TRBUHOM ZA KRUHOM

Kad sam kretala na fakultet, moj dobri, vrijedni tata koji je ostavljao svoje kosti na baušteli da bi me školovao, posjeo me za stol i ozbiljno rekao:
“Kćeri! Financiram te četiri godine, dajem ti šansu da taj svoj faks u četiri godine završiš i dobiješ diplomu. Ako ne uspiješ u roku, od mene više nemaš ni kune, pa sad kako znaš.“
Naravno da nisam uspjela u četiri godine uz tolike količine izlazaka i zafrkancije, ali sam uspjela u pet godina. Petu godinu sam se kilavila sa zadnja dva ispita i diplomskim radom.
Spremala sam ih kući u Zadru, jer otac je održao obećanje i više nije slao novac. Nisam ni sekundu bila ni ljuta, ni razočarana, dapače, mislim da ću isti sistem primijeniti i na svoju djecu jednog dana.
Kad sam diplomirala, silna želja mi je bila ODMAH početi raditi. Ali, gdje??? U relativno malom gradu, s nikakvim iskustvom, bez nekih velikih i značajnih kontakata, tad je to izgledala – nemoguća misija…
Mama je u to doba radila kao krojačica u maloj privatnoj radionici, a vlasnik je imao nekoliko butika s tom robom na više gradskih lokacija. Kad je saznao da sam diplomirala, predložio mi je da radim kod njih, dok ne nađem nešto bolje. Rekao je kako će moje zaduženje biti da u buticima ne manjka robe, i da mu svakodnevno na Finu odnesem polog utrška. Zvučalo je lagano, a plaća je bila 2.500,00 kuna.

ALI naravno da nije bilo lagano.
Taj „jednostavan“ posao je zapravo podrazumijevao cjelodnevno stajanje na nogama, slaganje robe koja bi se sašila, pakiranje u torbe, prevoženje do trgovina po nekoliko puta dnevno. Kad bi djevojke koje su radile u trgovini išle ljeti na godišnji, ja sam bila njihova zamjena. Radila sam po cijele dane. Polako i sigurno tonula sam u depresiju, a osim toga, ni povratak životu sa starcima nije mi se nekako baš sviđao. Nakon sve one slobode koju sam imala za vrijeme studentskih dana, opet sam se vratila pod nadzor roditelja. To nje bio život kakav sam si željela.
Onda je došao dan koji ću uvijek pamtiti, a pamtit će ga i moji starci.
Nas troje smo sjedili za ručkom kao i svaki običan dan, a kad smo završili, rekla sam:
„Mama, tata, imam vam nešto za reći. Selim se u Zagreb. Želim tamo raditi i živjeti, jer mislim da mi veliki grad pruža veće mogućnosti. Znam da je svaki posao vrijedan, ali ako ostanem duže ovdje, velike šanse su da ću slagati trenerke i narednih 10 godina“.
Mama je zanijemila, a tata će flegmatično u svom stilu:
„A s kojim novcima misliš ići? Ne misliš valjda da ćemo ti mi opet pomagati?“
Kako sam već unaprijed znala reakciju mog oca čije su kosti i cijelo tijelo već bili umorni od teškog i napornog rada, bila sam spremna…
Uštedila sam novac koji mi je trebao biti dovoljan za mjesec dana u Zagrebu, da platim stan, režije i ne umrem od gladi.
Zadala sam si cilj da u tih mjesec dana MORAM naći posao, a ako ne uspijem, OPET se vraćam kući.
Spakirala sam jednu torbu i otišla trbuhom za kruhom.
U početku sam bila s prijateljicom u jeftinoj sobici na Gornjem Bukovcu, a onda sam našla garsonjeru veličine 19m2 na 14. katu nebodera u Utrinama. Potraga za poslom je bila svakodnevna. Bila sam uporna i silno sam si željela kupiti vrijeme da se ne moram vratiti u Zadar.
I desilo se,  i prije nego sam se nadala…
Zaposlila sam se nakon nepunih 10 dana i na istom radnom mjestu ostala punih 6 godina.
Posao je bio u Štedno Kreditnoj Zadruzi koja je imala poslovnice na više lokacija u centru Zagreba. Ja sam radila na Trgu Bana Jelačića i svako jutro sretala trenera Ćiru Blaževića.
Ekipa na poslu je bila genijalna, uvjeti za tadašnje prilike odlični.
Prijateljstva koja sam stekla na tom poslu još i sad nakon 18 godina održavam i baš sve mi je ostalo u super sjećanju.
Imali smo kolektivne godišnje odmore, božićnice, regrese, pa čak bi za rođendan kao mali znak pažnje dobili – 500,00 kuna…
Jednu od najboljih prijateljica, moju Kristinu sam tamo upoznala. Uvela me u svoje društvo, vodila na sve tulume gdje je bila pozvana. Bilo nam je super, često smo ostajale nakon posla na kavi u gradu, a onda bi ta kava završila tek slijedeće jutro, pa bi išle zapravo s posla na posao…:-).

Kristina i ja 2000.g.

Kristina, Miha i ja 2000.g
I što je pjesnik htio reći s ovim tekstom???
Čujem dosta mlade u Zadru kako kukaju da im je glupo, grad im je mali, nemaju posao kakav bi htjeli, roditelji su im naporni i tako – bla, bla…
Meni je to stvarno sve – bla, bla…
Jer iz vlastitog iskustva znam da kad nešto žarko želiš i postaviš si za cilj, cijeli svemir se posloži da te u tome podrži.
Ne, nisam imala novaca za markiranu odjeću, restorane itd… ali dobila sam nešto puno više od toga:
NEOGRANIČENO SAMOPOUZDANJE za cijeli život…

Tatijana Livajić

Kristina 2000.g.jpg

2 thoughts on “TRBUHOM ZA KRUHOM

  1. I got this web site from my buddy who told me regarding this website
    and at the moment this time I am browsing this website and reading very
    informative articles at this time.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s