LAŽI I SLOMLJENA KUHAČA

Postoji događaj iz mog djetinjstva kojeg ću pamtiti dok sam živa.
Bila sam klinka u osnovnoj školi, odlična učenica, ali Priroda je uvijek bila “rak-rana.“
Starci su mi od kad znam za sebe govorili kako je laganje loše i kako uvijek treba reći istinu kakva god ona bila. Inače, u našoj kući je vladala shema: dobar i loš policajac. Mama je uvijek bila onaj dobar.
To je funkcioniralo genijalno.
Do jednog dana.
Dobila sam trojku iz Prirode, a kad sam došla doma, nije mi se dalo objašnjavati zašto -trojka, a ne barem četvorka i fino sam smuljala kako učiteljica ispit još nije pregledala… da si kupim malo vremena i da me ne pilaju. Nije mi se ta laž činila kao nešto veliko i strašno.
Mama je naravno povjerovala.
Jedino što sam zaboravila, da mama pije kavu sa susjedom, čiji sin ide sa mnom u razred i koja će se sigurno pohvaliti kako je njezin mali dobio peticu.
Tako je i bilo.
Uglavnom, dok su one ‘kafenisale’, sjećam se k’o jučer da je bilo, ležala sam na krevetu i čitala neki strip.
U jednom momentu, ugledala sam mamu kako utrčava u sobu kao da ju je netko ispalio iz topa… k’o granata, majke mi.
A u ruci je držala – kuhaču.
I baš sve mi je postalo jasno.
Od panike mi je cijeli moj život prošao pred očima.
Nikad je nisam vidjela tako ljutu i potpuno bez kontrole…
Mahala je tom kuhačom i urlikala: “kako te nije sraaaaam!!!… da tako lažeš!!!… kao da smo ti ikad vikali zbog ocjena… zapamtit ćeš sad kad si zadnji put lagala…!!!”
Oooo…. i zapamtila sam Bogme…
Trčala je za mnom s tom kuhačom i mlatila mi po dupetu i bedrama.
Hvala Bogu što sam tada bila debeljuškasta, pa je manje boljelo.
Ukratko, kuhača se na mojoj g***ci slomila!
U tom trenutku je mama stala i kao da je onaj vrag što ju je obuzeo, napustio njezino tijelo.
Pogled joj se smekšao, sjela je, i bila je užasno tužna.
Nikad do tada nije izgubila kontrolu, i nikad me nije udarila… nikada.
Bilo joj je užasno žao, a meni su fine masnice virile ispod kratkih hlačica koje sam to ljeto nosila.
Kad god se sjetim tog događaja, pokušavam se sjetiti jesam li joj kao dijete to zamjerila i jesam li bila ljuta na nju? Jesam li mislila da me ne voli jer mi je na gu**ci slomila kuhaču?
Nisam, niti u jednoj milisekundi.
Ali od tad zbilja nisam ni lagala.
Imale smo iskren odnos, i imamo ga i dan danas.
Ono što mi je ostalo urezano u srce je užasno jak osjećaj intolerancije na laži.
Mrzim laži.
Čak i kad se čine male, sitne i nebitne…
Meni su bitne…
Živim u nadi da ću uspjeti sa svojom djecom izgraditi iskren odnos pun povjerenja kakav sam imala i imam sa svojom mamom.
Ali po mogućnosti bez kuhače…

Tatijana Livajić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s