I went to Burger King to get us dinner, no one found my attire even remotely unusual.

I drank a Cosmopolitan in a Steve and Aiden’s bar from Sex And The City, at noon.

Was in some fancy rooftop bar, the waiter spoke our dalmatian language.

In Gap I asked the worker how much a shirt cost and got a response telling me she doesn’t speak English…WTF??

Hana wore a large snake around her neck.

So many weird and mixed emotions.

When I told my friend I am going to New York she asked me what am I going to do after, that everything will be boring after this. Now I see the logic behind those words.

I completely fell in love with that beautiful, living creature with a heart and a hundred layers of soul.

Tatijana Livajic

MIŠIĆI ŽIVOTA

Inspirativna Ana je jedan od svojih videa nazvala „Život je lijep kad se živjeti zna“.
A kako ga živjeti? Kako živjeti, a ne preživljavati? Jer preživljavanje nije život. Preživljavanje je ono kad se utapaš, i samo ti još glava viri iznad površine vode. To je s***e! Kakav život!
Svako jutro po mog sina za školu dođe naš mali susjed prvašić.
Uđe u naš stan, sjedne na kauč, a na TV ga čeka crtić koji on gleda dok mu se frend sprema. Baš svako jutro kad pokuca, upitam ga: „Pa kako si mi ti?“ I baš svako jutro mi nasmijano i radosno odgovori: „super sam“!… kao ono… kako ću biti??… što me to uopće pitaš!!
Dijete koje osvijetli cijelu prostoriju kad uđe unutra.
A što nam se onda dogodi po putu??
S 30, 40, 50 godina, odgovaramo…. Pa, evo, ok sam… ma, evo, živi se… ili… bilo je i boljih dana… Zapravo se ne sjećam kad sam zadnji put čula od odrasle osobe da je odgovorila: super sam… Ili genijalno sam…!!!… a da je to iskreno i mislila…
Lisa Nichols u knjizi „Bez obzira na sve“ ima zanimljivu tezu.
Osim bicepsa, tricepsa, kvadricepsa koje većina nas odgovorno vježba u teretanama… imamo i neke važne, ključne životne mišiće koje bi trebali vježbati čak i više i jače, i svaki dan.
Lisa temu razrađuje vrlo detaljno, a ja ću priču sažeti kako bi meni i vama ostala za podsjetnik kad tresnemo na pod pa krenemo kukati i žaliti se kako je kriv Svijet, Bog, Svemir itd…
1. Mišić razumijevanja

Koliko je samo bitno imati jak mišić razumijevanja. Možemo ga ojačati da uvijek i baš uvijek pronađemo nešto dobro u svim okolnostima. Čak i onda kad nam se čini da se cijeli svijet urušava. Da pokušamo izaći iz postojeće situacije kako bi sagledali širu sliku. Da uđemo u vlastito srce, pronađemo empatiju, a potom se stavimo u cipele osobe koja nam navodno zagorčava život. Isti trenutak se slika mijenja, nestaju nemir i ljutnja.
2. Mišić vjere u sebe

Bez vjere u sebe, ruke su nam vezane. Ništa nam ne uspijeva i sve ide nizbrdo. Kad krenu misli poput glup/glupa sam, neću uspjeti, nisam dovoljno sposoban/sposobna za taj zadatak, genijalan način je da zamislimo kako u glavi imamo dva CD-a. Jedan vrti negativan soundtrack i ima gumb za paliti/gasiti na lijevoj strani čela. Drugi CD vrti pozitivne misli, ohrabrujuće misli i taj se nalazi s desne strane čela. Probajte, samo probajte svjesno pritisnuti i ugasiti onaj negativan s lijeve strane i upaliti pozitivan s desne. Znam da će netko sa strane pomisliti da ste ludi, ali koga briga.
Uvijek možete i nazvati nekog tko vas iskreno voli i zamoliti tu osobu da vam nabroji vaše kvalitete i to na glas. Odlična metoda, koja mijenja vibru momentalno.
3. Mišić „Znam i točka“

Ovaj mišić se odnosi na vjeru u postojanje nečeg većeg i višeg od nas samih. Neki to nazivaju Bogom, neki Svemirom, i sl. Ja konkretno bezrezervno vjerujem da moj svijet uvijek radi za mene i za moje najveće dobro. Kad nastupi frka, pozovite Višu silu u svoj život odmah. Pomolite se, meditirajte, ili jednostavno stopite s prirodom, što god vam pomaže. Uglavnom, otvorite se i osjećajte stalnu prisutnost Više sile, Boga, Svemira ili što već, nebitno…

 

4. Mišić iskrenosti

Obavite inventuru onoga što u vašem životu valja ili ne valja. Preuzmite odgovornost za svoju ulogu u stvaranju i jednog i drugog. Prihvatite sebe u tolikoj mjeri da ste u stanju i vlastitu istinu podijeliti s drugima.

 

5. Mišić odlučnosti

Odaberite cilj prema kojem želite ići.
Skoncentrirajte se i odlučno krenite. Bez osvrtanja!

 

6. Mišić opraštanja

Volite sebe i oprostite si sva s**nja iz prošlosti. A onda oprostite i svima drugima.

 

Tatijana Livajić