KREVET OD ČAVALA

„Prolazeći jednog dana pokraj jedne kuće, muškarac je ugledao sitnu staricu kako se ljulja u svom stolcu, sitnog starca kako čita novine ljuljajući se uz nju i psa koji je ležao na trijemu između njih, cvileći kao da ga nešto boli. Dok je tako prolazio, muškarac se u sebi zapitao zbog čega pas cvili“.
Sljedećeg dana opet je prošao mimo iste kuće. Ugledao je stari par kako se ljulja, svaki u svom stolcu, i psa koji je ležao između njih stalno proizvodeći isti bolan zvuk. Zbunjen, muškarac je sam sebi obećao kako će, ako pas i sutradan bude cvilio, upitati stari par za to. Trećeg dana, na svoju žalost, ugledao je istu scenu : sitnu staricu kako se ljulja, sitnog starca kako čita i psa na starom mjestu kako žalosno cvili. Nije više mogao izdržati:
„Oprostite gospođo“, oslovio je staricu „što je vašem psu.“
„Oh njemu?“, rekla je ona. „Leži na čavlu.“
Zatečen njezinim odgovorom muškarac je upitao: „Ako leži na čavlu i to ga smeta – zašto jednostavno ne ustane?“
Sitna starica se nasmiješila i glasom dobrodušne bakice kazala: „Pa dušo, dovoljno ga žulja da cvili zbog toga, ali još ne dovoljno da bi zbog toga ustao.“

Ležite li vi na čavlu?
Jeste li prepoznali sebe u psu tog starog para? Žalite li zbog situacije u vašem životu, ali ne poduzimate ništa da biste je poboljšali? Ponekad sami sebe zavaravamo kako je puko pretresanje naših problema, uvijek iznova u vlastitoj glavi ili stalno raspravljanje o njima s drugima – poduzimanje akcije. A istina je da takve aktivnosti mogu odnijeti mnogo vremena, i rijetko donesu stvarno rješenje (uz to nas potroše i iscrpe). Pa ipak mnogi ljudi zapnu baš u toj točki.
Tada se u dramu uključi i naš ego. Opravdavamo vlastiti položaj i aktivno počnemo od drugih tražiti da nas u tome podrže. Želimo uključiti druge članove „zbora“ koji će zajedno s nama pjevati našu jadikovku – i čini se da ih uvijek uspijevamo pronaći. Naši kolege i kolegice pjevači obično leže na svojim vlastitim čavlima i jadikuju jednako nad svojim nepovoljnim okolnostima. Otud potječe izreka „Bijeda voli društvo“. Ali ovakva vrsta podrške otežava nam ustajanje sa čavla.
Nakon nekog vremena tako se naviknemo na osjećaj da smo nesretni zbog nekog problema da vlastitu nesreću prihvatimo kao nešto normalno. Koliko god zvučalo šašavo, neugoda postaje našom zonom sigurnosti!
Zašto cvilite, a ne mičete se s čavla? Zapitajte se – „Što želim? Što bi me usrećilo? Čega se to plašim da bi se moglo dogoditi ako poduzmem taj korak?“
Jednom kad osvijestimo vlastitu situaciju na nama je da nešto poduzmemo. Srećom, ista energija koju smo usmjeravali u jadikovanje i cviljenje može se preusmjeriti da „ gorivom“ opskrbi našu tranziciju iz zaglavljenosti u iskorak.
U mom slučaju, spoznaja da ležim na čavlu bilo je kao da sam podigla nogu s kočnice automobila. Sljedeći korak bio je samo da dohvatim volan i usmjerim automobil u pravcu u kojem želim ići.
„Vi ste dizajner vlastitog života. Zadatak vam je da osmislite život kakav želite“!!!
Lisa Nichols „Bez obzira na sve“

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s