MOJ BOG, BLAGAJNICA I JA

Prosinac je pravo vrijeme za razgovore o Bogu …
Što je ili tko je za mene Bog?
Moj Bog nema ime.
Voli me bezuvjetno kao što ja volim svoju djecu.
Ta ljubav je toliko jaka da je ponekad skoro pa opipljiva.
Moj Bog se ne ljuti na mene što ne idem u crkvu. Moj Bog zna da meni i njemu ne treba posrednik.
Moj Bog me voli toliko jako da ne vjerujem u raj i pakao.
Zar bih ja svoje dijete ako zgriješi poslala u pakao??? A Bog me voli kao svoje dijete.
Moja vjera u Boga je uvijek bila neupitna. Vjera u religiju uvijek vrlo upitna.
Imam li nešto protiv ljudi koji idu u crkvu sa svojim obiteljima? Nemam. Dapače, poštujem svačiji izbor.
Imam li nešto protiv ljudi koji nakon nedjeljne mise, ogovaraju, psuju i vrijeđaju?
Imam. To su onda lažnjaci koji ne žive po onom što vjeruju.
Jutros sam prije posla stala u trgovinu po sastojke za kolače.
Na blagajni je bio podugačak red, a blagajnica je bila mlada djevojka koja je tek počela s radom.
Ljudi u redu su postali nervozni.
Kako je rasla njihova nervoza, nervoza mlade blagajnice je rasla još i više.
Ruke su joj se tresle i postajala je crvena u licu.
Iza mene u redu je bio gospodin s dvije namirnice u košari.
Puštam ga preko reda, jer moja košara je puna i moj Bog mi šapće da ga pustim.
Gospodin mi se zahvaljuje više puta i odlazi zadovoljan.
Mlada blagajnica mi se ispričava na dugom čekanju, na što joj odgovaram kako je sve u najboljem redu. Nema nikakve potrebe za žurbom i nervozom. Ljudi iza mene kolutaju očima, a moj Bog im se zadovoljno smije kao što se ja smijem djeci kad hoće čokoladu prije ručka.
U tom momentu se blagajnici gasi POS aparat za naplatu računa. Nešto ne valja sa signalom.
Ljudi iza mene beštimaju i komentiraju kako je spora i traže da se pozove druga kolegica.
Ona se i dalje ispričava i ima izraz lica kao da će zaplakati.
Moj Bog i ja smo žalosni, ne zbog stajanja u redu, već zbog te mlade djevojke kojoj je netko već ujutro srušio samopouzdanje i pokvario dan. A samo je trebalo malo je ohrabriti, pričekati i ona bi i dalje bila nasmijana kao što je bila kad je stala za blagajnu.
Sličnih situacija u danu imamo pregršt.
Moj Bog mi kaže da ja moram biti ta koja će nekome uljepšati dan, a ne ga pokvariti.
Moj Bog živi u meni i ne treba nam posrednik…

Tatijana Livajić

MIS BIKINI

Otići na trening ili leći pred TV i gledati seriju???
Hmmm… vječna dilema.
Sjedim, nervozno grickam nokte, a unutarnji monolog može započeti…
Vani je prehladno, puše bura, ako se oznojim na treningu, pa onako topla izađem na ovaj vjetar, sigurno ću se razboljeti… neću moći na posao… možda i djecu zarazim… ni oni neće moću u školu…
OMG… ne, ne, ne… ostajem doma na toplom pred TV-om.

Uostalom, ne trebam ja biti “MIS BIKINI“!

Nakon pola sata, vreće čipsa i dva topla sendviča, stiže ONA: gospođa grižnja savjesti.
U pratnji dolaze bol u želucu, i odluka kako konačno počinjem vježbati i zdravo se hraniti.
Ali ne, ne baš sad, već – od ponedjeljka!!! To naravno i glasno kažem svojim ukućanima. Svi redom prevrću očima, i imam dojam da gledam neki GIF, smiju se i odmahuju rukom. Pa naravno kad isti scenarij gledaju i slušaju baš svaki tjedan. A kad stigne prosinac, onda više nije ni ponedjeljak, već eto definitivno počinjem – od Nove Godine… I tako u krug…
Da ne bude baš sve toliko strašno, tješim se činjenicom kako s vremena na vrijeme pokušam vježbati sama kod kuće uz YouTube videa.
Imam veliku spavaću sobu koju zaključam da me nitko ne ometa i raspalim kardio uz neki dobar beat.
Zaključam, jer normalno da čim me nema na vidiku, netko bi rado da mu se ispeku palačinke, kokice, namaže nutella…
Vježbanje u kući je sasvim OK, ali kad vam devetogodišnjak pokuca na vrata sto puta jer bi i on vježbao s vama, pa brblja cijelo vrijeme, i jauče i izmišlja kako mu je pukao zglob od napora… nije to više trening, to je onda “zeka-peka“.

Ali, koga briga? Pa ne trebam ja biti “MIS BIKINI“!

Onda dođe proljeće, pa odlučim trčati.
Ima li išta ljepše od vježbanja u prirodi na zraku?
Ima.
Nevježbanje…
Nekoliko dana za redom krenem udarnički, kao da se spremam za maraton, onda malo po malo OPET kreću izgovori.
Sad više nije hladno i ne puše bura, sad je prevruće…
Ali uostalom, ne trebam ja biti “MIS BIKINI“!
Sad sam trenutno u fazi zdravog življenja i treninga.
Na posao nosim ruksak s tenisicama, tajicama i odlazim na vježbanje odmah nakon posla.
Kažu da je dovoljno 21 dan ponoviti neku radnju da se stvori navika, da se mozak prestane opirati i da se pomiri s novim načinom ponašanja.
Ja sam evo u četvrtom tjednu, tako da…
Jupiiiii!!!!
Stanem ponosno u prvi red grupnog treninga, a kad mi trener priđe i kaže da se prestanem švercati i da odradim do kraja, samo se nasmijem i pomislim u sebi:
Samo ti pričaj!!!

Ne trebam ja biti “MIS BIKINI“!

Tatijana Livajić

MOĆ UČENJA

„Postoji lijek za starenje o kojem nitko ne govori.
Naziva se učenje. Osobno smatram da ne možete starjeti dok god svaki dan učite nešto novo, pomičete svoje granice i usavršavate svoj način razmišljanja.
Starenje se događa samo ljudima koji izgube žudnju za usavršavanjem i vezu sa svojim prirodnim izvorom radoznalosti.
Previše ljudi po završetku školovanja više nikad ne uzme knjigu u ruke. Nevjerojatno. Previše ljudi više vremena provodi gledajući televizor, nego ponirući duboko u umove najuzvišenijih ljudi, koji su živjeli na ovom planetu. Previše je ljudi zatvorilo svoje umove za nove spoznaje i moćne misli.
Samo jedna zamisao iz knjige, može potpuno promijeniti vaš život. Jedna zamisao iz knjige može promijeniti način komunikacije s drugim ljudima. Jedna zamisao iz knjige može vam pomoći živjeti duže, postići veću sreću, ili postići izniman poslovni uspjeh.
Nikad ne izlazite iz kuće bez knjige.
Postoji lijek za starenje o kojem nitko ne govori. Naziva se učenje.“
Odlomak iz knjige „ Vodič prema vrhunskom uspjehu“ Robin Sharma

 

Dok sam čitala i upijala ovu knjigu, svakih nekoliko stranica sam morala stati i poslikati neke dijelove kako bih im se mogla naknadno vratiti. Toliko sam sretna da živimo u vrijeme kad su nam sve informacije i znanja dostupni kao od šale.
Dok sam ja bila studentica, bilo je to sasvim drugačije.
Kako li sam samo zavidna našim mladim generacijama. Nadam se da su svjesni da granice ne postoje i da mogu biti apsolutno sve što požele.
Nadam se da su svjesni koliko je bitno da zadrže u sebi tu radoznalost i strast, čak i kad dobiju svoje diplome, nađu poslove svojih snova.
Želim im od srca da nikad ne izgube ljubav prema knjizi i učenju…
Želim im da pohađaju tečajeve i sa 60 godina, nauče kuhati, letjeti, skakati padobranom i nikad baš nikad ne dopuste da ih kolotečina života i obaveze progutaju.
Svako novo znanje i vještina, pomladi čovjeka bolje od sto botoksa, tretmana i sl.
Ona unutarnja satisfakcija je vrjednija od bilo čega materijalnoga.
Želim im da sa 70 ostanu mladi kao sa 20… naravno uz učenje i – čitanje knjiga…
Tatijana Livajić

ŠTO JE UOPĆE USPJEH?

Primijetila sam koliko često koristimo riječ uspjeh.
Svi neprestano pričamo o uspjehu. Mlade žene bi htjele uspješne muškarce, djeca kad odrastu bi htjela biti uspješna, majke bi htjele uspješne zetove itd, itd…
Ponekad čujem u društvu kako se žene koje ostaju kući s djecom i nemaju posao, nazivaju neuspješnima jer su samo majke, a one koje su se ostvarile kroz karijeru, i ostale same, također su neuspješne jer eto imaju jedno, ali nemaju drugo.
Ponekad se muškarca koji vrijeđa ženu u društvu, a vozi najnoviji Mercedes naziva uspješnim, a onog koji dolazi u krami od auta ili uzima porodiljni da ostane s djetetom naziva neuspješnim ili čak -“papučarom“.
Kad bi se svi zajedno lijepo sjeli i zapitali što je to uspjeh, uvjerena sam da velika većina nas uopće ne bi znala odgovor. Trčimo za uspjehom, a nemamo pojma za čim točno trčimo i čemu zapravo težimo.
U mom slučaju se definicija uspjeha mijenjala kako su godine prolazile…
Kao djevojčica sam mislila kako ću biti uspješna ako završim fakultet, upoznam potencijalnog muža, rodim djecu, živjet ću sretna i uspješna do kraja života.
Onda kad sam većinu toga ostvarila, opet se nekako nisam osjećala uspješna, kao da mi je manjkala još neka puzla u toj priči o uspjehu i uspješnima.
Zatim sam si zadala cilj da ludo napredujem u poslu, misleći da će mi neki rukovodeći posao dati osjećaj odnosno status uspješne…
Moja tadašnja direktorica je u jednom trenutku odlučila otići sa svog radnog mjesta, a ja sam dobila posao v.d.direktora na jedan kraći period.
Osjećaj uspješnosti nije došao, jer sam radila puno više i djeci kući dolazila puno umornija.
Kako je vrijeme prolazilo, mislila sam da ću biti uspješna ako financijski uspijem osigurati istu tu djecu, ako im kupim neki stan ili apartman koji ću vjerojatno otplaćivati do zadnjeg dana života, ali svi će reći kako sam se žrtvovala, bila – uspješna i ostavila imovinu svojim potomcima .
I u toj slici mi je nešto debelo nedostajalo.
Tek nedavno je moja draga prijateljica Ana izgovorila jednu rečenicu koja će mi kao pečat ostati urezana u pamćenje…
Tek sad sa 45 godina u dupetu, potpuno sam sigurna u to što moram postići da napokon budem – uspješna po svim kriterijima.
Kad pogledam svoju kćer i sina da im mogu reći : “ŽELIM VAM DJECO OD SRCA DA ŽIVITE ŽIVOT KAKAV JE ŽIVJELA VAŠA MAMA.“
Tek kad moj vlastiti život bude tako posložen, u balansu na svim životnim poljima i ispunjen da im mogu poželjeti isti, onda ću reći sama sebi : “E, stara jesi, uspjela si!!!“

To je za mene prava definicija uspjeha.
Ne mogu reći da sam je dostigla u potpunosti, ali da sam na dobrom putu, i u to sam sigurna…
Tatijana Livajić

PUT PREMA MEDITACIJI

Moje duhovno putovanje je započelo prije otprilike dvije godine.
Nisam od onih koji svoja uvjerenja plasiraju gdje god dođu i zamaraju prijatelje na kavi svojim blebetanjem o dobrobiti knjiga, učenja, meditacije itd, itd…
Ja znam da kad je učenik spreman, učitelj se pojavi sam….tako je bilo i u mom slučaju.
Da mi je prije nekoliko godina netko rekao kako meditacija utječe na sveopće stanje uma, duha, tijela…rekla bih mu: ma daj, mani me se s tim glupostima….nemam ja vremena za sjedenje i nekakvo smirivanje misli….tko će pospremiti stan, skuhati ručak, opeglati lancune i još svašta nešto.
Onda se dogodio taj klik u mojoj glavi.
Radila sam tad u banci i imala užasno stresan period. Dan za danom. Za vrijeme radnog vremena osjećala sam u prsima pritiskanje i nestajanje zraka…spontano bih odlazila u wc, duboko disala par minuta i vraćala se na svoje radno mjesto. Nisam tad pojma imala o meditaciji, ali sam brzo shvatila da me i samo tih nekoliko minuta izolacije i samog disanja smiri i vrati u normalu da opet profunkcioniram.
Malo po malo to me potaknulo na učenje, čitanje, istraživanje…hvala Bogu da živimo u vrijeme kad su nam sve informacije lako dostupne.
Potaknuta novim spoznajama i znanstvenim dokazima….rekla sam si…pa hajde da i ja to probam…
U početku bi sjedila par minuta u miru, pa bi me uhvatila nervoza, počeo svrbiti nos, oko, nešto bi me uglavnom omelo, dizala bih se i odustajala.
Onda sam isprobala meditaciju u krevetu prije spavanja…to je lijepo, udobno i opuštajuće, ali ja bih se opustila previše, i redovito zaspala.
Sljedeće su došle na red vođene meditacije…i onda…kod prve takve sam počela plakati kao ljuta godina….mislila sam, ma daj…sve radim krivo…nije to za mene…ali nekim čudom, od tog silnog plakanja, nakon meditacije, osjećala sam se lagano, opušteno, nekako u skladu sama sa sobom…
Potom sam pročitala kako je plakanje u meditaciji uobičajeno i zapravo super jer svi otpori odlaze sa suzama…to mi je dalo vjetar u leđa i nastavila sam dalje.
Malo po malo…danas ne prođe niti dan da se nisam osamila barem 15-ak minuta, skoncentrirala na disanje i kako ja to kažem, resetirala.
Čitala sam da jedna od najpriznatijih škola na svijetu, zaustavlja nastavu dva puta u danu kad učenici ulaze u meditaciju.
Znanstveno je dokazano da su ljudi meditacijama izliječili neizlječive bolesti.
Najuspješniji ljudi, sportaši…svi redom meditiraju.
Zato kome god je meditacija nešto strano, i osjeća otpor, iskreno preporučam educiranje i samo naprijed. Malo po malo i ne odustajte.
Meditacija će vam promijeniti život. Znam jer je i meni promijenila. NABOLJE!!!

Tatijana Livajić

TRETMANI LJEPOTE,OPUŠTANJA I MUČENJA

Osobno nisam baš neki fan botoksa, filera i svih tih novotarija….Nekako mi se čini da vrijeme učini svoje bez obzira što ubrizgali u svoju kožu i svoje lice i bez obzira koliko se trudili.
Dapače, čini mi se ponekad da prekomjeran trud vodi lošijem rezultatu.
Jedan od moja ukupno dva kozmetička tretmana je bio kad mi je moja najbolja prijateljica kao poklon darovala masažu cijelog tijela u nekom genijalnom hotelu.
Kako mi je to bio prvi put, osjećala sam se ko Alisa u zemlji čudesa.
Pitala sam djevojku na recepciji poprilično zbunjena…da se skinem mislite??? Pa kako, pa što, pa ako se skinem, kako da prođem hodnikom do prostorije za masiranje….bila sam baš kao izbjegla iz zemlje nedođije…
Onda mi je ona lijepo objasnila da uzmem ogrtač, jednokratne tangice, šlapice i da dođem.
Kad me počela masirati uz miris svijeća, zen glazbu, u polumračnoj prostoriji, bilo mi je pregenijalno.
Doduše svako malo bi se počela hihotati jer me škakljalo, i svaki čas bi mi kroz glavu prošla misao jesam li se dobro izdepilirala…:-).
Sve u svemu, masaža je bila odlična, opuštajuća i ugodna.
A sad drugo iskustvo….
Pred ljeto ove godine, javi mi prijateljica kako u jednom kozmetičkom salonu 10 anticelulitnih tretmana košta 300 kn. Neka TURBO akcija!!! I naravno SAMO TAJ DAN!!! A kao inače ti tretmani koštaju cca 2000 kn.
Naravno da sam odmah nazvala i uzbuđeno se naručila.
I ne samo to. Nazvala sam i sve druge prijateljice, koje su onda nazvale i svoje prijateljice, sestre, rodice, pa je kozmetički salon ubrzo bio dupkom pun celulitnih žena.
Već smo se sve vidjele zategnutih nogu i dupeta u kupaćim kostimima.
Po prvom dolasku me ljubazna djevojka zapakirala kao hrenovku u vreću nalik alufoliji i to do vrata.
Zagrijala ju je do vrenja..( nije, ali se meni tako činilo). Mislila sam da ću dobiti srčani udar i jedva sam čekala da me izvadi van iz tog pakla.
Drugi tretman je bio masaža na način da te namaže s onim gelom kao kad ideš na ultrazvuk.
Onda te masira s tim nekim čudnovatim uređajem koji fućka svako malo i kao razbija celulit.
Bolilo je ko sam vrag, a ljubazna djevojka me uvjeravala kako je super da boli jer kad boli celulit odlazi…haha…
Kad sam napokon došla kući i otuširala se, noge su mi bile pune modrica. Ogromne plave točke, koje su poslije danima boljele i mijenjale boju.
Ne moram ni spominjati koliko su mi se ukućani smijali.
Baš sam bila spremna za kupaći kostim…..ali onaj ronilački.
Nikad se više nisam pojavila na spomenutom tretmanu ljepote, odnosno mučenja.
Odlučila sam biti zadovoljna sobom baš ovakvom kakva jesam.

Tatijana Livajić

 

SUANA, DUJE, PERO I SVEMIR

Prije šest godina, moj Pero ( muž ) je kao posljedicu nespretnog pada dobio duboku vensku trombozu u cijeloj desnoj nozi. Ležao je neko vrijeme u bolnici, a onda skoro pola godine kući jedva pokretan.
Uz gore spomenutu dijagnozu, dobio je i sudeckov sindrom koji mu je zahvatio nogu koja je već ionako bila pod trombozom. Rekli su nam da ukoliko ne liječi taj sindrom, ima 100%- tne šanse da ostane invalid.
Da priča bude kompliciranija, sindrom se liječi fizikalnom terapijom, koja je Peri bila zabranjena jer ga je u toj fazi tromboze mogla koštati života.
Sjećam se tog dana, dok smo očajni sjedili u autu i odbijali se pomiriti s činjenicom da će ostati invalid do kraja života.
Pisali smo mailove u sve toplice u Hrvatskoj i svim poznatijim vaskularcima i ortopedima. Tražili različita mišljenja u nadi da će netko preuzeti rizik i početi ga liječiti. Svi su nas redom odbili.
Onda smo odlučili sjesti u auto i otići u Zagreb.
Došli smo na Rebro i sjedili umorni i pokunjeni u čekaonici. Sklapam ruke i u sebi molim Boga da nam da neki znak. Da odustanemo ili da ostanemo ustrajni u pronalasku rješenja da Pero dobije terapiju i spasi nogu.
U tom momentu nam prilazi poznato lice. Moja prijateljica Suana koju znam skoro cijeli život. Bile smo dobre iako se nismo nikad intenzivno družile. Uvijek mi je bila draga, a bila je i teta u vrtiću mojoj Hani i pazila je kao dobri duh. Suana je majka četvero djece, divna, predivna duša.
Dolazi do nas da nas pozdravi. Upitam je što radi u bolnici, misleći da je vjerojatno došla na neke bezazlene pretrage. Odgovara mi…ma evo ništa, moj najmlađi ( sin Duje ) tu leži, bolestan je.
I dalje mislim kako je nešto bezazleno jer ipak je mom mužu najgore. Pa bit će na štakama cijeli život. Spremna sam sa Suanom podijeliti svoju tužnu priču.
Potom mi ona odgovara : Duje ima leukemiju , borimo se za život…
U tom momentu kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Uopće se ne sjećam što sam odgovorila, ali se sjećam da sam već tad u tom našem slučajnom susretu vidjela sinhronicitet i znak koji mi je Svemir poslao.
Čim je Suana otišla, zahvalila sam se što su moja djeca kući zdrava i sigurna. Znala sam da će biti sve u redu baš kako i treba biti.
Bila sam smirena i sigurna da je sve u rukama nekog većeg tko ima širu sliku onog što nam se događa.
Pero i ja smo taj dan kao čudo našli toplice koje su ga i primile na rehabilitaciju.
Nakon tri tjedna je došao kući s jednom štakom, a nedugo nakon toga je i samostalno hodao.
Svemir i Bog se za to pobrinuo.
Mali lavić ( Duje ) je također pobijedio opaku bolest i sad je zdrav i sretan osmogodišnjak.
Mama Suana živi punim plućima i koliko vidim uživa u svakom danu toliko da čak i skače iz aviona..:-).
Samo mogu  uvijek iznova reći da je život apsolutno čudo.

Tatijana Livajić

Pero

 

MAKNITE FOKUS S BOLESTI!!!

„Odličnog sam zdravlja, vitalna i puna energije. Osjećam se genijalno, nikad bolje u životu.“
To je svaki put moj odgovor kad me netko upita kako sam i kako mi je zdravlje.
Zašto je takav moj odgovor? Zato što je to postala moja istina i moja realnost…A nije uvijek bilo tako.
Prije 15-ak godina, kad bi me netko upitao isto to pitanje, krenuo bi monolog:….a evo ok sam, a moglo bi i bolje, nešto me muči astma, alergije, nizak mi je tlak, imam nesvjestice…ili…nisam ništa spavala, ništa mi se ne da, dijete je plakalo cijelu noć….i tako unedogled….samo kukanje, jedno, pa drugo, pa treće…
Što se promijenilo???
Zadesila nas je u obitelji teška situacija, šok i nevjerica.
Moji roditelji su živjeli u stanu s mojom bakom koja je tad imala 70 i koju godinu.
Tu noć zazvonio mi je telefon i čula sam s druge strane mamin plač. Prva pomisao mi je bila kako je baka loše i da treba zvati hitnu pomoć. A onda sam shvatila da se ne radi o baki već o mom tati.
Sjela sam u pidžami u auto i odjurila vidjeti što se događa. Kad sam ušla u stan, tata je sjedio sasvim miran u krevetu, gledao u mene, ali nije mogao progovoriti. Pogled mu je bio prazan. Shvatili smo da je doživio moždani udar.
Moj tata je tad imao 57 godina, bio je aktivan, vitalan i odličnog zdravlja. Nije pušio, popio bi tu i tamo čašu vina iza obroka, zdravo se hranio, puno kretao.
Bio je snažan, mrga od čovjeka. Imao je uvijek sve pod kontrolom, bio smiren i staložen u svim situacijama.
ALI imao je jedan jedini strah. Ogroman strah koji ga je pratio kao duh. Strah o kojem je stalno pričao, stalno čitao, i istraživao.
To je bio strah od MOŽDANOG UDARA.
Ono čega se najviše bojao, o čemu je najviše pričao, čitao i istraživao, upravo mu se i dogodilo.
Moj tata je preživio , ali mu je trajno oduzeta moć govora i desna strana tijela.
Čovjek koji je bio odličnog zdravlja, aktivan, smiren i staložen, sad je invalid.
Ne bih sad pisala o tome, niti razmišljala o tome, da nije knjiga i knjiga koje sam nakon toga  pročitala.
Toliko je istraživanja provedeno o kojima ne znamo i ne čitamo dok nas ne zadesi neka bolest ili nesreća. Svi smo preokupirani svojom svakodnevnicom i jednostavno letimo kroz život, kao spavači.
Ljudski um ili glava, kako ja to volim reći je neistraženo čudo. Apsolutno čudo!
I potpuno sam sigurna da naš fokus i percepcija događaja oko nas oblikuje našu stvarnost.
Negdje sam pročitala da je liječnik imao dva pacijenta. Slučajnom zamjenom nalaza, pacijentu koji je zaista bolovao od karcinoma je rekao kako mu je nalaz uredan. Pacijentu koji je bio zdrav rekao je da nalaz pokazuje karcinom. Za nepunih 6 mjeseci, čovjek s karcinomom je ozdravio, a zdrav čovjek je i u stvarnosti obolio.
Mom sinu je liječnik s nepunih 5 godina dijagnosticirao reflux želudca. Dijete je dobilo terapiju koju bi trebalo piti kad god osjeti tegobe. To nije terapija koja liječi, već terapija koja uklanja neugodan osjećaj. Kad god mu bol nije bila prejaka, a dok bi se on i ja igrali, zamolila bih ga da ponavlja kako je zaista savršeno zdrav dječak i neka se zamišlja kako skače , trči, igra nogomet…Stvarno me poslušao….Nije se desilo ništa preko noći, ali malo po malo, potpuno je prestao s lijekovima.
Ovaj tekst je poruka i mom mužu koji je novinar i lektor za moje pravopisne i gramatičke greške, pa će ovaj tekst prvi i pročitati.
On je dosta nalik mom tati, pa jako voli surfati i istraživati simptome nekih svojih tegoba.
Često si tako privuče raznorazne nepotrebne situacije, pa ga na hitnoj već puštaju preko reda…:-).
Znači kako ste???
Nikad bolje u životu!!!

Tatijana Livajić

ODGAJAMO LI SAMOSTALNU DJECU ILI…???

Kad dobiješ dijete, nemaš pojma o ničemu. Bombardiraju te časopisi, knjige, mame, svekrve s raznoraznim „ mudrim“ savjetima, koji uglavnom budu redom različiti, pa ti dođe da sjedneš i plačeš.
Boli te dolje, boli te gore, boli te duša jer uopće ne spavaš i misliš : OMG je li ovo samo privremeno ili je zbilja za stalno???
Kod mene je tako bilo kad sam dobila drugo dijete, a prvo je trebalo krenuti u školu. Kunem se da sam mislila da se netko gore sa mnom šali, jer nije moguće da sad sve moram raditi duplo….neeeeee…:-).
Onda se sabereš, zauzmeš pozu super heroja, angažiraš tatu, babu, didu, i nekako preživiš…barem do škole.
Moj tata je imao jedan dobar „ moto“ dok sam bila klinka ili bolje reći misiju.
S obzirom da sam jedinica, njegov najveći strah je bio da ću postati razmaženo derište, nesposobno za život. Baš sve je radio da se to ne dogodi. Sjećam se da mi je u pubertetu išao toliko na živce da bi već s 15 bila rado odselila da sam mogla.
Onda kad odrasteš i pogledaš unatrag, shvatiš da je skoro sve radio baš kako treba.
Naučio me da nema te situacije koju ne mogu prevladati. Naučio me da je inteligencija snalaženje u novonastalim i nepredvidljivim situacijama, kojih je budimo realni u životu i previše.
Sad je moja misija tome naučiti moju djecu.
Danas kad prodajem neki stan pa me nazove majka koja gleda i bira stan za sina, nije mi dobro. Zamislim tog jadnička kojem će mama lako vjerojatno i ženu izabrati.
Ili kad čujem da roditelji šalju dijete na faks, pa mu traže preko oglasnika stan za najam npr. u Zagrebu. Pa to je ludost!!! Ako s 18 godina mlada osoba ne zna otvoriti oglasnik i obići stanove, zar nije bolje da ostane kući?
Moja Hana je bila mala kad smo se njezin tata i ja razišli. Nakon prvobitnog šoka, shvatila sam da zapravo i nije loše kad o nekim odgojnim metodama možeš odlučiti sam.
Prva stvar koju sam znala oduvijek : Hana će sama pisati zadaće i sama učiti.
Da sad ne ispadnem neka luđakinja…( iako davno sam prestala brinuti šta će tko misliti )…rekla sam djetetu da je škola sad njezina obaveza, a ako zatreba pomoć oko nečeg, naravno mi smo tu i rado ćemo joj pomoći.
ALI samo i isključivo onda kad ne uspijeva sama.
Malo po malo, to je profunkcioniralo.
Matematika joj je uvijek bila rak-rana, i tu bi moj muž pomogao i objasnio, ali sve ostalo radila je sama.
Sjećam se situacije kad je preko ljetnih praznika došla jedna mama i sa mnom pokušala komentirati gradivo koje naša djeca uče. Trebali ste vidjeti moje zbunjeno lice i kako klimam zatečena i govorim …pa da, da, ma naravno….a pojma nemam o čemu žena priča, jer ja zaista ne znam koje je gradivo iz prirode i društva u trećem razredu osnovne škole.
Hana je u 4.razredu imala petice i četvorke, nekako u omjeru 80:20.
Sjećam se jednom kad sam otišla na informacije, njezina učiteljica mi je rekla da se sa Hanom doma treba više raditi, jer onda bi imala baš sve petice.
Uopće nisam znala kako bih joj na lijep način objasnila, a da ne zazvuči bahato, kako ja ne želim od svog djeteta sve petice. Kako joj objasniti da su mi petice važne otprilike kao lanjski snijeg koji nije ni pao.
Kako joj objasniti da mi je važnija ta djetetova samostalnost nego sve petice ovog svijeta.
I dalje sam s Hanom nastavila po svome…
Za sad sam postigla da je Hana s 15 godina, odgovorna, samostalna djevojka.
Nema sve petice, ali su sve ocjene njezine, i odgovorna je za sve svoje uspjehe i neuspjehe.
Naučila je donositi odluke, a najviše mi se sviđa jer vrlo rado o svakoj odluci porazgovara sa mnom.
Ja sam tu kao mama da iznesem svoje mišljenje i argumente, ali nisam tu da odlučujem umjesto nje i za nju.
Mislim da su to dosta dobri temelji za dijete na kojima će s lakoćom dalje graditi život i svoju budućnost.

Tatijana Livajić

IZ PERA DEVETOGODIŠNJAKA-KAD ODRASTEM

Pozdrav!

Ja sam Josip. Živim u selu Briševu. Prije tjedan dana sam išao liječniku zbog bolova u trbuhu. Vidio sam koliko čudnovatih stvari ima u bolnici. Propitkivao sam doktora Zoltana: Kako je biti liječnik i je li to lagan posao? Odgovorio mi je : Znaš, super je biti doktor jer pomažem ljudima, ali nije baš lagano. Treba mnogo učiti i znati. To je bilo ono što sam htio čuti jer volim izazove, također i pomaganje drugima. On me pregledao i dao mi lijek, a kako sam bio dobar i miran, dao mi je i bombon.

Sada želim biti doktor.

Znam da na svijetu ima mnogo bolesnih ljudi, a ja se nadam da ću ih moći izliječiti.

Josip Livajić

BEING NORMAL IS BORING

Lijepa nasmiješena plavuša s lijeve strane naslovne fotografije je moja najbolja prijateljica. Moja Željka, moja sestra, moja srodna duša.
Ne mogu niti zamisliti kako bi izgledao moj život da smo se nekim slučajem mimoišle i nismo upoznale. Toliko toga smo zajedno prošle, punu vriću smija, punu vriću suza…
I sad se sjećam te neprospavane noći kad sam osjetila da nešto nije u redu. Čim sam se ujutro digla iz kreveta, nazvala me i rekla da joj mama umire. Telepatska povezanost. Ti ljudi s kojima se povežete na nekoj dubljoj, neobjašnjivoj razini, uvijek imaju i neku posebnu ulogu u vašem životu.
Druga nasmiješena plavuša s desne strane je moja najveća inspiracija, motivacija, nazvat ću je i prijateljicom, iako ona to još i ne zna…:-). Divna duša, koja svakodnevno svojim nesebičnim radom i primjerom pomaže tisućama i tisućama ljudi koje inspirira da postanu najbolje verzije sebe.
O Ani Bučević puno toga možete saznati na internetu pa neću zamarati ni vas ni sebe pisanjem i objašnjavanjem tko je Ana, kakav joj je trnovit put bio, koji su njezini bestselleri, niti kako se zove njezin YouTube kanal. Izgooglajte sami, iako mislim da već i ptice na grani znaju tko je ona.

Prije nekoliko godina dok sam bila u životnoj fazi punoj izazova, Željka mi je poslala video Ane Bučević s naslovom nešto poput „pravilo 17 sekundi“. Mislim da sam ga i gledala otprilike 17 sekundi i ugasila. Pomislila sam što je Željki kad mi šalje ovako nešto i to meni koja sam uvijek racionalna, objektivna. Željka koja bi trebala znati da ovo nije  “my cup of tea”.
Ništa ja tad nisam shvatila iz tog videa u kojem Ana objašnjava da kad ti dođe negativna misao, imaš otprilike 17 sekundi da je zamijeniš, promijeniš fokus, kako ti se ne bi dodatno nalijepila hrpa drugih negativnih misli, a onda i neki “shit” moment u danu, odnosno životu. Ona to objašnjava onako srčano, ka’ prava Dalmatinka, Splićanka, a ja se mislim – OMG šta je ovo sad!!!
Na kraju tog dana pred spavanje, pomislim, pa ‘ajde idem poslušati još neki video da čujem o čemu ova žena govori. Jer kad se sviđa Željki, valjda ima tu nešto dobro što sam na prvu propustila. I onda se dogodi taj WAU trenutak. Tu noć ostajem budna do 2 ujutro preslušavajući i preslušavajući Safari duha.
I tako iz dana u dan…
Onda  shvatim da mi to nije više dovoljno i da želim istraživati i više. Počinjem čitati i upijati knjige i znanja divnih autora, liječnika, kvantnih fizičara, psihologa i shvatim da je Ana sažela svo to štivo na jedan jednostavan i primjeren način koji možemo shvatiti baš svi. Onda  krećem i testirati.
Imam bilježnice koje su  ispunjene zahvalnostima, koje su  ispunjene željama napisanim u sadašnjem vremenu, kao da sve što želim već i imam.
Vrlo brzo počinju  se događati promjene. Točno osjećam koliko mi slika svijeta, života, ljudi oko mene postaje šira. Sve što me nekad nerviralo, više niti ne primjećujem. Počinjem  pomalo preuzimati odgovornost za sve što mi se ikad dogodilo u životu i što će mi se dogoditi u budućnosti. Sve poprima neke druge boje.
Kad uzmem bilježnice koje sam pisala prije dvije godine, naježim se jer toliko toga što sam tad napisala sada živim.
Imam svoju firmu, imam slobodu koju sam uvijek priželjkivala, putujem više nego ikad prije, odnos s djecom mi je puno bolji nego prije, odnos s roditeljima se također popravio. Neki novi divni ljudi su mi ušli u život. Zdrava sam i vitalna kao da mi je 20 godina. Osjećam se odlično. Sve su to rečenice koje sam zapisala u svoj rokovnik.
Prije dvije godine negdje u ovo vrijeme, Ana Bučević je održavala cjelodnevni seminar u Zagrebu u kinu Europa. Seminar je počinjao u 9 sati. Znala sam da su sve karte rasprodane, ali u meni je još malo čučao onaj skeptik koji je mislio, priznajem, kako će na tom okupljanju biti hrpa tužnih ljudi, koji imaju neke tužne priče o bolestima, o neimaštini, o smrti najbližih…
Međutim, naprotiv, kad sam došla pred kino, dočekao me red nasmiješenih žena i muškaraca, starih i mladih, a većina njih se zezala i jedva čekala da se otvore vrata i da uđemo unutra. I zatim se dogodio „moment“ koji ću uvijek pamtiti vezano za Anu.
Ana je tad već bila jako poznata, napisala je bestselere, itd…
Došla je s mužem sa stražnje strane kako bi ušla u dvoranu prije predavanja. A onda je u jednom trenutku stala, primakla se grupi ljudi i mahala nasmijana k’o neka mala djevojčica vičući iz sveg glasa: DOBROOOO JUTROOO SVIMAA!!! Njezina energija i osmjeh su bili toliko zarazni i toliko iskreni. Mala, sitna, nasmiješena…Vidjela sam da ona zaista živi sve ono o čemu govori.
Ne moram niti opisivati kakav je bio seminar. Sva moja očekivanja o tužnim ljudima i tužnim pričama se skoro pa uopće nisu dogodila. Dapače, na bini je bila mlada liječnica koja je htjela podijeliti svoju priču o tome kako ju je Ana inspirirala da bude bolji čovjek i bolji liječnik.
Bio je muškarac koji je podijelio svoju priču o tome koliko je postao bolji suprug i bolji tata svojoj djeci. Bio je jedan stari bračni par koji je objašnjavao kako su živjeli cijeli život po onim principima o kojima Ana govori, a da nisu ni znali za Anu. Tek sad u mirovini i starijoj životnoj dobi im je netko poslao link na Anin kanal i imali su potrebu doći i reći mladima kako je to zaista pravi put.
U svakom slučaju, to i sva slijedeća druženja s Anom su bila posebna, pozitivna i inspirativna.
Moja Željka je prije neki dan imala priliku upoznati i zagrliti tu predivnu ženu.
Kad sam vidjela na slici njih dvije zajedno, meni je to bio dovoljno jak motiv i znak da trebam napisati ovu pričicu.

BEING NORMAL IS BORING“….kaže Anina majica s naslovnice…:-).

Tatijana Livajić

BIRAJU LI DJECA RODITELJE???

Ima jedna knjiga među mnoštvom knjiga, a koju uvijek izdvajam kao „THE BOOK“,  to je „Razgovori s Bogom“ Neil Donald Walsh.
Prije neki dan sam je poklonila za rođendan svojoj dragoj prijateljici, jer znam da je zbog izazova koje je prošla i koje još uvijek prolazi za nju to prava knjiga. Ona koja joj može promijeniti život, sigurna sam. Pomoći da do kraja shvati neke od sad neshvatljivih postupaka svojih roditelja.
A kad shvati, možda će im jednog dana moći i oprostiti…
Jedna od brojnih mudrosti koje su mi se urezale u pamćenje, je teza iz knjige koja kaže da djeca biraju svoje roditelje. Biraju roditelje ciljano kako bi ih u ovom životu nečemu naučili. Netko bira oca alkoholičara, jer će lako vjerojatno kroz svoju patnju naučiti kakav roditelj ne želi biti svom budućem djetetu. Netko bira majku koja ga se odriče nakon poroda i daje na posvajanje, jer upravo to iskustvo želi doživjeti i proživjeti u ovom životu. Kad sam pročitala taj odlomak knjige, sve mi se nekako posložilo u glavi i odjednom sam i svoje roditelje počela gledati drugim očima.
Sve neke situacije koje sam im ponekad zamjerala i do nedavno mislila kako su u mom odrastanju mogli drugačije odraditi, potpuno sam prihvatila, čak i prigrlila. Shvatila sam da su radili najbolje što su znali, i da je sve zapravo – imalo smisla.
Zbog svih tih malih kockica iz mozaika zvanog odrastanje sam osoba kakva sam danas.
Veliki dio njihovih odgojnih metoda primjenjujem i na svojoj djeci, a jedan mali dio vjerojatno neću nikada…
Kad sam pročitala knjigu i došla svojoj kćeri s rečenicom: Hvala ti ljubavi što si me izabrala za svoju mamu i zagrlila je, mala je vjerojatno mislila da sam prolupala..:-)… ali nema veze… baš je fora što je od svih mama baš mene odabrala. Isto tako i moj sin… Zaista sam počašćena…
Što mogu reći za sebe je da sam iznimno otvorenih i totalno protu konzervativnih pogleda na život i svijet oko sebe, iskreno vjerujem u Boga, ali u crkvu odlazim isključivo kad moram (skoro pa nikada). Ukoliko svi koračaju jednim smjerom, često će se dogoditi da ja krenem u suprotnom. Obožavam različitosti, obožavam ljude koji imaju hrabrost zauzeti stav, i onda kad su hebena manjina.
Za svoju Hanu znam da me između ostalog upravo zbog toga izabrala za mamu.
Hana mrzi kad je netko nazove umjetničkom dušom, jer već sad ne voli stereotipe. Međutim činjenica jest da Hana crta i slika od kada zna za sebe. I to radi – odlično.
Ovo ljeto je Hana trebala izabrati srednju školu u koju želi ići.
Bile su dvije opcije. Gimnazija ili Škola primjenjene umjetnosti i dizajna.
Na meni kao majci je bilo da dam svoje mišljenje.
Ja sam išla u gimnaziju. Meni je osobno ta škola rušila samopouzdanje iz dana u dan, ponovo i ponovno. Ne smatram se ekstra inteligentnom, ali naravno niti glupom. Zapravo sam sebi prosječna, s nadprosječnom emocionalnom inteligencijom koja mi je ionako daleko važnija. Gradivo koje bi moja najbolja prijateljica savladala u sat vremena, ja sam štrebala – tri sata. Bila sam jadna, često neispavana, ali uporna kao magarac. Maturirala sam i diplomirala. Fakultet je nakon gimnazije meni bio kao neka zeka-peka iliti ga „peace of cake“…
Zbog svega toga, no i zbog činjenice da poznajem svoje dijete, navijala sam za umjetničku školu. ALI kako to s djecom obično bude, ti u kupe, oni u špade, Hana se odlučila za gimnaziju.
Promatram je sad već skoro tri mjeseca i mislim da je mala u jednoj velikoj – noćnoj mori. Dolazi iz škole, sjeda za stol u cipelama i jakni, vadi knjige i uči. Navija budilicu u 4 ujutro i opet uči.
A ako ste mislili da zbog tog truda ima sve petice, a ne, ne, ne… ima tu svega, šarenilo dobrih, ali bogme i nedobrih ocjena. Nije zadovoljna, a nije ni sretna.
Prije nekoliko dana mi je stigao njen sms : „Mama moramo razgovarati! O školi!“
Voljela bi se ipak prebaciti u umjetničku školu, jer želi imati ŽIVOT…:-).
Kažem joj normalno kako treba o tome dobro razmisliti, ne brzati, dam svoj stav i benefite jedne i druge škole, i dogovorimo se kako će ona donijeti odluku – do petka. Ja kao mama ću je naravno podržati – ma što god odlučila.
Došao je petak, Hana je rekla da joj treba još vremena, i dobit će naravno svo vrijeme ovog svijeta.
Ako se vratimo na moje djetinjstvo i moje gimnazijske dane: Da sam ja došla svom tati s odlukom kako bih mijenjala školu, dobila bih vjerojatno odgovor da to neće biti moguće, vrlo vjerojatno ili sigurno bi mi rekao „ah… ništa od tebe kćeri moja“.
Obožavam svog tatu, on je moj idol, ima najveće srce i najbolju dušu, ali rijetko ili nikad nisam čula: „Dobra si, super si, na tebe sam ponosan“. A toliko mi je to silno trebalo…
Tek kad sam odrasla mama mi je priznala koliko me uvijek hvalio, ali samo i isključivo onda kada to ne bih čula. Bio je prokleto ponosan, ali mi baš nikad to nije rekao.
Ja sam ga između ostaloga valjda zbog toga za svog tatu i izabrala.
Da naučim da svojoj djeci svaki dan, kažem koliko su divna, koliko su posebna i kako će sve biti u redu koju god odluku da donesu, ako će osjetiti da je upravo to njihov put. Bit će u redu i ako se predomisle. Pa što?
Nek’ se predomisle i sto puta ukoliko će tako doći do svoje sreće…
Zato dragi roditelji, gledajte na svoju djecu kao na biljčice koje treba svakodnevno zalijevati kako bi procvjetale, pohvalite ih za svaku sitnicu koju dobro naprave, recite im koliko ste ponosni.
Svaki dan se sjetite kako su oni baš vas izabrali za svoje roditelje.

Tatijana Livajić

 

hanin crtež

 

JEBE MI SE – najuzvišeniji duhovni put

U zadnjih nekoliko godina pročitala sam gomilu duhovnih knjiga.
Neke bi počela čitati i zatvorila nakon prvih 20-ak stranica, a neke bih progutala u jedan dan. Neki autori su mi čitki, neki me umore u startu pa se lijepo pozdravim s njima do nekog možda budućeg susreta. Kad sve zbrojiš i oduzmeš, sve duhovne knjige se svode na isto.
Kako zračiš, tako privlačiš, sve je u glavi, meditiraj, afirmiraj, vizualiziraj…jedan autor čak preporuča dizanje u 5 ujutro, odmah vježbanje ili trčanje, nasmiješeno naravno kako drugačije…
Sve je to super… ima smisla. Isprobala sam sve osim ovog dizanja u 5 ujutro i trčanja… to možda u nekom drugom životu..
Uglavnom sve ovo nabrojano radi… stvarno radi, kunem se…
Kad se odmah ujutro podesim na frekvenciju sreće ili barem „dobre volje“, dan mi stvarno bude genijalan. Djeca me ne gnjave, redaju petice, muž pjevuši po kući, dočeka me ručak koji volim, ptičice cvrkuću… skužili ste…
ALI što kad se dogodi jutro kad se probudiš živčan, a uopće ne znaš zašto si živčan???
Kad si lud, a ne znaš od čega si lud.
Jučer mi se dogodilo baš takvo šugavo jutro.
Ležim u krevetu i vodim monolog. Da se dignem ili da se pokrijem preko glave i glumim da sam mrtva? Aha… ali treba Josipu staviti marendu u torbu za školu. Trebam pospremiti kuću jer sam sinoć vidjela dvije mrve na podu. Trebam ispeglati košulju jer imam neki dosadan sastanak u agenciji…i tako moje misli lete…
Izvučem se nekako iz kreveta k’o glista, dovučem do kuhinje, stavim ‘đezvu’ turske kave toliko jake da žlica stoji uspravno jer tako me moja baka Bosanka naučila. Uzmem digitalni tlakomjer i mislim se: „bit će da je do tlaka, haj’mo pogledat“. Tlakomjer pokazuje neslućene nizine, ali to je meni normalno stanje, pa očito nije tlak uzrok ovog beznađa u mojoj glavi.
Ulazim u sobu probuditi svog devetogodišnjaka i namještam zvonki glas sreće, jer ne treba dijete znati da mu je mama jutros malo luda. Ljubim ga, ispraćam u školu, mašem mu radosno s prozora.
Ostajem sama i mislim se kakav li me dan čeka kad sam od jutra ovakva???
Onda se sjetim knjige „Jebe mi se“ John.C.Parkin.
Sjetim se koliko sam se smijala dok sam je čitala. Plakala sam od smijeha. Suze su mi kapale po dekici ispod ‘očala. Sjetim se i da me muž pitao je’l mi dobro.
Takav podizač od knjige da bi je trebalo nositi sa sobom k’o – Bibliju.
Otvaram laptop i tražim na Googlu malo više da se prisjetim „Jebe mi se“ filozofije.
I nađem. I sjetim se svega.
Sjetim se da sam je primijenila kad se Hana počela šminkati… i upalilo je…
Sjetim se da sam je koristila kad mi je nestalo love, nakon pola sata se javio prodavatelj stana da mi nosi proviziju.
Sjetim se da sam je koristila pred ljeto kad sam skužila da mi je celulit godinu dana vidljiviji nego ljeto prije.
A bogme sam je i koristila kad bi mi mama došla reći da mi je tuš kada puna kamenca i objasnila kako se najlakše očisti dok se tuširaš…:-)
Funkcioniralo je u svakom od navedenih primjera. Besprijekorno!!!
“Kažete li jebe mi se, oslobađate se svog grčevitog hvatanja za nešto.
Kad kažete jebe mi se prepuštate se tijeku života, prestajući raditi što ne želite, prestajete slušati druge i počnete slušati sebe.
Reći jebe mi se, označava duhovni čin, zato što dižete ruke od problema, vraćate se u prirodni tijek života.
Kažete li jebe mi se, prestajete brinuti općenito.
Recite jebe mi se nečemu, bilo čemu. Osjetite slobodu i olakšanje koje taj iskaz donosi.“
Tako sam i ja jučer prošla kroz dan.
Ujutro me nazvao podstanar iz Omiša da mi kaže kako ipak neće useliti… pomislila sam… ma jebe mi se…
Kupci koji su trebali kapariti stan koji sam im prodavala, rekli su da im treba još vremena…ma naravno… jebe mi se..
Kao šlag na tortu, navečer mi je Hana rekla kako bi se prebacila iz gimnazije u lakšu školu… umjesto da doživim slom… rekla sam si… jebe mi se… nek’ si ti meni sretna…
Na kraju je dan ispao skroz ok…uz jebe mi se duhovnu filozofiju…
Kad sam došla u knjižnicu i prišla knjižničaru bojažljivo s namjerom da mu nekako šapnem koju knjigu želim…da ne čuju ljudi…
A on meni onako gromoglasno pred svima:
„Pa tako recite gospođo! Mislim da imam na polici još jednu JEBE MI SE!!!
Nitko se u knjižnici nije niti trgnuo…
Očito su već svi pročitali tu knjigu i živo im se jebe…

Tatijana Livajić

TRBUHOM ZA KRUHOM

Kad sam kretala na fakultet, moj dobri, vrijedni tata koji je ostavljao svoje kosti na baušteli da bi me školovao, posjeo me za stol i ozbiljno rekao:
“Kćeri! Financiram te četiri godine, dajem ti šansu da taj svoj faks u četiri godine završiš i dobiješ diplomu. Ako ne uspiješ u roku, od mene više nemaš ni kune, pa sad kako znaš.“
Naravno da nisam uspjela u četiri godine uz tolike količine izlazaka i zafrkancije, ali sam uspjela u pet godina. Petu godinu sam se kilavila sa zadnja dva ispita i diplomskim radom.
Spremala sam ih kući u Zadru, jer otac je održao obećanje i više nije slao novac. Nisam ni sekundu bila ni ljuta, ni razočarana, dapače, mislim da ću isti sistem primijeniti i na svoju djecu jednog dana.
Kad sam diplomirala, silna želja mi je bila ODMAH početi raditi. Ali, gdje??? U relativno malom gradu, s nikakvim iskustvom, bez nekih velikih i značajnih kontakata, tad je to izgledala – nemoguća misija…
Mama je u to doba radila kao krojačica u maloj privatnoj radionici, a vlasnik je imao nekoliko butika s tom robom na više gradskih lokacija. Kad je saznao da sam diplomirala, predložio mi je da radim kod njih, dok ne nađem nešto bolje. Rekao je kako će moje zaduženje biti da u buticima ne manjka robe, i da mu svakodnevno na Finu odnesem polog utrška. Zvučalo je lagano, a plaća je bila 2.500,00 kuna.

ALI naravno da nije bilo lagano.
Taj „jednostavan“ posao je zapravo podrazumijevao cjelodnevno stajanje na nogama, slaganje robe koja bi se sašila, pakiranje u torbe, prevoženje do trgovina po nekoliko puta dnevno. Kad bi djevojke koje su radile u trgovini išle ljeti na godišnji, ja sam bila njihova zamjena. Radila sam po cijele dane. Polako i sigurno tonula sam u depresiju, a osim toga, ni povratak životu sa starcima nije mi se nekako baš sviđao. Nakon sve one slobode koju sam imala za vrijeme studentskih dana, opet sam se vratila pod nadzor roditelja. To nje bio život kakav sam si željela.
Onda je došao dan koji ću uvijek pamtiti, a pamtit će ga i moji starci.
Nas troje smo sjedili za ručkom kao i svaki običan dan, a kad smo završili, rekla sam:
„Mama, tata, imam vam nešto za reći. Selim se u Zagreb. Želim tamo raditi i živjeti, jer mislim da mi veliki grad pruža veće mogućnosti. Znam da je svaki posao vrijedan, ali ako ostanem duže ovdje, velike šanse su da ću slagati trenerke i narednih 10 godina“.
Mama je zanijemila, a tata će flegmatično u svom stilu:
„A s kojim novcima misliš ići? Ne misliš valjda da ćemo ti mi opet pomagati?“
Kako sam već unaprijed znala reakciju mog oca čije su kosti i cijelo tijelo već bili umorni od teškog i napornog rada, bila sam spremna…
Uštedila sam novac koji mi je trebao biti dovoljan za mjesec dana u Zagrebu, da platim stan, režije i ne umrem od gladi.
Zadala sam si cilj da u tih mjesec dana MORAM naći posao, a ako ne uspijem, OPET se vraćam kući.
Spakirala sam jednu torbu i otišla trbuhom za kruhom.
U početku sam bila s prijateljicom u jeftinoj sobici na Gornjem Bukovcu, a onda sam našla garsonjeru veličine 19m2 na 14. katu nebodera u Utrinama. Potraga za poslom je bila svakodnevna. Bila sam uporna i silno sam si željela kupiti vrijeme da se ne moram vratiti u Zadar.
I desilo se,  i prije nego sam se nadala…
Zaposlila sam se nakon nepunih 10 dana i na istom radnom mjestu ostala punih 6 godina.
Posao je bio u Štedno Kreditnoj Zadruzi koja je imala poslovnice na više lokacija u centru Zagreba. Ja sam radila na Trgu Bana Jelačića i svako jutro sretala trenera Ćiru Blaževića.
Ekipa na poslu je bila genijalna, uvjeti za tadašnje prilike odlični.
Prijateljstva koja sam stekla na tom poslu još i sad nakon 18 godina održavam i baš sve mi je ostalo u super sjećanju.
Imali smo kolektivne godišnje odmore, božićnice, regrese, pa čak bi za rođendan kao mali znak pažnje dobili – 500,00 kuna…
Jednu od najboljih prijateljica, moju Kristinu sam tamo upoznala. Uvela me u svoje društvo, vodila na sve tulume gdje je bila pozvana. Bilo nam je super, često smo ostajale nakon posla na kavi u gradu, a onda bi ta kava završila tek slijedeće jutro, pa bi išle zapravo s posla na posao…:-).

Kristina i ja 2000.g.

Kristina, Miha i ja 2000.g
I što je pjesnik htio reći s ovim tekstom???
Čujem dosta mlade u Zadru kako kukaju da im je glupo, grad im je mali, nemaju posao kakav bi htjeli, roditelji su im naporni i tako – bla, bla…
Meni je to stvarno sve – bla, bla…
Jer iz vlastitog iskustva znam da kad nešto žarko želiš i postaviš si za cilj, cijeli svemir se posloži da te u tome podrži.
Ne, nisam imala novaca za markiranu odjeću, restorane itd… ali dobila sam nešto puno više od toga:
NEOGRANIČENO SAMOPOUZDANJE za cijeli život…

Tatijana Livajić

Kristina 2000.g.jpg

VIKEND ĐIR

Što radite vikendom?
Čekamo vikend kao ozeblo sunce, onda kad napokon stigne, pogubimo se i ne znamo što bi sa sobom.
Da zbrišemo mi odrasli ( muž i ja ) sami negdje na kavu ujutro ili da povedemo i djecu???Vječna dilema.
Ako idemo svi skupa, kava će trajati max.15 minuta koliko su oni u stanju sjediti.
Ako idemo sami, pere nas grižnja savjesti, jer nama je lijepo, a oni su jadni doma i dosađuju se.
Prošli vikend smo bili sami na trgu, na suncu, opušteni, i vidimo za stolom do nas četveročlanu obitelj, poput naše.
U 45 minuta, koliko su se zadržali, nitko s nikim nije progovorio niti riječ.
Svi su bili super dotjerani za subotnju špicu, ali nigdje zabave. Djeca su bila na mobitelima sa slušalicama, a veliki niti zucnuli međusobno.
Uvijek sam se pitala, koja je poanta te kave i izlaska uopće. Pa zar nije bolje onda biti kući u pidžami, opušten i raditi nešto zabavno. Za tim stolom u kafiću se baš nitko nije zabavljao.
Ovaj vikend smo odlučili povesti djecu, ali ne na kavu, već u knjižnicu.
Što se mene tiče, mogla bih tamo provesti cijeli dan.
Volim miris knjiga, mir i tišinu koja tamo vlada. Super je što vole i djeca.
Tamo smo proveli veći dio subotnjeg jutra, prebirući po policama.
Josip je uzeo Koralinu  iz koje će u ponedjeljak predstaviti odlomak na natjecanju iz čitanja.
Nije neki odabir za devetogodišnjaka, ali koga briga, njemu je fora.

Josip u potrazi za knjigom

Pero u potrazi za knjigom
Nakon knjižnice smo prošetali s toplim kiflama u rukama. Stali smo kod frizera da nam Josipa dotjera za ponedjeljak.
I tamo je vladala neka super vibra,  pa nitko nije previše zanovijetao kako mu je dosadno.

MR.RAZOR
Poslije šišanja na red su došle Hanine Marte, koje su bile na popustu 20%….juhuuu!!!
Njene argumente kako će ih nositi sljedećih 10 godina, nismo uspjeli pobiti, pa smo ih kupili na pet milijuna rata.
Nakon ručka pisanje zadaće i ispijanje popodnevne kave. Moj najdraži dio dana, jer me svi puste napokon na miru…
Oko 7 navečer, Josip se već lagano počeo meškoljiti od dosade jer smo mu drastično ograničili plejku, pa jadničak prolazi kroz apstinencijsku krizu.
Šta sad???
A ništa, rekla sam:“ Svi se dižite s kauča, oblačite patike, idemo u našu seosku birtiju“.
To je mjesto koje se nalazi kod škole, ispred kojeg su ljuljačke, klackalica i gdje se obično  okupi dosta djece.
Dođemo tamo, a ono ni mrtvog čovjeka…Muž i ja naručujemo pivo ( da lakše preživimo..) i krećemo van na tobogan.

klackanje 10.11.
Zapravo sam skužila da se najbolje zabavimo kad tako sumanuto i spontano izađemo bez nekog plana i cilja.
Ionako je najvažnije da smo zajedno.
Nakon sat vremena klackanja i skakanja po toboganu, ugledamo pikado!!!
Pikado sam zadnji put igrala s 18 godina na faksu u studentskom bircu.
Nitko od nas četvero nema pojma što gađa, ali što jest, jest, proveli smo se genijalno.
Smislili smo neka svoja pravila, i plakali od smijeha….od pikada ili od Žuje…nisam više sigurna…:-).

pikado 10.11.

Kad smo napokon došli kući, večerali, polegli po kauču, svi smo bili dobre volje, jer dan je bio čudnovato dobro ispunjen, a zapravo bez glave i bez repa…:-).

Tatijana Livajić

NEW YORK, NEW YORK!!!

Ljeto 2018. Najbolje ljeto, ljeto za pamćenje. Nogometna euforija, gomila emocija, Italija s obitelji i na kraju – NEW YORK!
Ovdje nećete puno pročitati o znamenitostima, jer i ptice na grani znaju šta se u NY treba pogledati. New York za mene nisu Kip slobode, Empire State Building itd… Znamenitosti su samo jedan mali ukras, nešto poput modnog detalja ovog grada.
Još kao klinka sam maštala o tome kako ću putovati svijetom i uvijek bi mi se misli ukopale u tom New Yorku. Bio mi je kao san. Onda te život odvede u drugom smjeru, imaš posao, pa su djeca mala, pa kažeš sebi da ima puno važnijih stvari od ostvarenja vlastitih sanjarija.
Točno se sjećam tog dana. Sjedila sam u agenciji i tipkala neki Ugovor. Odjednom kao da me grom opalio direktno u glavu.
Ostavila sam sve što sam radila i ukucala na Google: „putovanje New York“.
Nakon toga : „ishođenje vize za Ameriku“.
Malo, po malo, u ruci sam držala dvije povratne avionske karte i dvije putovnice s vizom na 10 godina. S Hanom sam putovala kad je kretala u 1. razred osnovne škole, pa u 5. razred i sad kad je upisala srednju školu koju je željela. Ta naša druženja kad smo potpuno same, nam služe odlično za povezivanje, ali i znam da će vrlo brzo htjeti putovati s frendicama, pa sam možda ulovila i zadnji vlak.
Rezervirale smo hotel na 7 dana i krenule.
Vremenska razlika Hrvatska – New York je 6 sati. Stigle smo oko dva popodne po tamošnjem vremenu. Brutalno smo bile umorne, jer je nama u Hrvatskoj bilo već lagano vrijeme za spavanje.
Negdje sam pročitala da tu vremensku razliku najlakše preživiš ako odmah prvi dan stisneš zube i ne odeš u krevet, već se prebaciš na novo vrijeme. Tako smo i napravile. Smjestile smo se u hotel i krenule prema Times Square-u u đir. Toliko sam bila uzbuđena, euforična, puna očekivanja, a onda TRES!!! TOTALNO RAZOČARENJE! Još uvijek ne znam je li to bilo zbog umora, nespavanja, no u jednom trenutku sam se poželjela „isti čas“ vratiti kući. Našle smo se na cesti, među milijun ljudi koji su se užurbano kretali i naguravali. Toliku sparinu i zagušljivost nisam osjetila nikad. Koža mi se lijepila. Zaglušujuća buka sa svih strana i previše podražaja za sva osjetila. Hana je isto imala nekakav pokisli izraz lica, ali malo manje nego ja. Tražile smo mjesto gdje ćemo podići svoj NEW YORK PASS koji sam kupila on-line. Potpuno smo se pogubile, jer za razliku od Europe, tu nisam mogla hodati s navigacijom na mobitelu. Napokon smo pronašle ured koji smo tražile i to uz pomoć policajca..:-). Odlučile smo da nam je dosta i vratile se u hotel. Kad smo se odmorile u rashlađenoj sobi, odmah smo živnule i napravile plan.
Dalje je sve bilo genijalno.
Svako jutro smo se budile oko 7 sati, spremale i dok nije prevruće odlazile u Starbucks na kavu. Mislim da smo probale skoro sve najnovije vrste koje su u ponudi. Obožavam Starbucks i personaliziranu kavu na kojoj piše Tatijana.

Starbucks

Prije izlaska iz hotela bih na mobitelu napravila screenshot puteva gdje trebamo ići i linije vlakova u podzemnoj željeznici. Ako bi promijenile plan, stale bi ispred nekog kafića ili trgovine i spojile se na njihov wifi ili ušle u Subway.
Ono ogromno razočarenje iz prvog dana se već sljedeće jutro pretvorilo u euforiju i sreću.
Tanja, pa ti si u New Yorku!!!! Stalno mi je ta rečenica zvonila u glavi.
Daj uživaj u svakoj sekundi!!! I stvarno sam uživala.

Central Park.jpg
Hana i ja smo puno toga vidjele i doživjele, ali puno toga je još i ostalo za pogledati. Tjedan dana nikako nije dovoljno za takav jedan grad.
New York bih opisala kao neko ogromno, živo čudovišno stvorenje sa srcem i sa sto slojeva duše.
Jednostavno te obuzme, začara i uđe ti pod kožu luda energija tog grada.

 


Naišli smo na beskućnika koji je sjedio na pločniku s tablom na kojoj je pisalo: „Family killed by aliens“.
U hrpi ljudi, jedna djevojka mi je doviknula: „Hey! I like your pants!“
U Central parku smo ležale na travi, slušale svirače, vozile bicikl i izgubile se tri puta.
U 11 navečer sam u hlačama od piđame skoknula do Burger Kinga po večeru, nitko me nije niti okrznuo pogledom.
Popila sam Cosmopolitan u kafiću Steve-a i Aidena iz Seks i grada, i to u podne.Bila na nekom fensi rooftop-u, a poslužio nas je konobar Uroš.
U Gap-u pitala prodavačicu koliko košta neka majica i dobila odgovor : „Sorry I dont speak english“…WTF???..:-).

 

Hana je nosila ogromnu zmiju oko vrata.

Hana and the snake
Toliko toga, toliko doživljaja, toliko čudnovatih i pomiješanih emocija.
Kad sam prijateljici rekla da idem u New York, pitala me : „a što ćeš poslije??? Bit će ti sve glupo nakon New Yorka“.
Sad vidim da je bilo smisla u toj njezinoj izjavi.
Potpuno sam se zaljubila u to prekrasno, čudovišno, živo stvorenje sa srcem i sa sto slojeva duše….

Tatijana Livajić

Brooklyn Bridge

5th avenue.jpg

Oculus.jpg

Empire State Building

MAJKE I SINOVI ili OČEVI I SINOVI?

Imam sina. Dok sam bila trudna, molila sam se da dijete bude živo, zdravo i kćer…
Tad je moja Hana imala 5 godina. Skupa smo bojale, češljale barbike, mazile se, kupovale haljinice, špangice, i sve je bilo roza boje puno šljokica. Obožavala sam curice i čudila se svojim prijateljicama koje su priželjkivale sinove. Čak je i moj muž koji je došao u naš život kad je Hana imala 4 godine, navijao za curicu jer se ufurao u barbike, mrdoglave, Winxice, Bratz i raznorazne ženske ludorije.

A onda je doktor rekao: „Gospođo nosite sina“!

Nismo bili razočarani, naprotiv, bili smo sretni jer je dr. potvrdio da je s djetetom sve u redu, da se možemo opustiti i kupovati plave tutice.

U srpnju/2009. rodio se Josip.

Puno sam čitala i mnogi su mi rekli, kako je neprocjenjivo za jednu majku imati sina i kako je odnos majke i muškog djeteta poseban.

Međutim kod nas je malo drugačija priča.

Josip je mali blizanac mog supruga. Svi naši prijatelji, poznanici, susjedi, obitelj to mogu potvrditi.

Njih dvojica su IDENTIČNI. Od glave, pa do nožnog prsta.

I ne samo to, i osobnosti su im IDENTIČNE. Mene niti u tragovima… što možda i nije tako loše…:-)

Moj muž i sin dijele neku ezoteričnu, duboku povezanost koju mi obični smrtnici uopće ne kužimo.

Kako sam se nakon udaje i rođenja drugog djeteta više bavila s Hanom, tako se moj suprug apsolutno posvetio Josipu. Da ne bude zabune, naravno da se oboje bavimo s oba naša djeteta, ali da, Josip s tatom uči, s tatom igra nogomet, s tatom je naučio plivati, tata ga mora gledati dok igra plejku i tata je tu za još mali milijun stvari.

Bilo je perioda kad sam čak pomalo bila i ljubomorna na tu duboku povezanost koju dijele ta dva mušketira.  Kad ih gledam često pomislim: „ima li u ovoj priči i jedan moj gen“???

E pa čini se da nema…što mi je ponekad baš bez veze.
S druge strane sam sretna jer Josip dobiva od svog tate količinu vremena, pažnje, nježnosti, kao malo koje dijete.

Kako je moj otac bio dosta strog, konzervativan, i odgajao me poprilično „muški“, za mene je takav odgoj uvijek bio jedini poznat i ispravan. Mislila sam kako bi i moj sin trebao imati nešto takvo, da izraste u snažnog muškarca, koji ne plače na tužni film, koji će biti možda super sportaš, da bude odrješit, da se zna obraniti, odbrusiti i tako… shvaćate tu našu dalmatinsku spiku… “macho frajer”…
Ali ne, ne, ne… pobrkala sam lončiće. Vrlo brzo sam vidjela da to neće ići baš kako sam zamislila, jer Josip nije ja, a moj muž nije moj otac.

Osim toga i moja definicija “macho frajera” se potpuno promijenila. Puno toga što mi je  nekad kod muškaraca bila slabost, sad mi je snaga.

Moj muž Josipa barem 3 puta dnevno upita: „Hej Josipe, znaš šta??? Volim te!“

Mali sad već odgovara sam:“ da, da… voliš me znam…“

Moj muž Josipa uči da ne skriva svoje emocije, da zaplakati nije nikakva sramota, da nikoga nikada ne povrijedi ili uvrijedi svjesno, da ne ogovara na tuđe uvrede, jer tko vrijeđa, govori o sebi i sigurno je u dubini duše tužan i jako povrijeđen.
Uči ga da bezgranično voli ljude, da su ljudi dobri, da grli i ljubi bez srama, da ne psuje, i da bude prije svega svoj.

Ne mogu opisati koliko sam sretna zbog toga, jer vidim da onaj odgoj koji sam ja imala, vjerojatno kod emotivnog djeteta kao što je moj sin ne bi funkcionirao.

Shvatila sam da će Josip jednog dana kao i njegov tata, ženi koju voli to reći skoro svaki dan, da će ostavljati male porukice po stanu, gledati s njom ljubavne drame i kad mu se neda, a najvažnije da će svojoj djeci biti genijalan tata.

Ovo ljeto prije proslave 9.rođendana Josip je sastavio popis djece koju će pozvati na proslavu.

Na popisu se našla djevojčica meni nepoznata.

Upitala sam ga tko je ona. Odgovorio je da je to djevojčica koju nitko ne poziva na rođendane i da je ona zbog toga uvijek tužna…“. Baš zato je mama želim pozvati…jer znam da će je to jako razveseliti“.

Srce mi je bilo veliko k’o kuća.

Morala sam otići iz sobe, sklopiti ruke, zahvaliti Bogu, svemiru, anđelima i mom mužu na ovom divnom djetetu.

I koga onda uopće briga je li važi ona MAJKE I SINOVI ili OČEVI I SINOVI…

Tatijana Livajić

Josip 9.111

josip i pero

 

ZAŠTO BI HTJELA DA MI DJECA ODU OD KUĆE S 18???

Po naslovu bi se reklo da ih se jedva čekam riješiti. Ma ne…iako ima i toga malo..:-).
Jedinica sam, nemam brata ni sestru, a moja najbolja prijateljica također je jedinica. Nas dvije smo jedna drugoj sestre. Upoznale smo se u gimnaziji, živjele u istom kvartu, imale isti izazov s očevima. Ta dva tvrdoglava “jarca” su bila previše zaštitnički nastrojena. Zamislite ljeto u Zadru. Mladi tek u 10 sati navečer izlaze van, a nas dvije u 11 sati moramo biti u kući. Krenule bi iz grada u 10:55 i onda trčale preko mosta kao sumanute da stignemo na vrijeme.
A onda smo maturirale i odlučile upisati faks. Naravno zajedno. Ali koji faks??? Definitivno van Zadra. A gdje??? Pa u Opatiji!!!

Opatija1
Opatija je tih godina bila centar društvenog života i noćnih izlazaka i pravo mjesto za nas.
Bile smo dobre učenice i bez problema položile prijemni ispit.
Fakultet nije bio težak, predavanja nisu bila obavezna, znale smo da sve stignemo.
I bit ćemo naravno cimerice.
Definitivno, ali definitivno taj odlazak od kuće i studentski život je nešto što ne bi mijenjala za sva blaga ovog svijeta.
I ne nismo bile problematične, ali da, napokon smo krenule u život bez nadzora roditelja.
Bilo je puno izlazaka do jutra, bilo je dosta i alkohola, bilo je zaljubljivanja i podosta propuštenih predavanja, kolokvija, ispitnih rokova itd.
Ali sva ta prikupljena životna iskustva, nikad, ali nikad ne bi stekle da smo ostale kući pod paskom roditelja.
One situacije kad imaš love, pa drugi dan nemaš prebijene kinte , a tek je početak mjeseca.
Kad ti je frižider prazan i jedino što jedeš danima je pašta s raguom iz konzerve.
Kad seliš iz studentskog stana jer imaš najezdu žohara.
Imali smo studentske bonove, ali tad smo s njima mogli kupovati i piće na određenim studentskim mjestima… Pa tko bi lud onda bonove trošio na recimo pristojan ručak.
Onaj osjećaj kad ti starci pošalju paket pun hrane busom, pa pozoveš cijelu ekipu na gozbu, jer znaš da su vjerojatno svi gladni. Onda riješiš taj paket u jedan dan, pa poslije opet zijevaš i lažeš mami kako si baš odledio one sarme koje je poslala…:-).
Neprocjenjivo.
Kad se iz Opatije utrpaš frendici koja je jedina imala neki mali auto i ideš na koncert Laufera u Zadar, ali moliš Boga da te nitko ne vidi jer se nisi javio starcima.
Kad zadnji i najvažniji ispit ideš polagati direktno iz noćnog izlaska i položiš ga bez greške.
Neprocjenjivo.
Vjerojatno nikad ne bih znala da moja Suzi ( prijateljica iz Splita ) može sa 20 kuna napraviti gozbu od ručka za 6 ljudi.
Nikad ne bi znala koliko toga mogu i znam napraviti sama bez ičije pomoći.
Nikad ne bi znala da se nipošto ne smije miješati pivo i tekila..:-)

I svi smo na kraju diplomirali, zaposlili se i stasali u dobre ljude.
Zato navijam svim srcem da mi klinci odu u svijet, pa makar i nikad ne diplomirali, samo neka se otisnu i iskuse život, jer znam da će ih to obogatiti više nego išta na ovom svijetu…

Tatijana Livajić

Opatija2

Opatija3

ŠTO AKO SI SAMA U 40-IMA???

Imam prijateljice koje su u sretnim brakovima, imam one rastavljene i one koje se nisu nikad udale, već su se posvetile karijerama.
Tema mi je zanimljiva jer sam se jednom periodu života našla u skupini rastavljenih i znam kako je.
Kad sam ostala sama, imala sam plan potpuno se posvetiti kćeri, koja je tad imala 4 godine, a onda sebi. Apsolutno niti na kraj pameti mi nije bio ulazak u novu vezu.

ALI  kako to obično biva, baš kad nešto otpustiš i kažeš si kako ti nije važno, niti na listi prioriteta, e baš tada ti svemir to i pošalje. Meni je tad poslao mog sadašnjeg muža.
Šta je sa ženama koje su rastavljene dugi niz godina, djeca su već narasla, a one su i dalje same???
I što je s onima koje nikad i nisu našle adekvatnog partnera, već su se fokusirale na posao???
Sve su redom pametne, obrazovane, emancipirane, zgodne i po svim kriterijima vrlo poželjne.
Samoće im je dosta, jer je došlo vrijeme da bi vrlo rado imale nekog pored sebe. Po mogućnosti partnera s kojim će moći razgovarati, koji će ih razumjeti, s kojim će podijeliti sve one lijepe i manje lijepe trenutke.
Kako to ostvariti i kakve muškarce uopće mogu upoznati u svojim 40-im godinama?
Prema njihovim iskustvima, postoje samo tri skupine muškaraca koje su na raspolaganju, a to su redom:
KATEGORIJA br.1
Slobodni muškarci koji nemaju brak i djecu iza sebe.
Ako su slobodni i u 40-im godinama, velika je vjerojatnost da su ili preizbirljivi , ili zakleti neženje, ili da će i ako ulaze u vezu radije izabrati mlađu djevojku s kojom će zasnovati obitelj.
Moj muž je bio u kategoriji zakletog neženje, ali se preobratio…očito je moguće…:-).
KATEGORIJA br.2
Rastavljeni muškarci, koji imaju iza sebe brak i djecu. Velika većina njih nažalost više ne traže ozbiljne veze, već su im nakon propalog braka draže avanture i nešto više „ light“ odnosi bez obaveza.
Ali opet ima iznimaka, doduše rijetkih.
KATEGORIJA br.3
Oženjeni muškarci koji ne bi nikako trebali biti kategorija za razmatranje.

 

Često razmišljam, što bi bilo kad bi bilo. Što bi bilo da nisam upoznala svog muža i da sam sama u 45-oj godini života, s kćeri tinejđericom koja je u svom filmu i za koju godinu odlazi iz obiteljskog gnijezda.
Činilo mi se tako sve jednostavno, a onda iz dana u dan dok sam razgovarala s nekom od prijateljica, uvidjela sam da iz njihove perspektive baš i nije jednostavno.
Usamljenost se ne odnosi samo na nedostatak partnerske ljubavi, već se reflektira i na kompletan društveni život.
Ako idete na godišnji odmor negdje van mjesta u kojem živite, nemate s kim, jer su sve prijateljice sa svojim obiteljima, a djeca Vam idu sa svojim vršnjacima.
Ako želite nekakav noćni izlazak, to će se desiti vrlo rijetko, i to isključivo kad vas udane prijateljice uvrste u svoj raspored, jer su naravno prezauzete sa svojim obiteljima.
Ako želite otići u obično kino, opet se ponavlja isti problem. Ili jednostavno odete sami, što baš i nije neka fora.
Blagdani, doček nove godine, sve su to dani koji se očekuju sa strahom i dani kad se još više osjećate usamljeno.
Šta onda na kraju preostaje i što bih ja učinila ??? Barem mislim da bih.
Svoju samoću bih potpuno okrenula u svoju korist, i od toga napravila svaki dan praznikom.
Zašto ??? Jer samoća donosi i puno genijalnih stvari.
1. Kad si sam imaš pregršt vremena čitanje …čitanje opušta i nadahnjuje…
2. Možeš ići na razne fora tečajeve poput kuhanja, plesa, dizajna, što god poželiš…
3. Imaš vremena za trening, s čime jačaš svoje zdravlje i samopouzdanje, a odjednom i super izgledaš…
4. Možeš putovati u mjesta gdje nisi nikad bio…sad su putovanja hvala Bogu dostupna svima…
5. Možeš probati stvari koje si uvijek želio probati….planinariti, skočiti s padobranom, sudjelovati u maratonu…
6. Možeš meditirati i postati duhovan i smiren…
7. Možeš razveseliti prijatelje koji imaju malu djecu tako da ih pričuvaš dok su oni vani
8. Možeš organizirati večere i druženja kod sebe doma…prijatelji će ti uvijek doći na besplatan obrok i čašu vina…:-)
9. Možeš udomiti kućnog ljubimca koji će ti postati član obitelji
10. Možeš volontirati i nekome uljepšati dan

Na kraju kad se sve zbroji, sve se svodi na to kakav ti je uopće pogled na život. Želiš li biti sretan ili ne. Želiš li kad ti život da limune napraviti limunadu ili se želiš sažalijevati.
Uvjerila sam se bezbroj puta do sad da sami svojim mislima i emocijama oblikujemo svoju realnost i život koji živimo.
Zato sve drage “singl” žene, onaj čas kad zavolimo i prigrlimo sebe i svoju samoću, samoća će nestati i pojavit će se društvo. Jer tako ovaj ludi život funkcionira…

Tatijana Livajić

U PARIZ S PRIJATELJICOM?!- nastavak

Kad smo stigle u Pariz i smjestile se u hotel, pao je dogovor da moramo iskoristiti svaki trenutak dragocjenog vremena, pa što će nama uopće odmor. Kako smo bile gladne k’o vukovi, prvi zadatak je bio negdje se dobro najesti. Sišle smo na recepciju i pitale recepcionera možemo li dobiti preporuku za nekakav restorančić u blizini. Bio je jako ljubazan i uputio nas u mali bistro nadomak hotela.
Sjedamo za stol, a stol je okrugli, mali, metalni, taman stanu dvije šalice kave… (hajde malo veći od toga…). Dolazi konobar i mi zamolimo jelovnik da vidimo što bi uopće pojele, on izlazi vani i donosi nam ni manje ni više veliku drvenu tablu koja je izložena na ulici ispred bistroa… Gledamo s nevjericom i naručujemo. Popile smo aperitiv, pojele jelo koje je bilo ukusno i krenule dalje.

bistro 1.dan

Već je bila večer, i grad je bio prepun ljudi. Uputile smo se prema zgradi Opere i prema Lafayette galerijama.

Opera

 

Poseban je doživljaj putovati u vrijeme adventa, jer tada, svako mjesto i grad imaju neku posebnu energiju. O Parizu da i ne govorim. Cijelo vrijeme se krećemo po gradu s mobitelom u rukama i upaljenom navigacijom, jer moja prijateljica koju zovem „hodačica“ je neumorna i njoj je sve na google maps-u „preblizu“. Svaka druga rečenica joj je „pa kaj će nam prijevoz za to, vidi kak’ je blizu, samo nekoliko ulica dalje“. S obzirom da je bila hladna večer i već lagano počela kišica, postajala sam sve umornija. Mislim da sam je lagano i mrzila jer su mi noge zbog “hodačice” pucale od boli.
Stigle smo na Place Pigalle, sjele u prvi kafić i naručile Mohito. Odmah smo živnule i vidno se oraspoložile. A onda slijedi šok, nalik onoj priči s taksijem iz prvog dijela. Ulazim u kafić i krećem u toalet koji se nalazi u podrumu. Po povratku dok se penjem uskim spiralnim stepenicama, u susret mi ide čovjek u uniformi pod punim naoružanjem. U rukama nosi ogromnu pušketinu, s gardom kao da će zapucati svaki trenutak. Srce mi je u petama, dolazim do prijateljice i vidim da u kafić ulaze još tri čovjeka s istim oružjem. U mojoj glavi – totalna panika. Kažem prijateljici :” diži se ovdje je neka frka, bit će pucanja “!!! Potom pogledam ostale goste za stolovima i vidim kako se baš nitko ne uzrujava i  svi mirno ispijaju svoja pića. Sjetim kako je nedavno bio gadan teroristički napad u Parizu i da je to naravno samo francuska policija koja čuva grad…Osjećam se preglupo…:-). Idemo dalje…
Došetale smo se do Moulin Rouge-a  i ta ulica nam se učinila fora za nastavak večernjeg izlaska.
Našle smo zgodan kafić/klub i sjele na još jedno piće. Ili dva. Nije to bilo nikakvo fensi-šmensi mjesto već pomalo underground i mračan birc pun lokalnih stanovnika s vrlo malo stranaca i turista.
Zadržale smo se sat- dva i odlučile vratiti u hotel jer sutra je dug dan, a prognozira se sunčano i lijepo vrijeme koje moramo maksimalno iskoristiti. Sljedeće jutro, moja prijateljica ranoranioc, odlazi u obližnju pekaru i donosi vruće kroasane i kavu. Cijela soba je zamirisala i imala pariški “mood”.
Spremamo se i prva stanica nam je Eiffelov toranj. Moram priznati, kad smo stigle pred toranj, obje smo bile pomalo razočarane. Izgledao je presmeđe, preželjezno i hladno, a red ljudi koji je čekao za kartu i ulaz je izgledao zastrašujuće. Samo smo se pogledale i odlučile se malo tu poslikati i krenuti dalje jer vratit ćemo se mi po mraku kad toranj bude svjetlucao. Obilazimo sve, naravno hodajući, jer je moja prijateljica opet rekla: „pa kaj će ti prijevoz, to je sve blizu“.
I zapravo sam joj poslije bila zahvalna na tome, jer prošetati kroz ulice Pariza je nenadmašan osjećaj.

Eiffelov toranj - dan
Stigle smo do rijeke Seine, šetale obalom, stigle na glasovite Elizejske poljane i pred Slavoluk pobjede. Našle smo mali talijanski restoran, dobro se najele i krenule dalje do muzeja Louvre. U kadar dok se slikam mi opet ulazi policajac pod ful naoružanjem. Kasno je i idemo natrag u hotel. Kad smo stigle u sobu, naravno hodajući, srušile smo se mrtve i zaspale. Izlazak nije bio opcija.

Seine

Slavoluk pobjede

Louvre 2
Budimo se sljedeće jutro, a vani lijeva kiša. Spremamo se i idemo na doručak u obližnji bistro…
Jedem možda i najukusniji doručak u životu.

bistro extra doručak
Plan nam je s obzirom da po pljusku baš i ne možemo šetati, sjesti u metro i naći nekakav shopping centar gdje ćemo se skloniti dok ne stane kiša. Nismo baš lude za shoppingom ni jedna ni druga pa samo šetamo i molimo Boga da se vrijeme popravi. Kad je kiša napokon stala, u kasno poslijepodne, izlazimo iz centra i nailazimo na adventske kućice. Šire se mirisi hrane, pića, prodaje se nakit i svakakve divne stvarčice. Šetamo i čujemo zvuke kubanske glazbe. Ulazimo u jednu od kućica koja je kao mala Kuba u srcu Pariza. Super vibra, zanimljivi ljudi i najbolji rum-punč koji sam ikad pila.

 


Sljedeća stanica je Eiffel po mraku i Trocadero…
Onaj čas kad smo izašle iz metroa i ugledale Eiffelov toranj koji svijetli, obje smo zanijemile.
Prekrasan, zapanjujuće divan prizor. Jednostavno ne mogu maknuti pogled i pokušavam tu divotu urezati u sjećanje. Tu smo provele dosta vremena jer smo znale da slijedeće jutro imamo let za Zagreb i da je to za ovaj put sve što ćemo vidjeti od Pariza.
U Parizu smo provele dva nezaboravna dana i Pariz je zaista sve što sam ikad čula i čitala, pa puta dva.
Vraćam se sigurno, ali drugi put s autobusom, i s mojim mužićem…:-).