SKRIVENA LJUBAV

Jutros dok sam se spremala za posao, vidjela sam neuobičajenu objavu na Facebook profilu moje prijateljice. Napisala je :”Da sam barem 10-15 godina mlađa, pa da odem iz ovog gliba/blata”. Cijeli dan mi nije izlazila iz glave.
To je kolegica iz gimnazijskih dana, majka, pravnica, pametna, britka i uvijek brza na jeziku…prepoznat će se ako bude čitala…:-).
Nakon objave sam joj poslala pitanje na koji točno glib misli…na naš grad ili državu?
Odgovorila je u svom satiričnom stilu : „both“ ( što bi naša Žmika – pokojna profesorica iz engleskog rekla, na svom specifičnom naglasku…)

Osobno, nikad, ni kad sam bila curetak i tek diplomirala, nisam imala želju otići iz Hrvatske. Ni kad sam nakon faksa u nekom jeftinom butiku slagala i vozila trenerke za sitnu lovu, ni kad sam živjela u stanu veličine 19 m2, s mašinom za veš doslovno pored kreveta. Ništa mi to nije smetalo, jer za mene je Hrvatska uvijek bila i jeste najljepše mjesto na svijetu.

ALI naravno da postoji i druga strana medalje.
Danas kad imam djecu, ako me ikad pitaju za savjet, reći ću im sigurno: “bježite djeco glavom bez obzira“!!!

Zašto?

Ne zbog blata politike, blata neimaštine, lošeg zdravstvenog sustava, korupcije itd…nego zbog nečeg drugog, po meni puno važnijeg.

Prošle godine, dogodilo se nešto što me stvarno ostavilo bez riječi…
Hana ( moja kćer ), koja je tad išla u 8. razred, vratila se kući iz škole neuobičajeno ljuta, uzrujana i tužna. Na prvu sam mislila da je dobila neku lošu ocjenu ili se s nekim porječkala….ali ne ovaj put…

Na satu razrednika u školi komentirali su film „ Call me by your name“ (Skrivena ljubav).
Film je nominiran u 4 kategorije za nagradu Oscar i osvojio Oscara za najbolji adaptirani scenarij.
Da sad ne idem u detalje radnje filma, radi se o emotivnoj priči o ljubavi i seksualnosti između dva muškarca.
Što se događalo točno na tom satu, nije toliko ni bitno, razrednica je sat odradila prema planu i programu i koliko znam zauzela neutralan stav.
Bitno je ono o čemu su učenici razgovarali i što su komentirali nakon sata.
Hana je htjela čuti mišljenje svojih kolega iz razreda o gej populaciji i direktno je na šaljiv način upitala : “hej ljudi tko je ovdje homofobičan“???
I tad su krenuli komentari poput :”treba ih sve pobiti“,”treba ih sve na lomaču“,”to su bolesnici“,”nek mi se samo proba približiti netko od njih“ , itd, itd…
Pitate se o kojem postotku djece se radi?
2/3 djece iz razreda je zauzelo stav gađenja i odvratnosti uopće na pomisao da bi se među njima našao ne daj Bože neki gej.
Za moje dijete je to bilo duboko uznemirujuće.
Došla je kući u totalnom šoku, potpuno razočarana u svoje prijatelje, u grad, u društvo u kojem živimo, zbunjena, sa svojih samo 14 godina.
I znate što mi je rekla?
“Mama ja kad odrastem, ja ti ovdje neću živjeti”…

Pa da se zapitamo zašto…???

Tatijana Livajić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s