OVAJ JE KOLAČ TAKO UKUSAN

Čula sam za jednog starog zen-redovnika:
Bio je na samrti. Došao je njegov zadnji dan života i on je te večeri izjavio da ga više neće biti.
Stoga su mu počeli dolaziti sljedbenici, učenici, prijatelji. Imao je mnogo obožavatelja i svi su ga oni došli vidjeti.
Kad je čuo da će učitelj umrijeti, jedan od njegovih starijih učenika otrčao je na tržnicu. Netko ga je upitao: „ Učitelj ti umire, a ti ideš na tržnicu? Zašto?“
Stari je učenik rekao: „Znam da moj učitelj voli jednu određenu vrstu kolača i idem mu kupiti taj kolač.“
Bilo je teško pronaći taj kolač, ali do večeri je uspio. Dotrčao je k učitelju noseći kolač.
Svi su okupljeni bili zabrinuti – činilo se da učitelj nekoga čeka. Svako toliko otvorio bi oči da pogleda oko sebe, a onda bi ih opet zatvorio.
Kad je stari učenik stigao, učitelj ga je upitao: „Dobro je, napokon si došao. Gdje je kolač?“
Učenik je izvadio kolač i bio je veoma sretan što ga je učitelj tražio.
Umirući, učitelj je uzeo kolač…ali ruka mu nije drhtala.
Bio je vrlo star, ali ruka mu ipak nije drhtala. Zato ga je netko upitao: „ Tako ste stari i na rubu ste smrti. Uskoro će vas napustiti posljednji dah, ali ruka vam ne drhti.“
Učitelj je odgovorio: „ Ne drhtim zato što se ne bojim. Tijelo mi je ostarjelo, ali još uvijek sam mlad i ostat ću mlad čak i kad tijelo nestane.“
Tada je zagrizao kolač i počeo žvakati. Netko je upitao: „ Koja je vaša posljednja pouka, učitelju?
Uskoro ćete nas napustiti. Što želite da zapamtimo?“
Učitelj se osmjehnuo i rekao: „ Ah, ovaj je kolač tako ukusan.“
To je čovjek koji živi ovdje i sada: ovaj je kolač tako ukusan. Čak je i smrt nevažna. Sljedeći trenutak je beznačajan.
U ovom trenutku – KOLAČ JE UKUSAN!

Izvor/ Hrabrost – Radost opasnog življenja / Osho

JESSE I CELINE

Prošlu nedjelju, nakon obilatog ručka, naletjeli smo na genijalan film.
Istina, pogledali smo ga već prije nekoliko godina, ali mene je sad još više oduševio.
Radi se o ljubavnoj trilogiji Richarda Linklatera, s Julie Delpy i Ethanom Hawkom u glavnim ulogama.
Prvi nastavak “Before sunrise” gledala sam kao studentica.
Priča o dvoje mladih Jesse i Celine, koji se upoznaju u vlaku, provedu jedan dan i jednu noć zajedno. Jesse je Amerikanac, a Celine Francuskinja.
Inteligentni dijalozi, film bez zvučnih i scenskih efekata… samo čisti sadržaj.
Film završava tako da je budućnost njihove romanse poprilično neodređena.
Drugi nastavak (“Before sunset”) snimljen je nakon devet godina.
Jesse i Celine se ponovo susreću.
On je oženjen i ima sina, ona je u dugoj ljubavnoj vezi.
Ne, nisu sretni…
Jesse je u međuvremenu napisao knjigu o djevojci koju je upoznao u vlaku (Celine).
Knjiga je postala bestseller koji on promovira u jednoj maloj knjižari u Parizu.
Celine se pojavljuje u knjižari, vrlo kratko prije njegovog leta za Ameriku.
Ponovo razgovaraju, hodaju gradom…
Ništa se ne događa, a sve se događa…
Na kraju filma, Celine oponašajući Ninu Simone kaže: “Mislim da ćeš propustiti let…“
Jesse odgovara: “Znam“.
Devet godina poslije, snimljen je i posljednji dio ove divne ljubavne priče (“Before midnight“)
Jesse i Celine su zajedno. Imaju blizanke.
Provode ljeto u Grčkoj s kćerkama i Jessijevim sinom.
Njihova priča je sad obavijena jednom drugačijom atmosferom, iskrenom i životnom.
Jesse se rastao od supruge i preselio u Pariz. U Americi je ostao njegov sin, koji mu užasno nedostaje…
Celine koja je feministica otvorenih životnih svjetonazora, očajnički balansira između majčinskih obveza i karijere.
Veliki dio filma se odvija u hotelskoj sobi gdje bi njih dvoje trebali provesti romantičnu večer, napokon sami.
Sve krene u dobrom smjeru, ali onda dolazi do obrata.
Njihov dijalog, argumentiranje o ljubavi, životu, sexu, djeci, predbacivanje odgovornosti, stvarno je i realistično.
Celine: “Misliš da pobjeđuješ? Malo ljudi shvaća kako je aktivnoj i strastvenoj ženi imati dijete.
Sad znam zašto je Silvija Plat stavila glavu u toster“.
Jesse: “Misliš u pećnicu?”
Celine: “Ne igraj se s rječima! Znaš ti na što ja mislim! Toster, pećnica, svejedno!
Znaš li koji je moj tajni strah sa svakim muškarcem? To što me svi žele pretvoriti u uzornu domaćicu!“
Jesse: “To nitko ne bi uspio napraviti. Mislim da bi ti glava lakše stala u toster nego da te pretvorim u uzornu domaćicu“.
Celine izlazi demonstrativno iz sobe. Ali bez cipela.
Vraća se.
Jesse: “Volim te. I ne dvoumim se oko toga. Ali ako želiš neki popis stvari koje me nerviraju kod tebe, mogu ti ga dati. Pod broj 1, jebeno si luda. Jesi. Ali ja prihvaćam cijeli paket. Luda i genijalna. Znam da se nećeš promijeniti i ne želim to. Znam da me voliš i ne smeta mi što si složeno ljudsko biće.
Ne želim živjeti dosadan život u kojem se dvoje ljudi posjeduje, u kojem su dvoje ljudi smješteni u kutiju koju su drugi stvorili, zato što je to gomila zagušljivih sranja“.
Celine:“Mislim da ja tebe više ne volim“.
Celine ponovo odlazi… ovaj put s cipelama…
Sjedi na prekrasnom mulu zureći u more.
Prilazi joj Jessi glumeći putnika kroz vrijeme. Upravo je doputovao iz daleke budućnosti u kojoj Celine ima 82 godine.
Jesse: “Kažem ti da te bezuvjetno volim. Kažem ti da si predivna i da ti guzica izgleda sjajno i sa 82 godine.
Ako želiš pravu ljubav, sad je trenutak.
Ovo je stvarni život. Nije savršen, ali je stvaran. Ako to ne vidiš, slijepa si“.
Celine nakon kraćeg razmišljanja: “Onda… kakav je taj vremenski stroj?
Moram li se skinuti da bi upravljala s njime?“
Jesse: “Pa da… mislim da bi odjeća mogla biti problem, jer odjeća ne putuje kroz vrijeme“…
THE END

Tatijana Livajić

Ana Bučević, Dr.Joe Dispenza, Deepak Chopra, Bruce Lipton, Louise Hay itd. – svima začepimo usta i spalimo napisane knjige

Sretna sam osoba, ali danas i poprilično razočarana.
Zdrava sam, obrazovana, vrlo načitana i s potpuno otvorenim pogledom na život i ljude.
Nemam strahova i fobija, nisam pripadnik niti jedne interesne skupine niti političke stranke.
Ne, pogrešno.
Ipak imam jedan strah.
Strah od „zadrtosti“ i „ zadrtog uma“.

Spremala sam se za izlazak na večeru s dragom prijateljicom.
Odjednom na TV ekranu pojavio se prilog o Ani Bučević.
Prilog u kombinaciji s nekoliko loše namontiranih slajdova u kojima se pojavljuju Ana Bučević i Iva Todorić.
Danas pak, medijski linč i natpisi poput: „ Pad hrvatske kraljice self-helpa“, „Ana Bučević – posrnula duhovna učiteljica hrvatskih celebrityja“ itd.
Da nije smiješno, bilo bi zaista žalosno.
Da, smiješno je, jer takvo nešto je moguće samo u lijepoj našoj.
Živimo u bajkovitoj državi, a toliko smo tupasti i zadrti da nikakvo čudo što nam mladost odlazi glavom bez obzira. I s potpunim pravom…
I moja djeca će otići.
Pogurnut ću ih koliko god budem mogla…
Dakle Ana Bučević.
U novo napisanim člancima velikih portala i medijskih kuća, koje su sve do prije neki dan Anu dizali u nebesa, sad se spominju izrazi poput „ sekta“ i „ sljedbenici“.
Pojavile su se čak i neke nazovi „prijateljice“ pod nepotpunim imenima koje sad daju nebulozne izjave protiv Ane.
Osobno Bučević pratim duže vrijeme i bila sam na nekoliko njezinih seminara.
Ne smatram se zbog toga sljedbenikom, a pogotovo ne pripadnikom sekte.
Osim Ane, pratim i čitam knjige još nebrojeno mnogo autora.
Na prvi seminar sam otišla iz znatiželje, na drugi i treći zato što mi je to bilo fenomenalno iskustvo.
Na jednom mjestu i u jednom danu sam upoznala pregršt inspirativnih i zanimljivih ljudi.
Otvorenih i iskrenih, koji su se okupili u pozitivnoj namjeri, puni vjere u sebe, u Boga i u sve ono dobro što nas čini ljudima.
Ana nadriliječnik? Koliko apsurdno to zvuči!
Ono što je Ana donijela na naše prostore na svom YouTube kanalu, pa u svojim knjigama i seminarima je nešto što u svijetu postoji desetljećima.
Nije to neka nova filozofija izmišljena by Ana Bučević.
Radi se o znanstveno dokazanim i utemeljenim činjenicama koje je Ana približila ljudima s našeg govornog područja.
S ovim ne umanjujem njezin rad.
Ona je sa svojom osobnošću, humorom, dalmatinskim šarmom i potpuno otvorena srca, tematiku prevela i učinila je razumljivom.
Sad vidim da mnogim smeta što je žena uspjela i unovčiti svoje znanje.
Jako su nešto ljuti i nabrijani na monetizaciju kanala, na vortex krstarenje, na činjenicu da Anini seminari popunjeni do zadnjeg mjesta.
Pa ljudi dragi, tko i vama brani napraviti isto???
Prva Ana bi vam pomogla u tome. Mnogima i jeste.
U svakom uglu zemaljske kugle postoje motivatori, duhovnjaci, uspješni poslovni ljudi i stručnjaci na svom području djelovanja koji rade isto.
Pretražite imena poput Jesse Itzlera, Neil Donald Walsha, Robin Sharma.
Otiđite na stranicu Mindvalley.
Čitajte knjige autora iz naslova i brojnih drugih.
Živimo u 21.stoljeću, a ponašamo se kao u kamenom dobu i palimo lomače za one koji su drugačiji.
Zašto nas toliko boli i smeta tuđi uspjeh?
Od kud toliko hejtera i toliko vrijeđanja po društvenim mrežama?
Zašto nitko, baš nitko nije tužio Louise Hay ili Dr. Dispenzu za nadriliječništvo?
Znači li to da će nam uskoro biti zabranjene i knjige o alternativnoj medicini?
Možda i te autore treba pozatvarati?
Iskreno se nadam da ćemo se napokon probuditi i postati dio modernog svijeta. Naša djeca to zaslužuju. Jedino tako ih možemo zadržati na ovim područjima.
A tebi Ana, želim da nepokolebljivo nastaviš kao do sad….jer ovo je samo mali izazov….upravo “peace of cake“ za tebe.

Tatijana Livajić

ŽIVOT NIJE OZBILJAN

 

„Život moraš shvatiti kao veliku zabavu! Život je pun smijeha, toliko je komičan, toliko je zabavan da ne možeš biti ozbiljan osim ako su ti svi životni sokovi presušili. Sagledao sam život iz svakog mogućeg kuta i uvijek je zabavan, kako god okreneš. I postaje sve zabavniji i zabavniji! Život je predivan poklon koji nam daruje nešto što je iznad nas.
Protivnik sam ozbiljnosti. Moj se pristup temelji na humoru. Najveća religiozna kvaliteta jest smisao za humor. Kad bismo cijeli planet mogli ispuniti smijehom, plesom i pjesmom – da svi ljudi pjevaju i njišu se u ritmu; kad bismo cijeli planet pretvorili u karneval radosti, festival svjetlosti – prvi bismo put na Zemlju stvorili istinski osjećaj religioznosti.“

Zašto smo se zaboravili smijati?
Jer društvo želi da budeš ozbiljan. Roditelji žele da njihova djeca budu ozbiljna. Profesori žele da njihovi studenti budu ozbiljni. Šefovi žele da njihovi radnici budu ozbiljni. Ozbiljnost se zahtijeva od svih.
Smijeh je opasan i buntovan. Ako se nasmiješ tijekom predavanja, nastavnik će to shvatiti kao uvredu. Roditelji ti nešto govore i ti se počneš smijati – to će biti shvaćeno kao uvreda. Ozbiljnost je časna i shvaća se kao poštovanje.
Iako je život zabavan, nitko se ne smije. Oslobodiš li smijeh iz tih lanaca, iz tih stega, iznenadit ćeš se – na svakom koraku se događa nešto ludo i zabavno.
Život nije ozbiljan.
Samo su groblja ozbiljna, smrt je ozbiljna.
Život je ljubav, život je smijeh, život je ples, pjesma.
Stalno potiskivanje smijeha učinilo te gluhim za smijeh.
Mnogo toga se događa na svakom koraku, ali ti ne vidiš nijedan razlog za smijeh.
Kad bi smijeh oslobodio stega, cijeli bi se svijet orio od smijeha. I trebao bi se oriti od smijeha.
Zapravo nisi toliko očajan kako ti se čini – nesreća i ozbiljnost čine te toliko očajnim.
Spoji nesreću i smijeh, i već nećeš djelovati tako očajno.
Stanovi u današnje vrijeme imaju tako tanke zidove da htio – ne htio, čuješ što se događa s druge strane zida.
U jednoj zgradi svi su stanari bili zbunjeni…Svaki se par svađao, bacao je jastuke, razne predmete, razbijao šalice i tanjuriće, svi su vikali jedni na druge, supruzi su tukli žene, supruge su vriskale – nije im bio potreban nikakav razglas. Cijela zgrada je uživala.
Jedini problem bio je neki Sardar. Iz njegova stana nikada se nije čula svađa. Naprotiv uvijek se čuo samo smijeh. Svi su stanari bili zbunjeni. U čemu je problem? Ovi se ljudi nikad ne svađaju. Kod njih se uvijek čuje smijeh – i oboje se smiju tako glasno da ih cijela zgrada čuje! Mi toliko toga propuštamo, a oni uživaju. U čemu je njihova tajna?
I tako su stanari sačekali Sardara kad se vraćao iz trgovine noseći vreće s povrćem i drugim sitnicama.
Okupili su se oko njega i rekli: „ Moraš nam reći u čemu je tajna! Zašto se vi smijete dok se drugi svađaju?“
On im reče: „Ne tjerajte me da vam kažem jer je vrlo neugodno.“
„Neugodno? Ali mislili smo da vam ide odlično. Uvijek čujemo smijeh, ili se smiješ ti, ili se smije tvoja žena…Ne svađate se.“
On reče: „Pa događa se to da ona mene nečim gađa. Ako promaši, onda se smijem ja, a ako me pogodi, onda se smije ona.“
Sve što nam se događa ima svoju smiješnu stranu, trebaš samo imati smisla za humor.
Nije potrebno puno tragati, samo pokušaj vidjeti i spoznat ćeš smiješnu stranu svega na svakom koraku.
Za smijeh ti zapravo ni ne treba nikakav povod ; smij se jednostavno zato što ti se smije!

Iz knjige „ Život – Ljubav – Smijeh“, Osho

RODITELJI KAO KONTROLORI DJEČJEG LETENJA

“Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer ona imaju vlastite misli. Možete okučiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele…“

Halil Džubran

Isječak iz pjesme ovog divnog libanonskog pjesnika došao mi je pod ruku kad mi je bilo najpotrebnije, opet sam se uvjerila da nam svemir ili Bog pošalje što nam treba uvijek u najboljem mogućem trenutku. Za mene je to bio period kad sam spoznala da baš i nisam majka kakvu bih sebi poželjela da sam dijete…

Oduvijek imam jasnu sliku svoje djece u budućnosti. Plan, pakleni plan!
Ne zamaram se puno diplomama i fakultetima.

Ali zato…

Vidim dvoje divnih, sretnih, zdravih ljudi koji vole, poštuju sebe i sve druge ljude…
Pršte energijom i samopouzdanjem…
Putem su ojačali svoje mišiće života.
Potpuno sam mirna jer znam da će ih svaki pad i razočarenje samo dodatno osnažiti.

Pa zašto sam uopće pomislila da sam loša majka?
Sigurna vam zvučim kao super huper mama…

E pa…

Nisam baš uvijek bila ovako cool osviještena.
Prije bih rekla da sam bila poprilično u nesvijesti.
Nesvjesni roditelj, rekli bi psiholozi.
Moja djeca su bila kao ptice, a ja poput zločestog kontrolora njihovog letenja…

“Sad ćeš obaviti to, pa ćeš onda to!“
“Bit će kako ja kažem ili nikako!“
Kad bi me kćer upitala: “Ali zašto mama?“
Odgovarala bih bez i jednog argumenta: “E pa, zato što ja tako kažem!“

Stalno sam se nešto borila, i stalno uvjetovala.
Nisam shvaćala da su ta djeca zapravo mali ljudi. Da nisu moje vlasništvo. Da su na svijet došla zbog vlastitih iskustava, isto kao i mi odrasli.
Ego me uvjerio da sam pametnija i mudrija jer sam prije njih stigla na ovaj svijet…

Totalna glupost!

Onda sam srušila vlastiti ego kao kulu od karata…
… i priznala da – ne znam.

Počela sam učiti, čitati i raditi na sebi.

Nakon mnoštva pročitanih knjiga i puno preispitivanja…
… sad napokon mogu reći da sam svjestan roditelj…

Nisam više u nesvijesti.

Svjesna sam da nas djeca promatraju i da postoji realna šansa…
… da će kad odrastu biti baš poput nas.

Svjesna sam da je iskustvo jedini pravi način učenja.

Svjesna sam da djeca imaju pravo na svoj izbor i na…
… posljedice tih izbora.

Svjesna sam da ponašanje moje djece nisu ona sama.
Njihovo ponašanje je njihovo ponašanje, a ne njihov identitet…

Tako da…

Hanči ako ovo čitaš…
… znaj da te volim i onda kad mi tvoje ponašanje nije baš wauu…
Volim te i kad nabaciš šminku u punk stilu,
pa čak i kad mi smuljaš i ne javiš se na mobitel…

Tebe Josipe volim i onda kad unedogled odgađaš večernje tuširanje…
… i švercaš se s pranjem zubića…

Da završim, napokon…

Dragi roditelji, heroji, vjerujmo u svoju djecu.

Vjerujmo u njihove snove i želje…

Uvijek očekujmo od njih najbolje, pa će tako i biti.

Tako nam Bog pomogao!..:-)

Amen..!

Tatijana Livajić

KAKO SE ČUVA LJUBAV?

Valentinovo je iza nas… na sreću… da, ja sam onaj “antivalentinovo“ tip , i živciraju me isforsirani izlasci na večere, bombonjere u obliku srca i prekomjerno puno članaka o sv.Valentinu…
Ujutro kad sam se probudila i otišla u kupaonicu, iznad ogledala me dočekalo izrezano ogromno kartonsko srce i na njemu kemijskom napisano “Volim te“.
Točno u stilu mog muža.
ALI…
Super je što on ta srca lijepi po kući spontano, kad mu dođe i dosta često… a najčešće kad mu ispečem palačinke, koje obožava…
Jedno Valentinovo je došao doma s vrećicom iz sexy shopa.
…kupio mi je donje rublje za koje nisam mogla skužiti ni kako se oblači…
…iznapadala sam ga i tražila račun da to vratim natrag… haha…mislim da je to bio i zadnji pokušaj obilježavanja dana zaljubljenih u kući Livajićevih.
Dolje Valentinovo!!!
Kad smo se Pero i ja upoznali, objasnila sam mu kako nisam neka romantičarka.
Rekla sam mu da ne baca novac na cvijeće i da ne volim iznenađenja.
Objasnila sam i da na dan kad mi je rođendan…
…ne kupuje gluposti, već ću mu ja lijepo reći što mi treba…
Grozno jel’ da?
I OPET ALI…
Hvala Bože na pametnom mužu kojem su moje upute na jedno uho ušle, na drugo izašle…
…kao i uvijek…
…pa je našao načine kako će u naš brak ubaciti tu i tamo zrno romantike…
– s ljepljenjem ceduljica po kući “volim te“…
– da mi je konobar na desetu godišnjicu braka uručio buket koji mu je Pero dostavio još ujutro…
– da mi je uletio dok sam ručala s prijateljicama i svakoj donio ružu… a brzo i otišao da nam ne remeti kvočkanje…
– da mi kupi čokoladu koju volim…
-da me češka po leđima dok gledamo TV…
-da nosi svu spizu sam i ne da mi ni jednu vrećicu…
-da stavi svako jutro vodu za kavu prije nego se ja dignem…
To su samo neke male sitnice s kojima Pero čuva ljubav..
I sad svi mislite BLAGO TANJI!
Pa naravno, ali ljubav mora biti obostrana da bi bila ljubav…
I ja imam svoje metode čuvanja ljubavi…
Jučer je Sanja Doležal napravila u emisiji tortu naziva ČOKO ČUDO…od čokolade i lješnjaka…
Vidjela sam da su se mom mužu okice raširile k’o u čudu na to – čoko čudo.
Izgledao je kao da će ući u televizor.
Zato sam danas kupila lješnjake…
Nisam vješta kao Sanja, al valjda će i moje čoko čudo biti pa barem jestivo…

Pero, sretno ti AFTERVALENTINOVO!

Tatijana Livajić

 

F**K IT!

In the last couple of years I read a bunch of spiritual books. Some I’d start reading and close them after the first 20 pages, and some I’d read in one day. Some authors are neat for me to read, some exaust me in the beginning so I nicely say my goodbye till’ some maybe future hello. When you multiply and devide everything, all spiritual books have the same point.
What you put out, you get back, it’s all in the head, meditate, afirmate, visualize… one author even reccomends waking up at 5 in the morning, emidiately workout or run.
That’s all great… makes sense. I tried everything except this early wake up call and running… maybe in some other life. Basically all of this works… really works, I swear…
When as soon as I wake up in the morning I put myself on the right frequency of happiness or at least of good mood, my day really is brilliant. Kids aren’t all over me, get all A’s, husband sings around the house, lunch I love is waiting for me on the kitchen table, birds are flapping their little wings… you get it…

BUT what happens when you wake up annoyed and don’t even know what for??? When you’re crazy and don’t know why.

Yesterday that morbid morning happened to me. I’m laying in bed and talking to myself. Do I wake up or just cover my head with a blanket and pretend I’m dead? Aha… but I need to put food in Josip’s bag for school. I need to clean the house because I say two crumpets on the floor. I need to iron my blouse because I have some boring meeting in the agency… and that’s how my thoughts fly…
Somehow I crawl out of bed like a worm, get to the kitchen, make black coffee so strong that the spoon is just standing up because that’s how my Bosnian grandma taught me. I take my digital heat-meter and think: „must be my blood presure, let’s see”. I see the digital numbers so low, but that’s my normal being, so it’s not that producing hopelessness in my head. I’m coming in the room to wake up my 9 year old and faking a high pitched cute voice, because the kid doesn’t need to know that his mom is a little crazy today. I kiss him, get him to school, wave cheerfully from the window. I stay alone and think what kind of day is coming my way if I’m like this? Then I remember the book “Fuck it” – John C. Parkin.

Remembering how much I laughed while reading it, I cried of laughter. Tears were dripping on to my blanket under my glasses. I remember that even my husband asked if I’m alright. That kind of lifter from a book you should carry with you like The Bible. I open my laptop and search on Google something more to remind me of the philosophy. And I find it and remember everything.

I remember I used it when Hana was going through a phase… and it worked…
I used it even when I had no money, after half an hour called the apartment seller saying he’s giving me a raise. I remember I used it before summer when I realised my celulite from a year ago is more visible than last summer. And surely I used it when my mom came to tell me my bath is full of scale and explained to me the easiest way to clean it while showering…
It worked in every one of the mentioned exmples. Immaculately!!!
„If you say fuck it, you free your automatic worry for something. When you say fuck it you let yourself float the flow of life, stopping doing what you do not want, you stop listening to others and start listening to yourself.
To say fuck it points a spiritual rank, because you pull your hands up away from the problem, you get back in the natural flow of life.
If you say fuck it, you stop worrying generally.
Say fuck it to something, anything. Feel the freedom and ease which comes from that rank”.
That’s how I went through the day yesterday.
In the morning our boarder called me to tell me that he won’t move in after all…I thought…fuck it…
Buyers who were supposed to buy an apartment I was selling, said they need more time…well of course…fuck it…
Like a cherry on top, in the evening Hana told me she wants to transfer from a gymnasium to an art school…instead of freaking out…I told myself…fuck it…I just hope you’re happy… In the end the day turned out comepletely ok…with the fuck it spiritual philosophy…
When I came in the library and came up to the librarian scared to tell him which book I wanted, tried to whisper, so people don’t hear…
He just casually and loudly exclaimed: „Well say it like that lady! I think on the shelf I have one more FUCK IT!!!”
No one in the library did not even blink…
Obviously they already read that book and they just do not give a shit…

Tatijana Livajić