BRINEM TUĐE BRIGE

Da u kom slučaju postoji Oscar u kategoriji “Onaj tko najbolje brine tuđe brige“, dobila bih ga…
…i to bez konkurencije, valjda.
“Reći ću ovo samo tebi… nikad nikome nisam rekla ili ispričala!“
“U užasnim sam problemima, ali to samo tebi mogu povjeriti jer ti me razumiješ, znaš…“
– tako su uglavnom započinjale rečenice mojih prijateljica na kavama u srednjoj školi.
Wauuu… kako mi je tad to imponiralo… bila sam upravo počašćena što mi se povjeravaju najveće tajne, brige i strahovi…
Kako je vrijeme odmicalo, taj scenarij se stalno ponavljao, ali ne više samo s prijateljicama, već i klijentima u banci u kojoj sam radila.
“Činite mi se kao osoba od povjerenja… tako ste fina gospođa, pa evo da Vam ispričam što me muči i kakve sam sve grozote proživio/proživjela…“
OMG… pomislila bih… PA OVO JE KAO EPIDEMIJA!!!
ALI MENE TO NE ZANIMAAAA!!!
UOPĆE VAS NE POZNAJEM!!! DOSTA…
Međutim nikad to ne bi naglas izgovorila, bilo bi mi nekako žao povrijediti osobu koja sjedi preko puta.
Trebale su mi godine i godine da skužim u čemu je kvaka… i zašto baš ja?
Zašto mi se toliko ljudi ima potrebu povjeriti, podijeliti probleme i upoznati sa svojim brigama?
Tada još nisam razvila tu sposobnost da jednostavno saslušam i zaboravim… krenem dalje raditi….
Aaaa… ne, ne, ne… uživjela bih se toliko u njihov problem da bi on doslovno – postajao i moj.
I zatim satima, danima razmišljala o rješenju… tražila ga mahnito, kao da se radi o životu i smrti.
Onda se ovo ljeto dogodilo da mi je moja draga prijateljica rekla najveću istinu.
Bila je tada zaista na dnu… financijski, emocionalno, poslovno…
… ma baš je nekako sve krenulo po krivu…
Intenzivno smo se čule skoro pa svaki dan.
A ja već umorna od traženja i predlaganja raznoraznih rješenja koja bi joj eventualno mogla pomoći i savjeta koje sam sipala iz rukava…
postigla sam kod nje potpuni kontra efekt, zapravo sam joj do kraja postala iritantna i antipatična.
Rekla mi je baš ono što sam trebala čuti.
Ti nisi tu da rješavaš moje probleme i da mi pametuješ… od tebe očekujem kao od prijateljice samo da me saslušaš… samo da si tu… a ja sama moram smisliti kako ću i što dalje sada…
Wauuu… pa da…
Od mene se ne očekuje da nalazim rješenja.
Jer jedino za sebe i za svoj život mogu biti odgovorna!
Baš i svi ostali, pa čak i moja djeca, koja nisu moje vlasništvo…
… sami će naći svoj put i načine kako ići kroz život.
Moj zadatak je da budem potpora, da pružim ljubav i razumijevanje… sve drugo je na njima…
Od tada sam prestala tuđe brige brinuti… napokon… samo saslušam i zaboravim….

Tatijana Livajić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s